“Sociolozi i psiholozi kažu da su pola geni, a pola okolina. U radnom okruženju koje iziskuje od ljudi njihov psihofizički maksimum, nadređeni s empatijom nisu baš najefikasniji jer dozvoljavaju humanost. Za to su mnogo bolji oni bez emocija. Iz mog dugogodišnjeg iskustva rada na filmu, siguran sam da ljudi daju najbolje od sebe u okruženju pozitivne motivacije i zdrave atmosfere.”
Kao što piše na stranici Arsmedije, producenta novog dokumentarnog filma režisera Mirana Zupaniča “Sarajevo safari”, safari je ekspedicija promatranja ili lova na životinje u njihovom prirodnom staništu. Ipak, za vrijeme okupacije Sarajeva, na ulicama toga grada odvijao se nešto drukčiji safari – onaj u kojem su lovina bili ljudi, a životinje bogati moćnici s dugim cijevima koji su za taj užitak plaćali pozamašne svote.
A tarifa je rasla za svako upucano dijete.
Iako je odabranima bilo poznato da je tijekom opsade Sarajeva, osim vojske Republike Srpske, dragovoljaca i plaćenika, na srpskoj strani djelovala još jedna mala i tajanstvena skupina stranaca, koji su preko srpskih paravojnih jedinica tržili adrenalinski vikend na planinskim položajima nad sarajevskim klancem, ciljajući građane zarobljene u tadašnjem sivilu izrešetane Grbavice – priča o ljudskom safariju dugo je ostala skrivena od javnosti.
“Bili su kao lovci koji idu u lov. Bilo je užasno”, posvjedočio je slovenski obavještajac koji je, s dalekozorom u ruci, nadgledao ovu epizodu horora 90-ih.
Ako ćemo, možda neprimjereno, razgovarati u kontekstu ponude i potražnje, cijena za dječju glavu je, očito, bila veća jer ju je više ovih “avanturista” htjelo na svom nišanu. Stoga je i primjedba BH obavještajca Edina Subašića da je riječ o osjetljivoj i opasnoj temi, vrijednoj daljnjeg istraživanja, ali ne toliko s povijesnog koliko sa psihijatrijskog aspekta, gotovo snajperski precizna.
Faruk Šabanović, jedan od sugovornika u Zupaničevu dokumentarcu, proveo je četiri godine mladosti uglavnom se skrivajući po skloništima, kao i većina Sarajlija u to vrijeme. Onda je došlo proljeće i rastvorilo narogušeno nebo iznad Miljacke. Faruk je, zaveden toplim zrakama sunca, izišao u prvu proljetnu šetnju svojim gradom. No, ona je ujedno bila i posljednja, barem u osnovnom značenju te riječi. Naime, snajperski metak je doletio niotkuda i zauvijek vezao ovog mladog čovjeka za kolica.
Uslijed prisjećanja na te trenutke, Faruk progovara o današnjoj kulturološkoj situaciji našeg društva, u kojem je “mir dosadan, a nasilje atraktivno”. A kao animator i režiser, ovaj čovjek sigurno zna prepoznati atraktivnost kad je ugleda. I obrnuto.
Budući da je upravo ta atraktivnost glavni preduvjet komercijalizacije, i hrvatska publika može se nadati uskoro vidjeti “Sarajevo safari” u kinima, dok je sama premijera realizirana 10. rujna na ASJ DOC festivalu u gradu u kojem su održane jedine Olimpijske igre na području bivše države. Nažalost, kako u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju otkriva sam redatelj – možda ne i jedini safari.
Pošto vam je jedan od prvih dokumentaraca bio onaj o Golom otoku, a i neki sljedeći su imali sličan lajtmotiv, reklo bi se da ste oduvijek zainteresirani za pomalo mučne teme koje progovaraju o nasilju.
