Neporecivu prisutnost patnje u svijetu mnogi koriste kao argument da Bog ne postoji.
Međutim, jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika modernizma Antun Branko Šimić (1898. – 1925.), upravo je u patnji žena koje su drhtale “ispred vlasti… izgubljene pred životom” vidio razlog da Bog mora postojati, piše bitno.net
Žene pred uredima
O Bože, ako jesi, vidiš li ti s neba ove žene
što hrpama se kupe ispred uredâ i dršću ispred vlasti?
U prnjama su mnoge i sve s pogledom ko u snu:
obaziru se
ko na nekog što će doći i odatle ih spasti
Sve plaši ih i straši: naslov iznad vratâ
i s vratâ ime njima nijemo prijete;
i bude koja što se na smrt prepadne i smete
kad prozovnu je i preda njom vrata zinu:
pred pogledom te vlasti može u njoj život stati
i ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti
O Bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene
– što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti
užasnule se, posumnjavši i u te i u pravdu
i da će itko ikad odatle ih spasti –
O Bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene
da stoje tako izgubljene pred životom?
Kad gledam njih, ja povjerujem
da jesi i da te mora biti,
i da je osim ovog jedan drugi svijet
u koji ćeš ih jednom izbaviti.
Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,
ne ugledati nikad pravde? I zar će ova tijela,
na zemlji ispaćena, u zemlji biti zemlja,
i neće se uzvisit među zvijezde?
Zar može biti
da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?
wpDiscuz
