Juraj Križanić se rodio između 1617. i 1619. godine, po nekim izvorima potkraj 1617. odnosno tijekom 1618. godine, od oca Gašpara Križanića i majke Suzane rođene Oršić, u plemićkoj kuriji Obrh, koja je pripadala župi svetoga Ilije u Lipniku.[1]
https://radio.hrt.hr/slusaonica/dogodilo-se-na-danasnji-dan
Križanići su bili mali plemići koji su imali imanja u Nebluju, izmedu Bihaća i Korenice, a početkom 16. stoljeća, zbog turskih najezda, došli su u Pokuplje.[2]
Križanić je završio ili Klasičnu gimnaziju u Zagrebu ili sličnu isusovačku gimnaziju u Ljubljani, a filozofiju je studirao u Grazu, bogosloviju u Bologni i Rimu gdje je i doktorirao.
U Rimu stupa u Collegium graecum, Grčki zavod sv. Atanazija gdje proučava grčki jezik i književnost te potanko proučava crkveni raskol i rusku povijest.
Godine 1642. vraća se u Hrvatsku gdje boravi do 1646. godine kao župnik u Nedelišću (1643.-1644.) i Varaždinu (1645.), a 1646. godine putuje preko Beča i Varšave po prvi put u Rusiju.
U Moskvu stiže potkraj listopada 1647. godine i tu ostaje nepuna dva mjeseca, a zatim se vraća u Poljsku i putuje po Europi.
Od listopada 1650. do svibnja 1651. godine nalazi se na putovanju za Carigrad.
https://youtu.be/3QzZb1Dqhag
Godine 1652. ponovno dolazi u Rim, stupa u Zavod sv. Jeronima i unatoč izričitoj papinoj zabrani po drugi puta putuje u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj rujna 1650. godine, te se vraća u Rim gdje je dvije godine (1656. – 1658.) boravio u teutonskom zavodu Campo Santo u neposrednoj blizini bazilike Sv. Petra. Nakon ponovnog putovanja u Rusiju, 8. siječnja 1661. godine prognan je carskim ukazom u Sibir.
U progonstvu u gradu Tobolsku proveo je punih petnaest godina, do 1676. godine kada je poslije smrti cara Alekseja pomilovan.
U listopadu 1677. godine definitivno napušta Rusiju, dolazi u Vilno, gdje – kako ne bi umro od gladi – stupa u dominikanski red. Otada pa sve do svoje smrti progone ga i onemogućavaju mu književni rad jer mu kao Slavenu i rusofilu ne vjeruju. Juraj Križanić poginuo je 12. rujna 1683. godine u redovima poljske vojske kojoj se pridružio za osmanske opsade Beča.[3]
Idejna i politička borba
Križanić se smatra jednim od najranijih pristaša panslavenstva.
Idejama o ekonomskoj i političkoj nezavisnosti, o ubitačnosti vjerskog razdora i zloupotrebe Crkve, kao i pogledima na rad, ekonomiju i državnu upravu Križanić je jedinstvena pojava unutar hrvatske književnosti u 17. stoljeću. U svojim političkim istupima otvoreno je propovijedao opravdanost buna i ustanaka protiv okrutnosti i tiranstva ruskog cara i njegove vlade.
Naime, Križanić je želio moćnu, u smislu kasnijeg prosvijećenog apsolutizma, organiziranu rusku državu kao protutežu i branu Nijemcima koje je smatrao glavnim i najopasnijim neprijateljima svih Slavena. Na Nijemce se žestoko obarao zato što su stoljećima nastupali ekspanzionistički i osvajački prema slavenskim narodima, nastojeći podjarmiti i porobiti ih.
Križanić je smatrao da je vjerski raskol za Slavene besmislen i štetan jer su ti vjerski sukobi upereni na međusobno upropašćivanje i uništavanje i upozoravao je na to da oni koji među slavenskim narodima podržavaju vjerski razdor njima žele toliko dobra koliko vuci ovcama.
https://radio.hrt.hr/slusaonica/dogodilo-se-na-danasnji-dan?epizoda=202209110615
Pravoslavno svećenstvo ga je optuživalo da je plaćeni agent Rima koji u interesu Katoličke Crkve radi na pokatoličenju Rusa i ostalih pravoslavnih Slavena.
Križanić je u svojim političkim pogledima uvijek stavljao nacionalne interese iznad crkvenih, a kada se radilo o nezavisnosti slavenskih država (Poljske i Rusije) odlučno je ustajao čak i protiv pape. U političkom djelovanju također se zalagao za socijalnu pravdu, ravnopravnost žena i dr. Okomio se i na plemiće opisujući ih: …nema veće nepravde od one koju čine ovakvi ljudi, koji ne pridonose nikakve koristi općem narodnom dobru, a služe se više od drugih i samo na svoju korist najboljim narodnim dobrima…
Križanić visoko cijeni rad i smatra ga jedinim opravdanim izvorom stjecanja: Nepravedna je svaka dobit koja nije stečena bez muke, bez znoja i bez utrošena vremena ili koja je stečena nepravično, otimačinom ili na prijevaran način. Bio je protivnik mnogih crkvenih praznika za koje je smatrao da upropaštavaju i osiromašuju narod. U svojim političkim viđenjima razlikovao je pravedne, opravdane ratove od nepravednih: Svaki kralj dužan je brinuti se da pribavi svojemu narodu mir ili spokojnost, a svaki kralj nije dužan voditi ratove, ako ne bude napadnut sa strane.
wpDiscuz
