Prije desetak dana su turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija objavili zajednički tekst u “Washington Postu”.
U njemu, na razini plitke političke propagande, povlače paralelu između rata devedesetih u BiH i današnjeg u Siriji, pozivajući međunarodnu zajednicu da zaustavi krvoproliće i ne ponovi pogrješke učinjene nemiješanjem u bosanskohercegovački sukob od prije dvadeset godina.
Tekst je problematičan na više razina. Prije svega, otkud to da upravo taj tandem piše zajednički tekst o bilo čemu? Zašto Lagumdžija nije objavio zajednički tekst u važnom američkom listu npr. s talijanskim ministrom vanjskih poslova? Ili Davutoglu s grčkim kolegom? Ili zašto četveroručno djelo nisu objavili filipinski i australski ministar? Otkud uopće takva vanjskopolitička koordinacija između Turske i BiH da ministri zajednički pišu o važnoj globalnoj temi? I kako je nastao tekst? Jesu li sjedili zajedno za stolom, je li jedan napisao osnovu pa drugi još dodao ili je samo jedan pisao, a drugi supotpisao? Hoće li novopečeni kolumnistički tandem i dalje djelovati i objavljivati zajedno, kao npr. Marx i Engels, Adorno i Horkheimer, Dolce i Gabbana?
Piše: Nino Raspudić
Pored tog prvog formalnog upitnika, odmah se nameće i sadržajni. Ako je turska politika uglavnom jednodušna u osudi Assadove vlasti i potpori pobunjenicima pa Davutoglu nastoji u ispravnost takvog stava uvjeriti i američku javnost, otkud tu Lagumdžija? Tko ga je ovlastio da u građanskom ratu u drugoj zemlji tako drastično zauzima stranu? Postoji li konsenzus na razini Vijeća ministara ili državnog parlamenta o tom pitanju? Hoće li, u novoj kadrovskoj križaljci nakon sljedećih izbora, novi ministar vanjskih poslova BiH, ako bude npr. iz RS, pisati proasadovske pamflete, ako mu se puhne? Ima li BiH ikakvu vanjsku politiku ili ovisi od hira pojedinca i trenutnog kadrovskog rasporeda?
Uz problematičnu dvoautorsku formu i sadržaj kojeg Lagumdžija ne potpisuje kao privatna osoba, već eksplicitno kao ministar vanjskih poslova BiH, tekst obiluje skandaloznim faktografskim pogrješkama. Tvrdi se npr. da se zločin u Srebrenici dogodio tri godine nakon početka rata u Jugoslaviji, što sugerira da je rat u bivšoj državi počeo u ljeto 1992, iako je izbio u Sloveniji i Hrvatskoj čitavu godinu dana ranije, što svjedoči o diletantizmu autora teksta. Paralele između događanja u BiH i Siriji su nategnute i besmislene jer se radi o dva sasvim različita konteksta i očito ne služe za bolje osvjetljavanje stanja u Siriji, nego igraju na emocije čitatelja koji imaju senzibilitet za goleme žrtve rata u BiH. No upitno je koliko senzibiliteta za iste te žrtve imaju autori članka jer se besramno poigravaju i nabacuju brojkama pa su tako ispalili kako je u ratu u BiH poginulo tristo tisuća ljudi, kao da je malo sto tisuća, koliko ih je, nakon desetogodišnjeg istraživanja, popisao sarajevski Istraživačko-dokumentacioni centar na čelu s Mirsadom Tokačom, čiji ozbiljan i mukotrpan rad znanstvena literatura uzima kao relevantan po pitanju broja žrtava rata.
Dvije su moguće interpretacije laži koju je Lagumdžija objavio u “Washington Postu”. U oba slučaja bi u ozbiljnoj zemlji takav gaf rezultirao ostavkom. Prvo, ako on doista ne zna ni približno koliki je broj poginulih u BiH, onda nije stručno kompetentan obavljati posao koji radi. A ako zna da je stravična brojka sto tisuća, a svjesno laže da je tristo tisuća, valjda kako bi pojačao dojam na čitatelje i uvjerio ih, slijedom nategnute usporedbe, kako treba srušiti vlast u Siriji, onda je moralno nedostojan biti ministar vanjskih poslova države s čijim se žrtvama tako besramno nabacuje i poigrava. Ovdje ga naravno nitko neće formalno pozvati na odgovornost, štoviše, moguće je da će dio njegovog biračkog tijela sa simpatijom gledati na to što je malo “podebljao” brojeve. Možda je mislio kako nije loše malo “maslati” u američkom tisku dajući privid šire, internacionalne dimenzije djelovanju jarana Davutoglua, jer to u BiH nitko neće primijetiti? Mirsad Tokača s pravom kaže za Lagumdžijine navode da su “populistički, politički neozbiljni i da vrijeđaju žrtve i poigravaju se osjećanjima ljudi”. Sto tisuća ljudskih života je sto tisuća svjetova, previše bi bilo da je i jedan izgubljen, pogotovo za ovo stanje koje imamo danas. Oni koji se olako pepaju krvavim brojkama, pa ih bez problema utrostruče radi umjetničkog dojma, moralno su jednaki onima koji žrtve negiraju ili lažu u suprotnom smjeru, smanjujući njihov stvarni broj. I za jedne i za druge mrtvi su samo političko sredstvo za moralno ucjenjivanje živih, pa ih ne obvezuje ni istina ni sućut.
Od manipuliranja brojem mrtvih još je pogubnije fiktivno popisivanje živih koje nam očito slijedi na jesen. Popis stanovništva je u normalnim zemljama važno statističko sredstvo utvrđivanja bitnih demografskih činjenica bez kojeg nema ozbiljne nacionalne strategije, počevši od gospodarske politike pa nadalje. U BiH, nažalost, popis stanovništva sve više postaje nastavak rata drugim sredstvima pa je upitan i sam smisao njegovog održavanja u ovakvoj političkoj klimi. Na sve tri strane teku akcije animiranja “svojih” koji ili realno nisu više u BiH ili nisu u poželjnim dijelovima zemlje, da se registriraju i da se na popisu izjasne na poželjan način. Politika se nameće kao biopolitika pa se, opravdano ili ne, sve više spekulira kako će i buduće promjene u BiH dijelom ovisiti i o rezultatima popisa. U svakom slučaju, sve je izvjesnije kako se na kraju popisom neće dobiti stvarna slika stanja, nego rezultat “utrke u registriranju”. I tome se ne treba čuditi. Jer zašto bi u zemlji u kojoj ministar vanjskih poslova nema elementarnog poštovanja za mrtve, političke elite pokazivale više obzira za njene žive stanovnike?
nezavisne