– Kad sagledam svoju tridesetogodišnju karijeru, izgleda da su me uvijek vukle priče vezane za položaj pojedinaca ili manjih grupa u širem povijesnom kontekstu. Mi kao pojedinci uvijek mislimo da imamo sudbinu u vlastitim rukama, ali nam ona uvijek nekako isklizne uslijed iduće povijesne oluje. U tom vrtlogu je uvijek prisutna represija koja izvire iz same okolinske strukture. A mučnina koju spominjete je samo posljedica radikalne agresije društva nad individuom. Ali to ne znači da osobe nad kojima je izvršeno to nasilje ne mogu prevazići tu nametnutu ulogu žrtve. Uostalom, upravo to su i napravili neki moji sugovornici iz “Sarajevo safarija”. Dakle, cilj nikada nije samo dokumentirati nasilje, već se suočiti s njim.
Sarajlija, koji na početku filma doziva ljude da mu pomognu utrpati “svježa” trupla dvoje mladih ljudi u prtljažnik, viče: “Jebem ti ovaj svijet!” Gledajući mučnu scenu u kojoj se nalazi, teško je ne saživjeti se s njegovim pogledom na stanje stvari perioda u kojem živimo.
– To je fantastičan komentar. I to je upravo razlog zašto mene ovakve teme fasciniraju. Jer u takvim trenucima obični ljudi postaju najveći mudraci. To jednostavno izađe iz njega i on kaže suštinu stvari.
Jako je potresno slušati svjedočanstvo sarajevskog para čiju je jednogodišnju djevojčicu usmrtio snajper dok je šetala držeći se za ruku s majkom. Kako se vi uživo, dok vodite takav razgovor, nosite s tim?
– Tu scenu sam osobno i snimio. To mi je u zadnje vrijeme običaj, jer mi omogućava taj nužni direktni kontakt sa sugovornicima, ali mi istovremeno sama kamera pruža i svojevrsni štit od ogoljenog suočavanja sa šokantnošću situacije. Znate, ja od tih ljudi ne uzimam izjave, nego mi razgovaramo i dijelimo iskustva, koja ja onda dalje, filmskim rječnikom, distribuiram publici. Ako ne stvorite tu ljudsku povezanost s onima koje snimate, onda vam mogu ostati samo lijepi kadrovi lišeni humane dimenzije. Ali, priznajem, pri montaži nisam uspio suspregnuti suze…
Za potrebe snimanja ste bili u streljani. Je li vam to prvi put? Kako ste se osjećali tamo? Jeste li pucali?
– Nisam pucao od 80-ih kad sam bio vojnik, a i tad malo jer sam nosio naočale. Ne volim oružje. Kad sam izašao iz JNA, odlučio sam da više nikada neću navući nijedno odijelo koje sliči na uniformu. Ali za potrebe snimanja čovjeka koji prepričava to sudjelovanje u pucanju po civilima, trebala nam je takva, pomalo dijabolična scenografija.
Jeste li ikad svojoj djeci kupili pištolj ili pušku kao igračku?
– Nikad. Doduše, imam tri kćeri pa bi to malo teže prošlo.
Koja je po vama razlika između onih koji pucaju na civile nakon što plate i vojnika koji pucaju na civile?
– Tu gotovo pa i nema razlike. No, koliko god to grozno zvučalo, ipak mislim da je nešto monstruoznije kada imaš toliku potrebu za tim da si spreman i platiti.
Kako ste došli do slovenskog obavještajca kojemu je ponuđeno sudjelovanje na safariju?
– Do njega je došao producent Franci Zajc, koji ima dosta kontakata u BiH, a onda je prvog svjedoka našao u Sloveniji. Znao ga je već od prije.
Zašto su ga Srbi uopće zvali na safari i zbog čega je on gledao ta ubojstva kroz dvogled?
– To se ja također pitam. On je, kako kaže, na tim ‘izletima‘ vidio ukupno sedam smrtonosnih hitaca. Moje je mišljenje, a to je samo špekulacija, da su oni koji su mu to omogućili htjeli da ta informacija ide dalje. Zašto? Ne znam.
