Pomama za turskim sapunicom iznova je aktualizirala teoriju kontroverznog povjesničara Osmana Karataya

Zašto je hrvatska nacija pomahnitala za turskim sapunicama poput one “Tisuću i jedna noć”?

Odgovor je nepodnošljivo lagan – Hrvati su podrijetlom Turci!

Djeluje vam kao provokacija?

Ili pak loš humor?

Naprotiv, stvar je krajnje ozbiljna.

Dr. Osman Karatay, 40-godišnji poznati povjesničar s izmirskog sveučilišta Ege, kaže da nije pratio Onura i Šeherezadu, ali mu oni nisu bili ni potrebni za tvrdnju da su Hrvati prvotno bili tursko pleme Ogura koje se tijekom povijesti slaveniziralo.

Tu tezu, poznatu u znanstvenim krugovima kao “turska teorija o podrijetlu Hrvata”, dr. Karatay je objavio u knjizi pod naslovom “U potrazi za izgubljenim plemenom – Podrijetlo i nastanak hrvatske nacije”. O “Tisuću i jednoj noći” koja je osvojila Hrvatsku, kaže da je u Turskoj emitirana prije četiri godine, ali ju nije gledao.

Uostalom nije veliki ljubitelj televizije, a voli samo komedije i umjetničke filmove, pa Hrvatima željnima smijeha toplo preporučuje tursku TV sapunicu “Široka porodica” (Geniş aile).

Turska je raj za filmsku industriju, po produkciji je treća u svijetu, nakon Hollywooda i Bollywooda, a postoji najmanje trideset serija boljih od “Tisuću i jedne noći”, uvjerava nas dr. Karatay koji, osim engleskoga, izvrsno govori i hrvatski jezik. Ali, pustimo sada to, objasnite vi nama svoju teoriju o turskom podrijetlu Hrvata.

Crni i bijeli

“Oko 463. godine turkijski plemenski savez Ogura dospio je iz Zapadnog Sibira na područje Dona i Volge. Po tadašnjoj turanskoj državnoj organizaciji, bio je sastavljen od dviju grupa – Crnih Ogura i Bijelih Ogura, koji su bili mađarskog i turskog podrijetla. U to vrijeme nije bilo velikih razlika između turskih i mađarskih naroda koji možda nisu govorili isti jezik, nego nešto između današnjeg turskog i mađarskog jezika.

U sastavu Crnih Ogura bilo je deset plemena pa su se zato zvali Onoguri (‘on’ na turskome znači ‘deset’). Crni Oguri, tj. Onoguri, ostali su u okolini Dona, živjeli pod upravom Avara, Plavih Turaka (Kök Türk) i Hazara, te se uselili u Panoniju u 890-im godinama. To su, dakle, Mađari čije se ime razvijalo u smjeru Onogur-Ungar-Hungar”, objašnjava nam dr. Karatay.

Dobro Osman bey, a Hrvati su u vašoj teoriji, očito, u vezi s ovim drugim Ogurima, Bijelim?

Autor teorije o turskom podrijetlu Hrvata nastavlja:

“Ne znamo koliko je bilo plemena Bijelih Ogura, ali dobro znamo da su ona bila manja od Crnih. Riječ ‘bijeli’ označavao je manje grupe koje su većinom bile prethodnice ovim većima. Hakani/Kagani su, na primjer, pripadali bijelim savezima.”

A što se dogodilo s tim Bijelim Ogurima?

“Ne znamo što se s njima dogodilo, u izvorima ih se naziva Saraguri. Migracija, genocid, asimilacija? Iznimno su rijetki izvori u kojima se spominju. U kasnijim razdobljima ime ovih Ogura spominje samo Ruski prvi ljetopis (Povest’ Vremennykh Let).”

Dobro, dobro, a gdje su više ti Hrvati?

Baš kad nam se strpljenje primaklo kraju, turski akademik otkriva.

“E pazite sad ovo! U tom ruskom izvoru piše: ‘Belie Ugry su iz Galicije otišli do Heraklije s ciljem da budu saveznici s Bizantom.

Car je tada ratovao s Avarima i Irancima. Znamo da je to bilo u 620-im godinama.’

A bizantski car Konstantin Porfirogenet (10. stoljeće) pak piše:

‘Belokroati’ (Bijeli Hrvati) su iz Galicije otišli do Heraklije s ciljem da budu saveznici s Bizantom.

Car je tada ratovao s Avarima i Irancima.

Dakle, u oba izvora iste riječi, ista boja (bijeli), ista Galicija, isti car, isti Avari, isti Iranci!

Razlika je samo u dvije riječi: u prvome izvoru (Bijeli) Oguri, a u drugom (Bijeli) Hrvati.

To je neodrživo i može biti samo plod greške.

Hrvati su bili Oguri!

Nadalje, prva imena Hrvata, posebno sedmero braće, turska su.

Znanstvenici poput Mikkole, Rasonyja i drugih to su već pokazali.

Konstantin Porfirogenet kaže da ‘Hrvat’ na slavenskom jeziku znači ‘onaj koji osvaja mnoge zemlje’.

Ali to značenje ne postoji u slavenskim jezicima. Ali postoji u turskome!

To možete vidjeti u najstarijim napisima Plavih Turaka, npr. ‘Sü sülepen il kubrattım’ (‘Ja sam poslao vojsku i okupio zemlju (državu)’.

Kubrat znači ‘okupiti’.

Inače, to je ime bugarskog kana koji je osnovao veliku državu na sjeveru Crnog mora u sedmom stoljeću.

