Mučeništvo
S iznuđenim pismom zarobljenoga bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Turci su zauzeli oko 70 tvrdih bosanskih gradova i u njih stavili svoje posade. Sultan Mehmed II. pogubio je kralja Tomaševića pod Jajcem.[5] Austrijski povjesničar Joseph von Hammer-Purgstall u svojoj Povijesti osmanlijske države, kaže kako je stari šeik Ali Bestami kralju, kad su ga doveli u sultanov šator, bez ikakvog naloga odrubio glavu, da se time udvori svome sultanu. Prema Ćiri Truhelki kralj je pogubljen poslije 29. svibnja, a prije 10. lipnja 1463. godina. Ako se pretpostavi da je najvećom brzinom iz Bosne u Mletke vijest išla pet dana, može se uzeti da je kralj ubijen 5. lipnja. Salih Sidki Hadžihusejnović Muvekit u djelu Tarih-i Bosna piše kako je sultan pokušao kralja ubiti svojom rukom, a kad to nije uspio, predao ga krvnicima.[6] Gianantonio Bommani u djelu Storia della Dalmazia, Croazia e Bosna kaže da su nesretnome kralju živome kožu zderali te ga onda privezali za kolac i postavili na nišan streljačima.
Kraljev greb
Ćiro Truhelka koncem 19. stoljeća zabilježio je predaju o smrti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića:
»Kada je kralj uvidio da je preslab, a da bi se odupro sultanu Mehmedu Fatihu, pobjegao je s Gojakom i Čubretićem u Ključ, gdje je izdajom pao Turcima u šake. Kad su ga pred sultana doveli u Jajce, na temelju fetve izrečena mu je smrtna osuda, ali sultan je htio da kralj pati ne samo za života nego i poslije smrti pa je predao mrtvo tijelo kralja suđenika odjelu janjičara kojima je naložio, da ga na Humu kod Jajca pokopaju i to na mjestu, koje se iz Jajca vidi, ali sa kojeg se samo Jajce ne može vidjeti. Jajčanima je imala tako uvijek pred očima biti uspomena na kaznu, koju je prepatio njihov kralj. Kad je krenula povorka, sultan je gledao za sprovodom pred kojim su nosili zastavu, a kad mu je vršak zastave nestao s vida, dao je znak da se povorka ustavi i da ondje ukopaju kralja.«
Pripovijeda se da su kralju kožu zderali i od nje napravili bubnjeve u koje su udarali dok su nosili kralja pokopati. Ćiro Truhelka je 1888. god. istražio grob koji jajački narod zove Kraljev greb. Kraljev greb je, po narodnoj vjeri, čudotvoran, jer narod, i katolički i muslimanski, oko Jajca vjeruje, da će pomoći u nekim bolestima ako se nadgrobni kamen tri puta obiđe. Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su u Franjevačkom samostanu u Jajcu. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992. lijes s posmrtnim ostatcima kralja Tomaševića sklonjen je u Split, a 1998. vraćen je Franjevački samostan u Jajcu. Tradicija hodočašća Kraljevom grebu traje i u naše vrijeme.
Vijesti o kraljevoj smrti
Povijesni izvori o kraljevoj smrti govore o događajima u Bosni prije pada pod Turke sačuvana je zadnja vijest od 29. svibnja 1463. i nalazi se u dubrovačkom arhivu Libri rogatorum. Tada je kraljev stric Radivoj Ostojić zamolio Dubrovačku Republiku da pošalje barut u Kreševo kako bi se Bosna branila od turske najezde. Radivoj je kasnije pogubljen s kraljem. Već 10. lipnja u Mletke je stigla prva vijest o mučeničkoj kraljevoj smrti. Tri dana kasnije mletačko vijeće obavijestilo je svojega admirala Alvisa Loredana o bosanskim stradanjima, a slijedeći je dan odaslalo papi izvještaj. Primivši vijest o smaknuću kralja, papa Pavao II. dao je bulu cjelokupnom kršćanstvu u kojoj je obavijestio da je kralj u Bosni prijevarom predao Turcima koji su ga svojom rukom smaknuli. Poslije Papine bule povjesničari opisuju kraljevu smrt još užasnijom.
Dvadeset i prvi Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i Devetnaesto hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih i redarstvenih snaga BiH upriličeni su u subotu 22. listopada.
Misno slavlje na Bobovcu, koji se nalazi na području župe Kraljeva Sutjeska, predslavio je vrhbosanski nadbiskup metropolita i apostolski administrator Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Koncelebriralo je 30-ak svećenika među kojima je bio generalni vikar Vojnoga ordinarijata u BiH mons. Željko Čuturić, piše Katolički tjednik.
Sudjelovalo je mnoštvo vjernika koji su u potpunosti ispunili bobovački plato. Među nazočnima bili su i vojni predstavnici Hrvatske, Slovenije i Mađarske te službene delegacije Vojnog ordinarijata u Hrvatskoj i Vojaškega vikarijata u Sloveniji. Predstavnike političkog života Hrvata u BiH predvodio je predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara.
