Ulice su tek prometnice. Služe da povezuju. Ne da budu linije razdvajanja. Njima , ulicama, hodaju živi ljudi. Koji tamo u neke noćne ili dnevne sate stvaraju nove živote.
Koji će sutra, kada ove generacije na sreću jednom ne bude, kada se na nas ili preciznije na onekoji su nas doveli do ovog, akobogda bude gledalo s gađenjem, njima hodati. I rađati nove živote.
Niti jedna ulica, trg, ime, ne bi smjele biti uzrok traume bilo kojem stanovniku neke ulice, grada, zemlje, pa čak i protektorata kakav je BIH. Ljudsko pravo živog čovjeka, da svojim gradom hoda dostojanstveno iznad je prava mrtvog zločinca ili mrtve gluposti da ga zgražava, dok ovaj živi svoju turu života.
Zahvaljujući OHR-u , u prvom redu OHR-u, ustaške ulice su se zadržale u Hercegovini do mjeseca srpnja 2022. U Sarajevu će ostati nešto duže. Jer gore nisu predmet napada.
Ta to je “njihov” grad i nema druge strne koja ga proziva za te ulice. Nema organiziranih grafita niti podmetanja. Nema Uskoplja i Mostara u Sarajevu.
OHR je imao ovlast ukinuti francetiće po Mostaru. No nije. Hulje su nam se smijale. Uživali su u tome. Ta što bi si oni skraćivali mandate i unosna primanja?
A i bile su zgodno oružje za pucanje s jedne linije razdvajanja na drugu.
Ovo s Mostarom i OHR-om, je poučna priča.
Prvo , Mostar je snažan dokaz protudaytonskog i zlog djelovanja OHR-a.
Poslan je tu da da pomiruje, a baš na ovom mikroprimjeru Mostara vidljivo je koliko se svojski trudio da uništi i razdvoji.
Nametnuo je Statut Mostara koji je potom proglašen Neustavnim.
Znao je OHR da se razdvojene strane neće tako lako dogovoriti. Vidio je OHR da Mostar propada, da je zamrznut, i činio je sve da do dogovora ne dođe.
Mostar je propadao. OHR je guštao.
Je li cilj OHR-a i njegovih savjetnika iz SDA bio da se taj grad koji su Hrvati kolokvijalno proglasili stolnim, iseli?
Da svi drugi hrvatskiji gradovi od njega postanu mjesta poželjnijeg življenja i da naprosto ljudi, kada vide kako su se drugi gradovi uredili – isele?
Što je bio cilj OHR-a pa da je 12 godina držao Mostar bez gradske vlasti?
Nikada od tih hulja nećete dobiti odgovor.
Ovih dana slušamo čestitke Kordiću, Čoviću, židovskom poduzetniku i društvenom aktivistu Kabiriju na “hrabrosti da skinu ove ulice”?
Kakvoj hrabrosti? Zar je potrebna hrabrost za odvesti smeće na deponiju?
Bez zajebancije, ali stvarno, je li postojala iti jedna ozbiljna grupa ljudi koja je stala u obranu ovih ulica?
Gdje su te bijesne ustaše o kojima godinama izvještavaju iz Sarajeva, gdje su ti goropadni razbojnici ovih dana sa svojim protestima i ispruženim desnim šakama ?
Zašto ne brane te navodne tisuće mostarskih “uja” životom svojim ustaškim, predmetno pravo metalne tablice s imenom “Jure Francetić” da ju obasjava sunce AlexŠantićevog grada?
Nema ih.
Nema u Mostaru živa čovjeka, a ni mrtvog koji bi branio “civilizacijsko pravo nacista” da njihova imena imaju pravo građanstva.
Nema ih.
Mostarski hrvatski antikomunizam naprosto nije isto što i navodni masovni hrvatski proustašizam. Da takav postoji HSP bi bio vodeća stranka u Hrvata. HSP je statistička greška Hrvata. I često je vođen ljudima koji su sami po sebi greške postojanja.
Ako i postoji netko čiji su zginuli u ustašama, i taj danas shvaća da njegov pokojni stric, ili brat, koji je ubijen sa 17 godina, na nekom putu, ili jami, nema ništa s ljudima poput Francetića i Budaka, luđacima i sotonistima koji su provodili masovna ubijanja.
I da je i njihov stric ili ujak bio nasilno ubačeni dio u sustav jedne globalnije mašinerije smrti dirigirane iz Beča i Berlina. I da su svi oni, bili zavedeni. Za tuđi rat. Za državu koja to nikad bila nije. Nit hrvatska, nit nezavisna nit država.
Stoga se nema što čestitati vlastima u Mostaru a ni političarima što su konačno učinili ono što je pokojni Ljubo Bešlić a i hrvatska strana pokušavala u Mostaru godinama.