Kada upišete u Google “rich pay to kill”, uglavnom izbacuje tekstove o današnjoj ogromnoj socioekonomskoj nejednakosti koja “ubija”. S obzirom na to da danas šestorica ljudi posjeduje jednako sredstava kao pola svjetske populacije i ima tri puta više robova nego u svih 400 godina transatlantske plovidbe zajedno, je li, zapravo, logično očekivati da će postojati stvari poput sarajevskog safarija?
– Mogu samo reći da je čovječanstvo na apsolutno pogrešnom putu, to je očito. Naša civilizacija siluje Zemlju i to tako intenzivno da je ona počela vrištati. Pritom smo tako glupi da ne shvaćamo da je planet taj koji je trajniji od nas i koji će nam to vratiti. On se neće osvetiti, već će samo nas regulirati, na način da nas stavi na mjesto koje zaslužujemo. Nismo ponizni i za to ćemo platiti. Zapravo, već smo počeli plaćati. Što se tiče međuljudskih odnosa, jedini imperativ koji vodi tu čitavu igru je imperativ moći. Ljudska prava su tu relativna, a “demokracije” gutaju nepodobne. Sve je to jedan veliki maskenbal i predstava.
Mislite li da postoji nešto što novac ne može kupiti?
– Da. Ne može kupiti dostojanstvo, ne može kupiti čast, ne može kupiti ljubav. Ali svejedno ostaje taj problem današnje ekonomije koja je ništa nego maligna tvorba ove civilizacije. Mi smo izrelativizirali gotovo sve vrijednosti. Zato netko danas može platiti da puca s nekog brda na civile.
Starac iz popularne serije “Squid games”, koji organizira natjecanje u kojem se siromašni do smrti bore za novčanu nagradu, kaže: “Znate li što netko bez novca ima zajedničko s nekim s previše novca? Život im nije zabavan. Ako imate previše novca, što god da kupite, pojedete i popijete, sve na kraju postane dosadno. U jednom su mi trenutku svi moji bogati klijenti počeli govoriti istu stvar. Da više nemaju radosti u životu. Onda smo se svi okupili i razmišljali. Što možemo učiniti da se malo zabavimo?”
– Kao što sam rekao, ne volim nasilje pa tako nisam ni gledao tu seriju. Da sam počeo, vjerojatno bih izdržao tri minute. Nije to za mene. Ali bih rekao da citat prilično dobro opisuje stanje svijesti bogatog krvožednog psihopata. Moja teza je da su to ljudi koji imaju visoku socioekonomsku poziciju, koji nisu toliko izloženi javnosti, a kojima ta moć kojom raspolažu nije dovoljna i stalno žude za još više. A imati moć nad ljudskim životima je ona apsolutna moć, najbliža Bogu.
Jeste li drugdje naišli na ovakve ili slične priče kao o sarajevskom safariju?
– Postojale su indicije da se to događalo i drugdje, ali sam bio toliko fokusiran na Sarajevo da nisam imao volju ni potrebu to dodatno istraživati. Cilj mi je bio najbolje moguće prenijeti tu priču, pronaći što vjerodostojnije svjedoke i iz arhivskog materijala izvući ono najbolje što se da.
Ti “avanturisti” su bili odjeveni u lovačku opremu i, čini se, slijedili inerciju kojom su talijanski lovci dolazili u područja bivše Jugoslavije, a i još uvijek dolaze.
– Prvi svjedok kaže da su nosili takvu odjeću da bi bili diskretni i da ne bi odskakali od okoline, dok drugi tvrdi da su imali luksuznu lovačku obuću. Ali, ako stavite na sebe zelenu jaknu i hlače, netko će vas lako zamijeniti za lovca. Pa nećete valjda na prvu crtu bojišnice doći u crvenoj bundi.
Dokumentarac “Act of killing”, o genocidu nad komunistima u Indoneziji, bio je kritiziran zbog implicitnog nasilja tj. jer su počinitelji rekonstruirali svoja ubojstva pred kamerom, zbog čega su neki lobirali da mu se ne dodijeli Oscar za najbolji dokumentarac. Mislite li da bi slična sudbina mogla zateći vaš film?
