Bosna i Hercegovina- što se grbo rodi vrijeme ne ispravi

Hrvatski Medijski Servis prenosi komentar Barbare Landeka naslovljen “Uvijek nečija, nikad svoja – Bosna i Hercegovina”, a koji je objavljen u “Meritumu, časopisu studenata Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.”

Kada je u prosincu 1995. potpisivanjem Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini konačno prestao rat i formirana današnja država, to je trebalo označiti početak neke nove BiH, koja će nakon nekoliko stoljeća strane vlasti, desetljeća komunizma i posljednjeg krvavog sukoba među svojim narodima konačno koračati ka putu samostalne, demokratske i suverene države. Skoro trideset godina kasnije, BiH teško da je samostalna, demokratska, a kamoli suverena. Gdje je pošlo krivo?

Ustav – temelj kuću gradi

Krenimo od temelja, a u slučaju države to je ustav, najviši akt i izvor prava u jednoj državi. Bosanskohercegovački ustav je nametnut u daytonskom sporazumu kao Aneks 4, sastavljen u relativno kratkih 12 članaka, upotpunjen sa čak 15 dodatnih sporazuma i konvencija o ljudskim pravima proturječnih sa Europskom poveljom o ljudskim pravima na koju se i sam ustav poziva. Ni danas ne postoji jedinstveno mišljenje imaju li spomenute konvencije jednaku ili čak veću snagu od samog ustava. Ustav nikad nije prošao parlamentarnu proceduru, niti je službeno preveden na jezike BiH. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, iz 2011. godine, njegovi članci o izboru izvršne i zakonodavne vlasti označeni su diskriminatornim i u suprotnosti sa Europskom poveljom o ljudskim pravima. Može se reći da je ustav u sukobu sa samim sobom, a međunarodna presuda je to definitivno potvrdila. Unatoč tome, ustav nije doživio izmjene tih članaka. Sve u svemu, BiH nastavila je zidati svoju državnu budućnost na ustavu koji joj je izvana nametnut, a koji svojim sadržajem istovremeno garantira i krši ljudska prava.

Ruka pomoći

Nakon potpisivanja sporazuma, stranke potpisnice zajedno s Federacijom BiH i Republikom Srpskom zatražile su pomoć međunarodne zajednice u provođenju Aneksa 10 mirovnog sporazuma koji se odnosi na civilnu implementaciju istog u BiH. Njihovom zahtjevu je udovoljeno i formiran je Ured Visokog predstavnika (OHR), osobe koja će domaćim stranama pomoći u formiranju političkih institucija, provođenju slobodnih i poštenih izbora, ekonomskoj obnovi, povratku izbjeglica. Bitna uloga ove institucije jest da visoki predstavnik ima konačni autoritet u tumačenju potpisanog sporazuma. Njegovo djelovanje u BiH trebalo je biti privremeno, ali i 26 godina kasnije visoki predstavnik još uvijek je tu.

Visoki predstavnik ili veliki vezir

Godine, 1997. u Bonnu, visokom je predstavniku od strane Vijeća za provedbu mira još jednom potvrđena uloga konačnog tumača mirovnog sporazuma i na temelju koje je dobio pravo donositi odluke o svim pitanjima za koje nadležnost imaju izabrane vlasti u BiH i da može izravno postupati protiv javnih dužnosnika ako smatra da ne djeluju u skladu sa mirovnim sporazumom (bonske ovlasti). Ovakvim proširenjem ovlasti visoki predstavnik zapravo je postao i zakonodavna, i izvršna i sudska vlast u BiH.