Ljudi to ne znaju jer mediji u Sarajevu to kriju, ali kada je jednom HDZ u Mostaru donio prijedlog da se sve sporne ulice maknu, SDP i stranke s lijeve “linije spajanja” uvjetovale su promjenu tih ulica ukidanjem naziva “Ulica Hrvatskih Velikana”, “Ulica Kralja Tomislava” itd.
Dakle nisu ulice u Mostaru maknute nakon 20 godišnje borbe u vijeću Mostara da se maknu, nego prvom prilikom nakon što je OHR dopustio građanima Mostara direktnu demokraciju. Nakon što se Mostarcima skinuo s neke stvari.
I tako će biti s BIH.
Prvi put nakon što se OHR skine s kičme ovih građana, nakon što pokupi svoje prljave krpe, i napusti našu zemlju, ovdje će zavladati demokracija. I rodit će se demokracija. Osim ako nas ne uspiju opet natjerati da se ubijamo.
Kada odu bečki huškači Veliki narod više neće imati svog mecenu sa strane koji će ga tjerati u rat s malenim narodima. I morat će sjesti i dogovoriti se s nama.
Uzrok svih postdaytonskih zla i nacionalizama od kraja rata na ovamo su OSCE i OHR.
Dayton je strašno precizno napisani tekst koji svim trima stranama daje dovoljno ustavnih mehanizama samozaštite. I dovoljno prostora za unutarnju demokratizaciju.
Demokratizaciju koju je zaustavio OHR. Kojemu nikad vjerojatno nitko zbog tog neće suditi.
Da nije bilo OSCE izbornog zakona i OHR udara na Daytona danas bi smo u FBIH pred izbore gledali potpuno drugačiju sliku:
Hrvati bi izlazili s 15 stranaka i 5 kandidata za predsjednika. Bošnjaci isto tako. Dominirale bi stranke raznih opcija. HDZ SDA i SDS ne bi imale monopol.
Više bi se razgovaralo o tome je li Hrvat/Bošnjak koji je pobijedio hrvatskim/bošnjačkim glasovima s 10% glasova legitiman nego tko ga je birao. Promjena izbornog zakona išla bi u smjeru uvođenja drugog kruga. I sve bi se to donosilo u parlamentu.
Danas u FBIH zahvaljujući OHR-u imamo frazu “legitimno predstavljanje”. U svim zemljama svijeta predstavnik je onaj koji je legitiman i izabran. Samo u BIH i to u FBIH, građane predstavljaju ljudi koje ti ljudi ne biraju.
Nakon izbora bi se gledalo tko u Domu naroda ima većinu, izbori bi bili nepredvidivi. Nikad se ne bi znalo tko će skrojiti vladu FBIH.
Cijelo društvo u Federaciji bilo bi kudikamo bolje.
Ali ne. Nije dao OSCE i OHR.
Ubili su ideju konsocijacijske demokracije u FBIH.
Nametnuli su Barryevim amandmanima izborna antipravila. Danas zahvaljujući presudi Ljubić znamo da su neustavna.
Potom su izvršili fizički progon nad svima koji su se pobunili.
Potom su krenuli u pljačku banaka. Gamad a ne visoki predstvnici.
Potom su Petritschevim divljanjem udarili na ustav FBIH.
Potom je došao slučaj Komšić.
Potom Platforme, ALijanse, otimačine federalnih institucija i medija.
Doveli su Bošnjake do ludila obećavajući im nemoguće a Hrvate do očaja što i pored dokazane pravice ponovno moraju na izbore prema OHR tiraniji.
Danas živimo u FBIH u kojoj SDA govori kako su izbori na koje izlaze džihad svih džihada.
I društvo je na izmaku snaga.
Za sve je to isključivi zaslužnik OHR.
Ured narcisoidnog habsburškog polusvijeta koji doista misli da radi odgovoran posao i da su oni nekome pomogli.
Mostar ih demantira. Čim su se makli, Mostar je prodisao.
Bilo bi pošteno da iz BIH ne odu časno. Da doista iz ove zemlje , bude li u njoj hrabrog naroda, budu jednom za svagda protjerani.
Onim ulicama u kojima nas sve ove godine zavađaju. Čuvajući svoje globalne planove trusnog Balkana. Samo da se ni slučajno nikad ne pomirimo. Da ne postanemo europska sila i fakat.
S nekim lijepo uređenim ulicama. Na koje ćemo biti ponosni.
A Ulice, te proklete ulice, na kojima se ubijamo i u ratu i u miru, koje su znamen mržnje i ega a sve manje to što bi trebale biti, one su pobogu tek samo prometnice. Služe da povezuju. Ne da budu linije razdvajanja.
Niti jedna ulica, trg, ime, ne bi smjele biti uzrok traume bilo kojem stanovniku te ulice, grada, zemlje, pa čak i protektorata kakav je BIH.
Neka ide u prošlost svaka ulica, svaki trg, svako ime, na koje se bilo koji čovjek, makar bio samo jedan, požali da mu stvara traumu.
Ustaške ulice u Mostaru su nadamo se prošlost.
