Nedavna zbivanja u Crnoj Gori, na Cetinju, povodom ustoličenja Joanikija Mičovića, novog mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve (SPC), koji je na tom mjestu zamijenio Amfilohija Radovića, jednog od istaknutijih jastrebova SPC-a tokom ratova iz devedesetih i u periodu nakon njih, vratila su nas nakratko u ratne devedesete.
Mnogi ova zbivanja povezuju sa sintagmom “srpski svijet”, koja se pojavila nedavno, a čiji je glavni promotor notorni Aleksandar Vulin, ministar obrane u Vladi Republike Srbije. Ta sintagma nije ništa drugo nego reducirana politička agenda Vojislava Šešelja iz devedesetih, koja se svodi na njegovo iscrtavanje zapadnih granica Velike Srbije po liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag. Kako su okončali Šešeljevi (i Vučićevi) vlažni snovi, manje je više poznato.
Vučić je u jednom intervjuu izjavio kako on nikada nije upotrijebio sintagmu “srpski svijet”, što je vjerojatno točno. Ali treba podsjetiti, u svijetlu spomenutih analogija, da ni Milošević nikada nije govorio o Šešeljevoj Megasrbiji, što ne znači da nije podržavao tu priču, već naprotiv: Šešelj je poslužio samo kao Miloševićev megafon, na isti način kao što to danas radi Vulin u Vučićevo ime.
Međutim, nije jasno zbog čega se sada ta gubitnička priča ponavlja? Mnogi ovo, što vjerojatno i odgovara istini, pojašnjavaju novom geopolitičkom mapom svijeta, pri čemu je Vučić samo puki instrument Putinove politike koja na taj način uzvraća na politiku NATO pakta na ruskim granicama. Što imaju od toga Vučić i Srbija? Srbija ništa, a Vučić mnogo toga. Ali to je neka druga priča.
Dakle, spomenuto ustoličenje Jaoanikija Mičovića treba promatrati prvenstveno u svjetlu gore navedenog, a ne kao isključivo unutarcrkveno pitanje. Povodom toga mnogo se pisalo o ulozi novoizabranog patrijarha SPC-a, Porfirija Perića, koji je na čelo SPC-a došao s mjesta mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Porfirije je tu funkciju obnašao u periodu od 2014. do 2021. godine, i za to vrijeme, zbog svojih miroljubivih i liberalnih stavova, stekao je u Zagrebu, gdje je stolovao, široki krug prijatelja i poštovatelja.
Događaji s Cetinja u mnogome su narušili Porfirijevu pomno izgrađenu sliku. Ukratko, Porfirije je iznevjerio nerealna očekivanja svojih zagrebačkih poštovatelja, koji su u njemu, izgleda, vidjeli neku vrstu srpskopravoslavnog pape Franje. Očekivati od Porfirija da u vrlo kratkom roku promijeni kurs SPC-a bilo je u najmanju ruku naivno.
Poziciju u kojoj se Porfirije našao možda je najbolje opisati na jednom književnom primjeru, koji nije tek puka fikcija. Radi se o jednoj sceni iz romana “Daniel Stein, prevoditelj” Ljudmile Ulicki, koji se smatra jednim od najvećih romana novije ruske književnosti.
Lik Daniela Steina nastao je prema stvarnom liku. Zasnovan je na životnoj priči Oswalda Rufeisena, Židova, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Poljskoj i Bjelorusiji, radeći kao prevoditelj za Gestapo, spasio stotine svojih sunarodnjaka od sigurne smrti, zbog čega je njegovo ime krupnim slovima upisano u Yad Vashemovu “povijest vječnosti”, te je u tom smislu čak uspoređivan i sa Oscarom Schindlerom.
Oswald Rufeisen, poznat kao brat Daniel, odnosno fiktivni Daniel Stein iz romana Ljudmile Ulicki, nakon rata je prešao na katoličanstvo, te se zaredio kao katolički svećenik. Otišao je potom u Izrael, gdje je sa svojim malobrojnim sljedbenicima, koji su uglavnom došli za njim iz Europe, pokušavao obnoviti drevnu Jakovljevu crkvu iz prvih dana kršćanstva.
Rufeisen je još iz vremena Drugog svjetskog rata bio dobar poznanik s Karolom Wojtylom, tada studentom teologije, koji je sudjelovao u pokretu otpora.
Sada dolazimo do scene iz romana koju sam spomenuo. Kada je Wojtyla 1978. godine zaređen za papu, uzevši ime Ivan Pavao II, Daniel Stein dolazi u Rim, gdje ga papa primi u audijenciju.
Daniel Stein iznosi papi brojne probleme s kojima se u Izraelu susreće njegova zajednica, te moli papu da im pomogne nekim reformatorskim potezima, na što mu papa odgovara kako to nije moguće. On navodi Steinu kako je Katolička crkva troma i inertna institucija, te je uspoređuje s golemim i sporim brodom. Svako povećanje brzine tog broda i njegovo skretanje sa zadanog kursa, za brod bi moglo biti kobno, odnosno dovelo bi do njegova prevrtanja.