Uvodeći u misno slavlje mons. Vukšić je pozdravio nazočne te istaknuo kako misu prikazuje na čast Presvetoga Trojstva kao molitvu za Domovinu, mir, slogu, prijateljstvo, suradnju, napredak te razvitak. „Neka dragi Bog blagoslovi našu molitvu i usliša je, neka blagoslovi sve ljude i pomogne nam svojim blagoslovom na putu našega obraćenja“, kazao je nadbiskup.
Želimo zagrliti sve stanovnike ove zemlje
U prigodnoj propovijedi mons. Vukšić je najprije podsjetio kako “vjernici Vrhbosanske nadbiskupije današnjim okupljanjem započinju treće desetljeće svoje molitve za BiH na Bobovcu”. Nadalje je podcrtao kako su se katolici okupili na euharistiji u kojoj “mole za slogu i prijateljstvo među svim ljudima i narodima, za opće dobro, za gospodarski napredak, za dijalog kao način rješavanja svih pitanja, za mir i poštivanje ljudskih prava svakoga čovjeka i naroda”.
Potom je podsjetio kako se istoga dana slavi spomendan Sv. Ivana Pavla II. koji je 22. listopada 1978. služio svoju prvu svetu misu kao papa. U homiliji je nadalje povezao svetčev spomendan i srebrenu obljetnicu njegova pohoda BiH s molitvenim okupljanjem na Bobovcu. Skrenuo je pozornost na govore pape Woytle i propovijedi koje, zbog aktualnosti, ostaju smjerokaz i nadahnuće svim ljudima dobre volje, a posebice katolicima.
“Kao članovi Katoličke Crkve (…) po Kristovu nauku pozvani smo i dužni (…) ispovijedati i svojim životom svjedočiti istinu da su svi ljudi braća i sestre, kako su svi ljudi naši bližnji, i da pripadnost tom općem bratstvu ljudi prethodi svakoj drugoj pripadnosti i da svaku drugu ljudsku pripadnost upravo to bratstvo treba nadahnjivati i voditi. Kao Kristovi učenici, naviještamo i tomu želimo biti svjedoci: Naš bližnji je svaki čovjek!”, citirao je mons. Vukšić neke od misli pape Poljaka i potom podsjetio na riječi Ivana Pavla II. kada je 1997. sletio u sarajevsku zračnu luku: “Moja prva misao u ovome trenutku, u kojemu mi je dano zakoračiti na bosansko-hercegovačko tlo, leti k Bogu koji je danas uslišao moju dugo gajenu želju da se ostvari ovo hodočašće. (…) Želim zagrliti sve stanovnike ove toliko napaćene zemlje, navlastito one koji su prerano izgubili koju dragu osobu, one koji na svojemu tijelu nose biljege rata i one koji su tijekom ovih dugih godina nasilja bili prisiljeni napustiti svoje domove. Neka svatko od tih ljudi zna da u Papinu srcu ima povlašteno mjesto.”
Vizionarske riječi otprije četvrt stoljeća
Vrhbosanski nadbiskup je upozorio da su mnoge riječi, koje je Papa izrekao prije 25 godina i danas suvremene. “Neka više nikada ne bude rata, neka više nikada ne bude mržnje i nesnošljivosti! To je pouka ovoga stoljeća i ovoga tisućljeća (…) Logiku neljudskoga nasilja valja zamijeniti konstruktivnom logikom mira. Nagon osvete mora ustupiti mjesto osloboditeljskoj snazi oproštenja, koje će okončati zagrižene nacionalizme i zahtjeve što iz njih proizlaze”, citirao je nadbiskup neke od misli “hodočasnika mira i prijateljstva”, kako se Ivan Pavao II. volio nazivati.
“Mi danas ponizno molimo Božji blagoslov kako bismo, u skladu s ovim mislima, bili radosni sluge u širenju susretanja i jačanju prijateljstva među svim ljudima. U tom smislu želimo biti ponizni svjedoci kršćanske ljubavi, promicatelji susretanja kao njezina dijela i dijaloga kao njezina načina, a sve radi izgradnje Božjega kraljevstva na zemlji, radi jačanja općega dobra, širenja prijateljstva i suradnje te uspostave povjerenja i društvene sloge”, potaknuo je nadbiskup Vukšić te progovorio i o onim nagovorima pape Ivana Pavla II. koji su govorili o prijeporima i nesporazumima. “Metoda dijaloga, koja, unatoč otporima, sve više dolazi do izražaja, od svih sudionika zahtijeva čestitost, odvažnost, strpljivost, ustrajnost. Trud će suočavanja biti obilato plaćen. Postupno će se moći izliječiti rane (…) i stvorit će se prostor za stvarnu nadu u budućnost dostojniju svih naroda koji zajedno žive na ovim prostorima”, citirao je papu Woytilu koji je često znao reći kako se “dijalog mora razvijati u poštivanju jednakopravnosti zajamčene svakome pojedinom građaninu preko odgovarajućih zakonskih sredstava, bez povlašćivanja ili obespravljivanja bilo koga”.
