“Među prvim dragovoljcima za napade po Sloveniji javio se Ivan Selak. Moj pok. suprug Mirko mi je rekao, kako je za razliku od drugih koji su namjerno promašivali, Selak bio vrlo precizan i učinkovit”, kaže Marina Devald Vukušić, supruga ratnog heroja Mirka Vukušića
Marko Živković, Mirko Vukušić, Ante Plazibat i Rade Griva, pripadnici Prvog samostalnog zrakoplovnog voda HV-a poginuli su 02. prosinca 1991. godine kada je njihov avion u kojem je bilo preko 700 kg eksploziva za bojevo djelovanje, pogodila raketa zemlja-zrak.
Povod za razgovor s Marinom Devald Vukušić, suprugom legendarnog hrvatskog pilota Mirka Vukušića, je otvorna polemika umirovljenog pilota, brigadira Ivana Selaka, i ministra obrane Marija Banožića.
Kako vi kao udovica poginulog hrvatskog pilota Mirka Vukušića gledate na prepucavanje između Ministra Banožić i pilota Ivana Selaka s obzirom na to da poznajete Selaka još iz predratnog vremena iz Bihaća gdje su službovali i vaš pokojni suprug i Selak.
Kada vidim prepucavanja između Ministra Banožića i pilota Ivana Selaka, sjećanja me ponesu i prisjetim se života u Bihaću gdje je moj muž Mirko Vukušić MiG om parao nebom i danju i noću. Bilo je tamo mnogo pilota koji su letjeli MiGovima, no najviše smo se družili s Mirkovim “klasićima” s kojima je završio pilotsku akademiju. Među njima je bio i Selak. Mirko i on su dugo znali razgovarati o letenju i samo letenju, dok sam ja radije razgovarala sa Selakovom suprugom, simpatičnom samozatajnom ženom koja je onda radila kao sutkinja, ispričala je u razgovoru za Hrvatski glasnik.
Kako je tekla služba vašeg supruga i koji je bio njegov ratni put devedesetih?
U Bihaću je Mirko službovao od 1982.-1990. Kada je prešao u Zagreb. Počinju burne godine za Hrvatsku, a Hrvatska proglašava samostalnost. Mirko me uvjeravao kako nema nikakve šanse da JNA bude involvirana u oružane sukobe (iako je već podupirala pobunjene Srbe), jer oni ne smiju borbeno djelovati po niti jednom narodu Jugoslavije, već im je svrha isključivo obrana od inozemnog neprijatelja…
Marina Vukušić i Mirko Vukušić
Ja sam otišla u München kod majke i tamo sam našla časopis za nautičare, gdje je bila slika tog GARMIN 100 uređaja za satelitsku navigaciju. Kada sam mu to pokazala samo je pitao možemo li to nabaviti i ja sam to kupila. I tako su počeli i borbeno djelovati, ručno izrađenim bombama, noću, jer danju bi taj spori bučni avion lako srušili.
Njihov avion je oboren 2. 12. 1991. i tom su prilikom poginuli moj Mirko, pilot Marko Živković te padobranci Rade Griva i Ante Plazibat.
Mene je to dotuklo i otišla sam iz Hrvatske raditi za Njemačku firmu po svijetu. Prilikom jednog posjeta u jesen 92. Otišla sam u zrakoplovno zapovjedništvo HRZ-a u Maksimirsku. Trebala sam riješiti nekakvu papirologiju. Tom sam prilikom hodala hodnikom s Imrom Agotićem.
Na hodniku sam ugledala Selaka i ustuknula sam u čudu (nisam imala pojma da su on i Ivandić preletjeli u Hrvatsku.). Selak je pozdravio Agotića i pravio se da me ne vidi. Pretpostavljam da ga je bilo sram kad me vidio pa mi nije izrazio ni sućut.
Pitala sam kasnije Agotića što on tu radi, jer su svi znali za njegova borbena djelovanja po Hrvatskoj 1991. a on mi je rekao da je preletio MiG-om i da trebaju borbene pilote.
Ispričala sam Agotiću za Mirkov posljednji telefonski razgovor s njim, a Agotić mi je samo rekao, ‘ma ne brini, on neće napredovati u karijeri’. I nije dok je Agotić bio živ.
Budući da svake godine pripadnici HRZ-a dolaze na komemoraciju u Otok, pričali su mi za Bljesak i Oluju te da je Selak bio vrlo angažiran. To mi je bilo drago jer eto uspio se bar donekle iskupiti za ono što je radio 1991. skupa još nekima od svojih kolega.
Dugi niz godina o sebi stvara kult “legende i heroja”, kao da osim njega nitko drugi nije letio u Bljesku i Oluji. Za druge pilote koji su možda i više od njega doprinijeli nitko nikada nije niti čuo.
U svojim istupima često i jeste u pravu ali budući da ni on nije “ bez grijeha” bolje bi bilo da šuti.
M. M. /Foto: pxll/ PA
Marina Vukušić
Ja sam otišla u München kod majke i tamo sam našla časopis za nautičare, gdje je bila slika tog GARMIN 100 uređaja za satelitsku navigaciju. Kada sam mu to pokazala samo je pitao možemo li to nabaviti i ja sam to kupila. I tako su počeli i borbeno djelovati, ručno izrađenim bombama, noću, jer danju bi taj spori bučni avion lako srušili.
Njihov avion je oboren 2. 12. 1991. i tom su prilikom poginuli moj Mirko, pilot Marko Živković te padobranci Rade Griva i Ante Plazibat.
Mene je to dotuklo i otišla sam iz Hrvatske raditi za Njemačku firmu po svijetu. Prilikom jednog posjeta u jesen 92. Otišla sam u zrakoplovno zapovjedništvo HRZ-a u Maksimirsku. Trebala sam riješiti nekakvu papirologiju. Tom sam prilikom hodala hodnikom s Imrom Agotićem.
Na hodniku sam ugledala Selaka i ustuknula sam u čudu (nisam imala pojma da su on i Ivandić preletjeli u Hrvatsku.). Selak je pozdravio Agotića i pravio se da me ne vidi. Pretpostavljam da ga je bilo sram kad me vidio pa mi nije izrazio ni sućut.
Pitala sam kasnije Agotića što on tu radi, jer su svi znali za njegova borbena djelovanja po Hrvatskoj 1991. a on mi je rekao da je preletio MiG-om i da trebaju borbene pilote.
Ispričala sam Agotiću za Mirkov posljednji telefonski razgovor s njim, a Agotić mi je samo rekao, ‘ma ne brini, on neće napredovati u karijeri’. I nije dok je Agotić bio živ.
Budući da svake godine pripadnici HRZ-a dolaze na komemoraciju u Otok, pričali su mi za Bljesak i Oluju te da je Selak bio vrlo angažiran. To mi je bilo drago jer eto uspio se bar donekle iskupiti za ono što je radio 1991. skupa još nekima od svojih kolega.
Dugi niz godina o sebi stvara kult “legende i heroja”, kao da osim njega nitko drugi nije letio u Bljesku i Oluji. Za druge pilote koji su možda i više od njega doprinijeli nitko nikada nije niti čuo.
U svojim istupima često i jeste u pravu ali budući da ni on nije “ bez grijeha” bolje bi bilo da šuti.
M. M. /Foto: pxll/ PA
wpDiscuz