– Moj film sigurno neće dobiti Oscara, tako da se ja ne plašim toga. U svakom slučaju, ja nisam imao nikoga priliku pitati da rekonstruira kako je pucao iz snajpera, tako da nisam ni imao tih autorskih dilema. A i da jesam, vjerujem da bih odbio to napraviti jer bi mi se previše gadilo.
Bojite li se da će, zbog eksplicitnih prikazivanja mrtvih tijela i ranjavanja, nekim ljudima te scene biti previše pa će izići iz kina prije kraja projekcije?
– Dio odnosa naše kulture prema nasilju je da se ono ne prikazuje onakvim kakvo u stvarnosti jest. Imamo tu koreografiju nasilja u blockbusterima ili videoigrama, u kojima se ono izlaže kao nešto klinički čisto. Kao, sad te ima, sad te nema. Nasilje je grozno i ostavlja grozne posljedice. Meni je ta spomenuta scena s početka tako tužna i istinita i njome sam samo htio uvući gledatelja u tu ratnu stvarnost, a da film vizualno ne nastavlja tim putem. Iako sam imao još takvog materijala, ali to bi ipak bilo previše.
Vaš sugovornik Faruk, koji je ostao u kolicima radi snajperskog metka, svjedoči kako je u četiri godine opsade Sarajeva naučio vidjeti ono lijepo u tragediji. Kakva je atmosfera danas na sarajevskim ulicama? Osjećate li da se Bosna oporavila od rata?
– Tu ne postoji objektivna istina. Moja percepcija Sarajeva je samo moja. Ne mogu reći kakav je taj grad u stvarnosti, već samo kako ga ja osjećam. Za mene je to jako tužan, ranjen grad, koji se posljednjih godina prilično infrastrukturno razvio. Ali ja, dok sam tamo, čitavo vrijeme gledam u dvojnoj ekspoziciji, malo današnjicu, malo rat. Preko tog rata ne mogu i možda sam tada više aktivno opterećen njime nego sami ljudi koji tamo žive. Ali vjerojatno bih morao potisnuti taj hipersenzibilitet da živim tamo 20 godina.
Godine 1993. snimali ste “Oči Bosne” u ratnoj BiH. Kako su na vas utjecala tadašnja iskustva s terena? Što su vam ostala kao najupečatljivija zbivanja s tog pothvata?
– Mislim da smo bili jedini iz Slovenije koji smo, za vrijeme rata, snimali dokumentarac tamo. To je za mene jedno nezaboravno sjećanje. Trideset godina živiš u državi koja propagira bratstvo i jedinstvo pa dođeš u zemlju gdje je sve srušeno i spaljeno… To je bila apokalipsa. Rat je apokalipsa. Rat je kraj reda. Rat je stanje koje je prvo bilo u ljudima pa se manifestiralo prema van. Na Trgu bana Jelačića smo snimali ženu koja prepričava iskustvo iz kampa za silovanje muslimanki. I dok te grozote izlaze iz njezine crne siluete, u pozadini prolaze ljudi i tramvaji, odvija se jedan potpuno normalan dan. Znate, mi taj period ne smijemo reducirati na sukob između naroda, nego raširiti u dimenziju u kojoj ljudi vrše zlo nad drugim ljudima. Zato ja u “Sarajevo safariju” nisam pribjegavao toj dobar-loš tehnici, već sam nastojao, a to je vjerojatno potpuna iluzija, da promišljanjem i razgovorom o tome spriječimo da se to više ikad dogodi. Ipak, čini mi se da se ta priča vrti uvijek ispočetka, da mi, kao civilizacija, jednostavno nikad ne naučimo.
Izjavili ste za Al Jazeeru: “Čini mi se izuzetno važno da svi koji imamo tu mogućnost širimo znanje o fenomenologiji zla koje je u ljudskom biću. Da bi se tom zlu znali suprotstaviti. Ali, ne vlastitim zlom, već pojedinačnim i zajedničkim dobrim.” Kako konkretno zamišljate ovo suprotstavljanje?
