Aida Ćorović dugogodišnja je aktivistkinja poznata još od devedesetih, a Jelena Jaćimović mlada umjetnica koja je lani na izložbi ‘ArchiWar: Priče i sećanja o genocidu’ govorila o Srebrenici. To je izrazito politički čin, s obzirom da nacionalistička politika Srbije ne priznaje da je bio genocid u Srebrenici, gdje su snage Ratka Mladića u srpnju 1995. ubile oko 8000 Bošnjaka.“Ova bruka je lice predsjednika Aleksandra Vučića i grijeh na njegovu dušu. Ja sam godinama aktivistkinja za ljudska prava i moj stav je bio da stanem iza svih žrtava Srebrenice”, izjavila je Aida Ćorović nakon privođenja.
“Ja sam bila samo na pravom mjestu u pravo vrijeme. Želim da sliku o drugačijoj Srbiji vidi cijeli svijet, pojedinci ogrezli u kriminal su samo vidljiviji. Mi ćemo postati glasniji i ova će regija živjeti drugačije, ja sam uvjerena u to”, poručila je Aida Ćorović u razgovoru za medije nakon što je puštena iz pritvora. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović su u utorak jajima gađale mural generala Ratka Mladića u Njegoševoj ulici u centru Beograda. Na njih je skočilo desetak mladića u civilu, navijača ili policajaca, koji su čuvali mural ratnom zapovjedniku vojske Srba u BiH, osuđenom u Haagu za genocid i ratne zločine.
“Aidu su vukli, stezali, njih barem pet, Jeleni su odmah zavrnuli ruke. Ovoliku agresiju nisam vidjela 15 godina koliko se bavim novinarstvom”, kaže novinarka Danasa Jelena Diković. Pitanje je je li uopće bila riječ o policajcima u civilu, jer se nisu htjeli legitimirati, javlja BBC na srpskom. “Dva mladića koja su skočila na mene nisu policajci, gledali su me sa neskrivenom mržnjom, njima je Mladić simbol, da su mogli oni bi me ubili. Tražila sam da se legitimiraju, čuje se na snimcima, a oni su samo nabijali kape na glave”, ispričala je Aida Ćorović nakon što su je pustili iz policije na Vračaru.
Rodom iz Novog Pazara, Aida Ćorović (60) osamdesetih je studirala u Beogradu arhitekturu i povijest umjetnosti, pisala likovnu kritiku i bavila se novinarstvom. Obilježile su je antimiloševićevske i antiratne demonstracije u Beogradu 9. ožujka 1991., ispričala je u razgovoru za beogradski nezavisni dnevni list Danas. “Tog 9. ožujka 1991. godine, slučajno sam se našla u ulici maršala Tita, kada je rijeka građana izašla na ulice Beograda da iskaže svoj bunt. Od tada, ulice Beograda, ali i mnogih drugih gradova će postati neka vrsta moje alternativne kuće i porodice, gdje ću, uz brojne ljude iskazivati neslaganja s onim što su srpske političke elite radile”.
Odjednom je nacionalizam postao skoro opipljiv i vidljiv kao da je od granita, odjednom je postalo važno kako se zoveš i odakle dolaziš, a to je sve bilo suprotno njenim životnim vrijednostima. Počela je raditi na Studiju B, tada jedinoj slobodnoj beogradskoj TV stanici. Uskoro postaje aktivna u organizacijama koje su se od početka suprotstavljale Miloševićevoj agresivnoj politici, u Beogradskom krugu, Centru za antiratnu akciju i udruzi Žene u crnom.
wpDiscuz