Dakle, sve da je Porfirije imao unutar SPC-a moć kakvu ima papa Franjo u katoličanstvu, i da je odlučio postati srspkopravoslavna varijanta pape Franje, to bi zasigurno dovelo do velikih unutarnjih previranja unutar SPC-a, iz kojih bi Porfirije u konačnici, što je gotovo izvjesno, izišao kao gubitnik.
Međutim, iz naše, bosanskohercegovačke perspektive, djelovanje patrijarha Porfirija mnogo je više određeno jednim drugim razlogom, što se u Hrvatskoj ignorira, a to je njegova pozicija prije i poslije ustoličenja. Porfirije je zapravo promijenio “manjinsku”, zagrebačko-ljubljansku, u “većinsku”, beogradsku poziciju, pri čemu se zaboravlja kako se stvari stubokom mijenjaju načinom na koji ih promatramo, većinskom ili manjinskom optikom, bilo da se radi o onoj zagrebačkoj, beogradskoj, mostarskoj, banjolučkoj ili sarajevskoj, što je ipak bosanskohercegovački specifikum, gdje je to postalo nekom vrstom običajnog prava, da se od manjine ultimativno traži da prihvati mjerila i pravila većine, i da je sve drugo nedopustivo, da je drugi isključivo naša iskrivljena slika o njemu.
Koji je Porfirije pravi? Onaj zagrebački ili onaj beogradski? Ja sam skloniji ovoj prvoj opciji, pogotovo nakon Porfirijeva govora u zemunskom naselju Busije, povodom komemoracije žrtvama nastradalim u vojno-redarstvenoj akciji Oluja. “Ne želimo voditi ratove komemorativnim politikama sjećanja, a još manje ući u matricu zapomaganja i trajno ući u stanje žrtve. Narativ žrtve ne može biti pokretač nadahnuća, prije je trajna muka i pakao”, rekao je tom prilikom patrijarh.
Porfirijeve miroljubive i kršćanske poruke veliki su otklon u odnosu na vučičevsko-dodikovsku “komemoritivnu praksu”, gdje se vlastiti zločini umanjuju i relativiziraju, dok se istovremeno vlastite žrtve uvećavaju. Tako broj žrtava Jasenovca u Dodikovim “interpretacijama” ide čak do jednog milijuna. Porfirije je u svojoj poruci izjednačio sve žrtve, i one hrvatske i one srpske, čime su one postale uistinu to, žrtve, a ne gorivo bizarne ratnohuškačke retorike.
Gostujući nedavno u emisiji “Nedjeljom u 2” kod Aleksandra Stankovića, crnogorski književnik Milorad Popović iznio je jedno sjajno zapažanje. Popović navodi kako se u Crnog Gori, nakon referendumskog izglasavanja crnogorske samostalnosti, dogodio povijesni presedan, da je broj independista, umjesto da naglo poraste, stagnirao ili čak i opao.
E sada, tko je glavni krivac za to? Mislim da je ovo ključno pitanje koje će bitno odrediti nezavidnu poziciju Crne Gore u budućnosti, koja je pretvorena u tampon zonu između agresivnog Istoka i nezainteresiranog Zapada. Aleksandar Vučić i Srpska pravoslavna crkva? Ne bih se složio. Ne umanjujući njihov “udio vraga”, uvijek su glavni krivci oni Lenjinovi “mangupi u našim redovima”, što pogotovo vrijedi na ovim prostorima, bahata politička elita, novobogataši kojima svaka ideja služi prvenstveno kao sredstvo za postizanje vlastitih ciljeva.
Tko je glavni krivac zbog toga što je danas u Bosni i Hercegovini građanska ideja gotovo u potpunosti obesmišljena? Pa “mangupi u našim redovima”, poput primitivaca iz Komšićeve Demokratske fronte koji ovih dana licemjerno brane princip konstitutivnosti u Srebrenici, dok je njihov čelnik Željko Komšić hodajuća negacija tog principa. U čemu se ogleda razlika? Samo u jednoj sitnici. Ovisno gledamo li određenu pojavu iz Sarajeva ili Srebrenice.
Srebreničanima-Bošnjacima treba biti jasno da im je za njihove probleme veći krivac Željko Komšić i njegov mentor Bakir Izetbegović nego Milorad Dodik, kao i to da je Salko Tursonović, novi predsjednik Općinskog vijeća Srebrenice, izabran glasovima srpskih vijećnika, “mangup u našim redovima”, samo srebrenička reinkarnacija Željka Komšića, odnosno željko komšić ili sejdo bajramović, kako hoćete.
wpDiscuz