Jedan od primjera njegove svemoći jesu amandmani tadašnjeg visokog predstavnika Roberta Barryja, na izborni zakon iz 2001. godine, koji su isprva bili odbijeni u Parlamentarnoj skupštini BiH, ali u skladu sa svojim širokim ovlastima, Visoki predstavnik ih je mjesec dana prije održavanja općih izbora nametnuo i izbori su se nastavili provoditi prema tom zakonu. I drugi visoki predstavnici su se koristili bonskim ovlastima i kasnije, Wolfgang Petritsch smijenio je legalno i legitimnog izabranog člana kolektivnog šefa države, što je i dvije godine prije njega učinio Carlos Westendorp, a visoki predstavnik koji se najviše služio bonskim ovlastima je svakako Paddy Ashdown, koji je za vrijeme svog mandata samo jednim ukazom smijenio 59 dužnosnika. Još jedan od nečuvenih poteza visokog predstavnika dogodio se 2011. godine, kada se nije uspijevala formirati vlast na federalnoj razini zbog nedostatka glasova iz jednog od klubova zastupnika Doma naroda. Tadašnji visoki predstavnik, Valentin Inzko, donio je odluku da se vlast može formirati sa pet glasova iz kluba od sedamnaest članova, iako je za većinu bila potrebna trećina kluba, odnosno šest glasova. Tako je BiH postala zemlja u kojoj je, mimo svih zakona matematike, 17:3=5.

Ono što je zabrinjavajuće jest da ovakva uzurpacija vladavine prave, postavljanja jedne osobe iznad ustava i zakona i biračke volje, nije naišla na ikakav značajan otpor u ostatku Europe, svijeta, ali ni u samoj Bosni i Hercegovini i među njenim građanima.

BiH, danas i sutra

Trenutno najveća politička kriza u Bosni i Hercegovini je svakako izmjena izbornog zakona. Ranije spomenuti Barryjevi amandmani su 2016. godine presudom Ustavnog suda BiH ocijenjeni kao neustavni te je sud naložio njihovu izmjenu. Prošlo je šest godina od konačne i obvezujuće odluke suda, ali provedbe ni na vidiku. Posljednjih mjeseci vodili su se pregovori među domaćim političkim strankama uz budno oko međunarodne zajednice. Brisanje spornih odredbi iz zakona dovelo je do pitanja je li izbore uopće moguće provesti ako domaći političari ne postignu konsenzus. No, čini se, da za visokog predstavnika, nije bilo pitanja; u siječnju 2022. trenutni visoki predstavnik, Christian Schmidt, izjavio je da će izbora svakako biti, s izmjenama ili ne. U trenutku kada je to izjavio, pregovori su još bili u tijeku i nastavili su se voditi, ali njihov je značaj obezvrijeđen. Obzirom na spomenuto višegodišnje sabotiranje ustava, zakona i glasa naroda u BiH, od strane institucije visokog predstavnika, ovakav odnos prema trenutnoj političkoj situaciji nije ništa čudno.

Pet stotina godina Bosna i Hercegovina uvijek je bila nečija; osmanlijska provincija, austrougarski protektorat, savezna republika komunističke države, a i sada kao da je u „onim vremenima“. Utemeljena na manjkavom i diskriminirajućem, nametnutom ustavu, lišena državne suverenosti i slobode ostvarivanja prava glasa, gdje stranci imaju zadnju riječ, Bosna i Hercegovina daleko je od suverene, demokratske države. Može li stići na taj put, vrijeme će pokazati, ili možda, nažalost, u njenom slučaju vrijedi staro pravno pravilo, sažeto kazano u crnogorskom zakoniku da: „što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi.“

*U ovogodišnjem Meritumu analizirane su različite teme: uloga studentskog pravobranitelja, aktualni odnos Ukrajine i Rusije s povijesnim osvrtom na odnos dviju država, institut pomilovanja, slučaj Spears, obraćanje Europskom sudu za ljudska prava, slučaj Rock protiv Smitha, institut šikane u kontekstu videonazdora, politička situacija u Bosni i Hercegovini, uporaba psihoaktivnih tvari i maloljetničko prijestupništvo, kriminalistička analiza mjesta zločina, pitanje abortusa, utjecaj ulaska Republike Hrvatske u Schengen na Bosnu i Hercegovinu, institut međunarodne otmice djece, kupovina preko interneta, aktivnosti debatnog kluba, održavanje državnog natjecanja u organizaciji Studentskog zbora Pravnog fakulteta. Osim stručnih tema, ovaj broj sadrži intervju s Oliverom Ćirković kao i preporuke filmova i serija koje bi studenti prava i studenti kriminalistike trebali pogledati, objavljeno je na stranicama Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.