No netko će već sutra postaviti pitanje čovjeka Bošnjaka, žene Bošnjakinje, koji hoda Mostarom i ugleda ulicu neke HVO pukovnije. Koja mu je streljala oca. Ili majku.
Čiji je to grad? Njegov. On živi taj grad. I ima pravo postaviti to pitanje.
Netko će postaviti pitanje žene Hrvatice, koja hoda srednjom Bosnom i vidi ulicu Sedme Muslimanske, koja joj je ubila dijete.
To je njena Bosna. I ta žena ta Augustinina mama npr ima pravo tražiti da se iz javnog prostora makne sve što ju podsjeća na dan kad je njeno dijete ubijeno na ljuljački.
Žive žrtve ovog rata ne smiju biti ponižavane. Pa ni imenima ulica.
Netko će postaviti pitanje i Titove ulice, činjenice da je njegova JNA u Mostaru počinila najveći pojedinačni zločin rata.
Netko će postaviti pitanje vrtića El Fatiha u Novom Travniku.
Netko džamije sultana Salema.
Netko mosta Franje Tuđmana.
I svi će biti u pravu.
Samo jedan opći zakon na razini države, da se ne smiju zadržavati imena koja izazivaju traume, osobne traume bilo kome, i koja nekog vrijeđaju, mogla bi pokrenuti BIH naprijed.
No to je utopija. Do tog nikada doći neće.
BIH je podijeljeno društvo, puno mržnje, u kojem svaka strana uvjerava samu sebe da je pobijedila i daje bila najmoralnija.
Takvo društvo trojnih moralista, trojnih djecoubojica, teško da može opstati bez nekog snažnog vanjskog interesa.
Ili jakog vanjskog neprijatelja koji bi nas napao i ujedinio.
Ali svemirci vjerojatno imaju pametnijeg posla. I vjerojatno im i nismo neki izazov.
A te jebene ulice su , pobogu, tek samo jebene prometnice. Služe da povezuju. Ne da budu linije razdvajanja.
Ulice nose imena po vrijednostima. Po terminima kojima se u pravilu divimo.
Ulica proljeća, cvjetna cesta, ulica Loleka i Boleka, natjerat će nam smijeh na lice.
Ulice rata i ratnih simbola samo će nas odvesti u novi rat.
Većina ljudi u Mostaru i u BIH, nemaju pojma tko su uopće imena koja se nalaze na većini mostarskih ulica.
I u isto vrijeme nitko u Mostaru od vijećnika nije predložio da bilo koja ulica ponese ime po Mihajlu Ljubibratiću i Žani Merkus, niti da Don Musićeva ulica postane aleja i prestane biti sokak. Nitko se nije sjetio begova Rizvanbegovića koji su ustali protiv Kapetana Gradaščevića i njegove žele da u BIH zadrži miletsko kmetski sustav.
Baš nitko od njih.
A radi se o trojci koja je izvela taj grad i ovu regiju iz ropstva i svim tim pokoljenjima donijela status punog građanstva. Radi se o begovima koji su ovoj zemlji Hercegovoj dali ovo lijepo ime koje danas nosi.
Dobro je što nitko to nije predložio jer većina u Mostaru i nema pojma tko su ti ljudi.
Tako da bi davanje tih imena , po tim velikima, najvećima, bilo nešto kao znak kiča. Ugrađivanje u nešto što i ne razumiju.
Pljunite nas ako itko u Mostaru je ikad čuo za ime Mihajlovo i ime Žane Merkus.
I pljunite nas ako ima u Parizu čovjeka koji nije čuo za Ivanu Orelansku.
A Žana Merkus je naša Ivana. Veća od nje. Jer Orleanska je ginula za svoj narod. Dok je Merkusova ginula za slobodu naših naroda. Svih naših naroda. Dok je Mihajlo želeći pridobiti Bošnjake za ustanak istima podario prvi Kuran preveden na slavenski jezik. Jezik koji su jedino i razumjeli. Jer su Slaveni. Baš kao i mi.
A doći će valjda nekad, neki dobar vakat i neke umnije generacije koje će shvatiti da nekakav Fra Lasta koji ima ulicu jeste društveni kič. I da je činjenica da glavni grad Hercegovine nema ulicu po Mihajlu, Žani i da su Musiću dali sokak, jeste također jedan potpuni kič.
Kič strahovlade prosječnosti.
Prosječnosti koja se jednako prpoši s obe strane razdvajanja. A koja se opet u svojoj gluposti savršeno spojila.
Istina je, jedan dio Mostara je pretežno naseljen Hrvatima, drugi Bošnjacima, no zašto ne biti iskren do kraja pa reći da se Mostar može pohvaliti činjenicom da su obe strane ravnomjerno i pretežno naseljene idiotima?
Kao i cijela BIH.
Čast iznimkama.
I jedno pitanje za njih: Kojem prokletom mazohizmu šutnje vi zapravo robujete?
ish l poskok.info
wpDiscuz