“Valja osigurati jednakopravnost etničko-vjerskim zajednicama. BiH je mozaik kultura, vjera, etničkih skupina, koje, ukoliko budu priznate i zaštićene u svojoj različitosti, mogu vlastitim darovima doprinijeti obogaćenju zajedničke baštine čitavoga građanskog društva”, dodao je nadbiskup Vukšić te nadalje citirao sukus propovijedi Svetoga Oca 1997. na stadionu Koševo: “Riječ kojom vas srdačno pozdravljam jest riječ samoga Krista, koju je, poslije uskrsnuća, upravio svojim učenicima: ‘Mir vama’ (Lk 24,26). (…) Mir vama, stanovnici BiH! Mir vama, braćo i sestre, ove drage zemlje! (…) Mir koji Krist dariva svojim učenicima nije mir što ga pobjednici nameću pobijeđenima, jaki slabijima. Taj mir ne nalazi svoje opravdanje u sili oružja. On se, naprotiv, rađa iz ljubavi. Rađa se iz Božje ljubavi prema čovjeku i iz čovjekove ljubavi prema čovjeku”, podsjetio je vrhbosanski nadbiskup u svojoj propovijedi na riječi pape Woytile te na kraju, zazivajući Božji blagoslov na sve ljude, zamolio zagovor Sv. Ivana Pavla kod Gospodina.
Na kraju euharistijskog slavlja mons. Čuturić je zahvalio nazočnima, a posebice pripadnicima Oružanih snaga BiH to jest Petoj pješačkoj brigadi iz Druge bojne koji već dugi niz godina pripremaju teren kako bi se dostojanstveno mogla slaviti sv. misa te na kraju za sve prirede vojnički grah.
Potom su zamjenik direktora Kazneno popravnog zavoda u Zenici Ivica Dujmović i zapovjednik straže Slaven Tadić uručili slike Posljednje večere, rad zatvorenika zeničkog Zavoda, vikaru vojnoga vikarijata vojske Slovenije Mateju Jakupiću te predstavniku Hajdučke družine Mijata Tomića iz Tomislavgrada Branku Matiću.
Na kraju mise mons. Vukšić je također iskazao zahvalu svima te zaželio da molitveno okupljanje na Bobovcu svake godine raste, posebice u onom duhovnom segmentu i solidarnosti sa svim ljudima u BiH.
Liturgiju je svojim pjevanjem animirao zbor bogoslova Međunarodnog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater iz Vogošće kod Sarajeva.
Tradicija je uspostavljena
Inače, Molitveni dan za Domovinu započeo već tradicionalnim okupljanjem hodočasnika kod rijeke Bukovice podno Bobovca odakle je krenula procesija s molitvom krunice prema platou gdje se slavila misa. Na kraju ovoga hodočašća, za koje se može reći da je potpuno zaživjelo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, pripadnici Oružanih snaga su za sve nazočne kod rijeke Bukovice pripremili vojnički grah te je upriličeno druženje uz pjesmu.
Podsjećanja radi inicijativa za molitveni dan na Bobovcu došla je od vrhbosanskog nadbiskupa u miru Vinka kard. Puljića 2002. u znak sjećanja na dan smrti bosanske kraljice Katarine Kosača 25. listopada 1478. s ciljem ujedinjenja u molitvi za osobne potrebe, za vlastiti narod i domovinu Bosnu i Hercegovinu, ali i za sve ljude i narode koji u njoj žive. Tako od 2002. vjernici Vrhbosanske nadbiskupije hodočaste na Bobovac u subotu koja je najbliža nadnevku smrti kraljice Katarine, a dvije godine poslije pridružili su im i pripadnici Oružanih i redarstvenih snaga BiH.
Povijesna nam lekcija kaće da je Bobovac bio najznačajniji i najbolje utvrđeni grad u srednjovjekovnoj Bosni podignut na stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica jugozapadno od Vareša. Nalazio se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Grad su Osmanlije osvojile 21. svibnja 1463. te su u njemu imale posade sve do 1626. kada je napušten jer više nije imao strateški značaj.
Iako je na ovom mjestu El Fatih, turski koljač, počinio masovan zločin te ubio srednjovjekovnu bosansku državu koja i danas nema puni suverenitet, dhžihad u BIH, predvođen Senadom Hafizfejzovićem sebe provokatorski naziva “Bosnom i Hercegovinom i probosanskim snagama”. Džihad je to kome se gadi sve kršćansko u našoj zemlji i koji u svojim TV Fatih emisijama javno prijete kršćanskim predsjednicama osmanskim silovanjima.
Fuj. I Srbi i Hrvati iako politička većina u našoj zemlji i dalje sva ta medijska izopačenosti toleriraju i pregovaraju s džihadom. Umjesto da napuste sve institucije i puste Bošnjake da sami završe s njima.
wpDiscuz