Izvori Konstantina Porfirogeneta sadrže grešku jer mi imamo ‘kurbat’, a ne ‘kubrat’. Kür Bat na staroturskome doslovce znači ‘moćni knez’.

Kod Turaka ima mnogih primjera kao Kür Şad, Kür Han, itd.”

Dakle, riječ Hrvat je zapravo turskog podrijetla – pitamo stidljivo akademika u strahu da nismo sve baš najbolje pohvatali.

“Da, rekao sam: Ako je originalni oblik ‘horvat’ kurbat, to je turski, a znači ‘moćni knez.

Ako je pak pravi i originalni oblik ‘kubrat’, kao što nalazimo kod Konstantina Porfirogeneta, i to je turski, a znači ‘okupiti’.”

‘Neizmjerno poštujem Nadu Klaić’

“Dakle, što ja dalje zaključujem?” nastavlja ljubazni Osman bey?

“Bijeli Oguri su izbjegli od Avara oko 558. i došli do sjevernih Karpata. Zbog toga ih izvori ne spominje na istoku (Kavkaza i Crnog mora). Oni su tamo nastavali rat s Avarima, naravno zajedno s tuzemnim Slavenima. Kao dobri ratnici, oni su organizirali Slavene tako da Avari nisu mogli na sjeverne Karpate.

Poslije istanbulske opsade, oko 626., Avari gube svoj imidž, svi narodi u okolini dižu pobune, naravno na to ih potiče Bizant, a carska diplomacija i vojska pomaže Hrvatima da dođu u Dalmaciju.

Naravno, nisu svi ondašnji Hrvati dospjeli u Dalmaciju”, objasnio nam je u najkraćim crtama dr. Karatay svoju teoriju o turskom podrijetlu Hrvata.

“To je povijest formiranja Hrvata”, kaže.

“Prvi Bijeli Oguri koji su otišli u Galiciju, bili su malobrojni.

Slavenizacija je tamo bila već u tijeku, a nakon nekoliko generacija više ništa nije ostalo od starih identiteta.

Znači, jedna grupa Ogura osnovala je hrvatsku državu u kojoj su se miješali slavenski, turski, germanski, ilirski i drugi elementi.

Zato ne možemo danas samo reći da su Hrvati Turci.

Hrvati nisu Turci, ali imaju jedan do dva posto turske krvi”, zaključuje povjesničar s Izmirskog sveučilišta.

Na pitanje kako su na njegovu teoriju reagirali hrvatski povjesničari, odgovara da uglavnom ne zna, a da ne bi želio previše govoriti o nekim primjerima koji su mu ipak poznati.

“Neki su reagirali u stilu ‘Ne želimo biti Turci’.

To znači da ili ne znaju čitati, ili ne razumiju. Ja bih jako volio znati što o mojoj teoriji misli jedna Nada Klaić, koju neizmjerno poštujem kao znanstvenicu.

Ali, nažalost, Nade više nema. Možda i ovo govori o tome koliko je u Hrvatskoj poznata moja teorija. Kod vas sam još uvijek poznat kao 33-godišnji povjesničar! A imam već 40. Tužno.

Ne zato što se to ne zna, nego zato što sam ostario.

A kao 28-godišnjak sam prvi put pisao o oguro-hrvatskoj teoriji.”

A jeste li baš sto posto sigurni u svoju teoriju ili ipak sumnjate, upitasmo ga.

“Nemam ni jedan posto sumnje. Ja sam svoju teoriju dokazao. Taj sam posao završio, danas radim na sasvim drugim temema.”

S Balkana u Finsku

Pročitavši o njemu da se dosta bavio područjima današnje Hrvatske, BiH i Kosova, zanimalo nas je odakle mu taj interes.

“Ne, nije baš tako”, kaže. “Ja se bavim i Zapadnim Sibirom, bazenom Volge, Sjevernim Kavkazom, itd. Kosovo ništa ne predstavlja u mom znanstvenom radu. Ja sam medievist. Čitam i slušam izvore.

Ako mi izvori kažu da idem na Tibet, ja ću ići tamo. Tako je radio mađarski istraživač Körösi Csoma. Sve moje inspiracije dolaze od znanosti. Ne volim popularne teme i ne zanima me što ovi ili oni hoće ili neće. To vrijedi i za moju hrvatsku teoriju. Ona nema ništa s današnjom Hrvatskom. Povijest kojom se bavim ide Crnomorskim stepama, od Volge do Galicije. Ne bavim se, dakle, Hrvatskom ili Bosnom posebno.

Ustvari, mrzim kada kažu da sam poznat kao balkanolog jer je to vrlo ograničen sadržaj. Evo, trenutno se bavim proučavanjem finskog jezika, na to su me navele aktualne znanstvene inspiracije.” Čuli smo vaše mišljenje o hrvatskim reakcijama, a kako su turski povjesničari reagirali na vašu knjigu o turskome podrijetlu hrvatske nacije? – pitamo na koncu dr. Karataya.

“U Turskoj imate samo desetak ljudi koji ozbiljno rade na srednjovjekovnoj istočnoj Europi, a samo jedan se bavi Proto-Bugarima. Oni su redom potvrdili utemeljenost moje teorije. Drugi su mi pak poručili da pustim Hrvate i da se bavim Turcima. Svjestan sam da sam stekao veliku slavu među povjesničarima, ali ne radim za aplauz. Važno mi je da sam osobno zadovoljan svojim rezultatima.”