– Smatram da je osnova u tome da u čovjeku vidiš čovjeka. Da ja, recimo, u vama ne vidim Hrvata koji mi želi oteti Piranski zaljev, nego sugovornika interesantnih pitanja, s kojima se možda slažem, a možda i ne. Na razini čovječanstva, ta primarna komunikacija ne postoji. Kao da smo zaboravili da smo samo dio iste vrste, da smo svi ljudi. Prvenstveno ljudi, bez obzira na boju, vjeru, nacionalnost i ostalo. To zvuči ovako naivno, ali odatle sve počinje. Kad krenu podjele, mi i vi, dobri i loši, onda samo možete biti sigurni da smo krenuli pogrešnim putem.
Istraživanje koje je proveo forenzički psiholog Nathan Brooks sa Sveučilišta Bond pokazalo je da 21 posto korporativnih direktora ima klinički značajne psihopatske osobine. Ova vrsta “uspješnog psihopata”, koja je sklona neetičkim ili nezakonitim postupcima, učestala je u najvišim redovima kompanija zbog “vrlina” zbog kojih tvrtke zapošljavaju, prema Brooksu. Mislite li da je, kako kažete, fenomenologija zla nešto s čim se ljudi rode ili nešto što društvo producira i potiče?
Sociolozi i psiholozi kažu da su pola geni, a pola okolina. U radnom okruženju koje iziskuje od ljudi njihov psihofizički maksimum, nadređeni s empatijom nisu baš najefikasniji jer dozvoljavaju humanost. Za to su mnogo bolji oni bez emocija. Iz mog dugogodišnjeg iskustva rada na filmu, siguran sam da ljudi daju najbolje od sebe u okruženju pozitivne motivacije i zdrave atmosfere. Ali stvaralački rad je ipak privilegija. Ako netko mora u tvornici na traci puniti pakete ili sjediti na blagajni dućana osam sati, a da ne smije ni na pišanje, tu nema prostora za kreativnost, a kreativnost reflektira smisao. I to je ta grozna dehumanizacija svega. Ljudi postaju sve manje ljudi, a strojevi sve više ljudski.
Mnogi će reći da je vaš film pretežak za gledanje. Znači li to da otkriva mračne istine našeg društva s kojima se mnogi nisu spremni suočiti?
– Da. Jako je ugodno i udobno živjeti na razini fitnessa, gastronomije i zabave, uslijed kojih se odvija taj trend pasivizacije ljudskog uma. Rekli ste da na svijetu ima 40 milijuna robova. No, koliko tek ima onih polurobova, a koliko zapravo slobodnih, slobodnih u duhu? Onih koji razmišljaju svojom glavom i mogu priznati svoje greške te koji imaju hrabrosti i snage istupiti iz krda.
Kada hrvatski gledatelji mogu očekivati vidjeti premijeru “Sarajevo safarija”?
– Sve ovisi o distributerima. Ali, nakon ovakvog publiciteta kakav smo imali, mislim da bi bilo dobro da se to dogodi što prije pa da ljudi sami mogu procijeniti što se u tom kolopletu uistinu zbilo. Tim više što priča sa safarijem još nije gotova, jer cijelo vrijeme isplovljavaju novi detalji. I, bez ikakve želje da od toga uzburkavamo ikakav senzacionalizam, jer meni su četiri godine rada na projektu bile i više nego dosta, potrebno je da se, kroz ovakve priče, krećemo od iluzije prema stvarnosti.
A srpska publika?
– Ja ne dijelim publiku na srpsku i nesrpsku. Meni je bitno da publika vidi film. Sad, tko će biti u kinu u Sarajevu ili Banjoj Luci, ako dođemo tamo, ja to ne znam. U dokumentarcu se nigdje ne problematizira srpstvo kao takvo, tu je samo neka šačica ljudi koja radi nešto ilegalno i nitko drugi o tome nema pojma. Ako će netko od toga ići raditi priču o antisrpstvu… Ja takve stvari, moram priznati, uopće ne razumijem.
wpDiscuz
