MILOVIĆ NAKON OSTAVKE: Hrvati svoj utjecaj u Sarajevu prodaju za kikiriki

Tvrtko Milović, rođeni Sarajlija, dugogodišnji kolumnist,  politički analitičar , no nominalno novinar, odavno je nadišao časnu profesiju novinarstva. I kao takav je prepoznat i među Hrvatima i među Srbima i Bošnjacima.

Zbog svojih jasnih stavova o tome što nam se događa, i što nam rade, postao je prepoznat kao misleći Hrvat, nepoželjan Hrvat, Hrvat s petljom i  “osoba s opasnim namjerama” a Sarajevo mu godinama kao i svim drugim takvima, redovno crta metu na čelu.

To je razlog hajke na njega nakon njegove kandidature za upravljačka tijela na BHRT-u i jasna poruka svim Hrvatima, koji javno istupaju protiv režima , što mogu očekivati  u slučaju da se usude kandidirati na tijela “duboke države”. One koja je prema zamisli SDA i njhovih satelita namijenjena samo onima duboko uvjerenima da ABIH nije radila zločine nego da je radila antifašizam i da “građanska” Bosna, predvođena Cikotićima, Komšićima, Šarčevićima i Sabijama, nema alternativu.

Da je promijenio priču, izdao sve što je pisao  i poklonio se begovima s Poljina danas bi vjerojatno bio ambasador u Pragu ili konzul u Čikagu. Ovako je tek Hrvat s uručenom ostavkom. I to je jasna poruka stranim ambasadama u BIH koje nam nominalno jamče slobodu govora što se događa s multiidejnošću BiH. Bogatstvom njene šarolikosti, multietničnosti i tolerancije. Događa joj se šerijatizacija na svim nivoima. P

Miloviću je zabranjeno pravo na cinizam, sarkazam, ironiju i metaforu. Ismijavanja sarajevskih propagandi i manipulacija čak i brojem poginule sarajevske djece, o kojoj je javno progovorio na tviteru, i to kao prvi, nametnuti su mu kao grijeh i fašizam. Od prvog dana njegovog apliciranja na mjesto urednika dokumentarnog programa na BHRT-u trajao je medijski i sudski rat protiv njega. A tijela BHRT-a učinila su sve da iza njega ne stanu.

Što mislite jesu li od tisuća njih , recimo baš Bošnjaka na BHRT-u baš svi uposleni u skladu s natječajem i koliko je do sada takvih natječaja oboreno?

Nakon ostavke, koju je dao kao svoj doprinos završetku trakavice vlastitog mu progona, iza kojeg je stala bošnjačka bulumenta, i protiv koje nije stao nitko iz hrvatske politike dao je interview Jurici Gudelju.

Prenosimo:

Gospodine Miloviću, Vaša odluka da date ostavku na dužnost urednika Dokumentarnog programa BHRT-a i  “napustite” novinarstvo snažno je odjeknula u novinarskim krugovima. Što je temeljni razlog zbog kojeg ste se odlučili na tako drastičnu odluku?

Ne postoji temeljni razlog. Radi se o skupu razloga koji su jednostavno doživjeli svoju kulminaciju. Prvo, s obzirom na odgovornost koja se očekuje od novinara, čitava struka je potplaćena. Drugo, osjetim da sam kao novinar dao svoj maksimum. Treće, čini mi se da se novinarstvo u BiH ne bavi važnim temama i da je kao struka pala “ispod crte povratka”. Četvrto, na poziciji na kojoj se nalazim više sam birokrat nego novinar. I posljednje, izložen sam nestvarnom medijskom i pravosudnom progonu koji traje tri i pol godine. Kad tako sagledate stvar onda vidite da odluka i nije tako dramatična i neočekivana.

Odluka suda da se ponovno poništi natječaj za urednika Dokumentarnog programa BHRT-a je u jednoj javnosti pozdravljena a u drugoj doživljena kao bizarna?

Javnost ne čita presude pa se radi isključivo o navijačkom doživljaju. Baš sam neki dan bio na sudu gdje sam tužio jednu dnevnu novinu koja je napisala navijački i klevetnički tekst o navedenoj presudi i mojim kompetencijama. Novinarka koja je pisala tekst, iako je preko 30 godina u novinarstvu, nije se udostojila pročitati presudu. Zato će izgubiti spor. Želim reći da se ovdje ne radi o tumačenju merituma presude nego izražavanjima zadovoljstva ili nezadovoljstva njenim ishodom.

A za one koje presuda stvarno zanima, treba reći kako je sud presudio protiv BHRT-a jer je za uredničku poziciju, zamislite sad – tražio uredničko iskustvo! Kako moj protukandidat nije imao nikakvo ni novinarsko ni uredničko iskustvo, sud je presudio da je on tekstom natječaja – diskriminiran!!

Ako se ova presuda bude kojim slučajem prenijela na ostale institucije, onda ni jedna institucija neće smjeti tražiti nikakve kompetencije na natječajima, jer oni koji nemaju nikakve kompetencije će biti diskriminirani. No to je već problem onih koji misle da na ovakav način grade institucije države.

Od trenutka kad se samo “čulo” da biste mogli preuzeti dužnost urednika na BHRT-u protiv Vas su u sarajevskoj javnosti bile otpočete hajke. Jesu li ovim Vašim potezima sada te hajke i urodile plodom i je li sud podlegao takvom ozračju?

Pretpostavljam da će moju ostavku neki krugovi doživjeti kao svoju pobjedu. Evo ja im ovom prilikom čestitam. Nadam se da je sada medijska scena “čišća”, da su međunacionalni odnosi popravljeni, da je grad slobodniji nego što je bio, i da se konačno Javni servis može neometano baviti svojim poslom bez mog političkog utjecaja. Mislim da hajka u dijelu pritiska na sud nije imala toliko veze koliko neki drugi politički utjecaji. Drugo, udruga “BH novinari” je bila aktivna u huškanju javnosti protiv mene, a onda su i financirali žalbu mog protukandidata (koji nije novinar) protiv mene novinara. Iz samo ovog primjera jasna vam je medijska, sudska i stručna atmosfera u Sarajevu. Naravno, sve se to da  izdržati da ima bilo kakvog smisla.

Što je glavni uzrok svih hajki vođenih protiv Vas?

Uzrok leži u intelektualno-mentalnoj zakržljalosti sarajevske elite da se suoče sa neistomišljenicima. Nekako mogu podnijeti neistomišljenike iz Republike Srpske ili Hercegovine, ali kada im neistomišljenik uđe u instituciju koju smatraju ekskluzivno svojom, a Javni servis je definitivno to, onda se podiže medijski, politički i pravosudni linč. U ove tri godine, u negativnom i huškačkom kontekstu o meni je pisalo skoro 50 medija “na bosanskom jeziku” a čak tri političke “probosanske” stranke su o mom imenovanju raspravljale u svojim najvišim organima. Pored njih, o mom imenovanju negativno su se izjasnila brojne boračke udruge, udruge stradalnika, udruge studenata(!?) i spomenuto udruženje novinara. Da ne spominjem desetine javnih osoba, kulturnih djelatnika, novinara, političara pojedinaca i naravno nezaobilazne tisuće komentatora na društvenim mrežama.

Možda moje tumačenje uzroka nije ispravno, ali nekako slutim da jedno imenovanje na jednu objektivno nevažnu poziciju u jednoj objektivno nevažnoj instituciji ne zaslužuje toliko intenzivnu i dugotrajnu pažnju.

Kako je sve ove godine bilo živjeti u Sarajevu s političkim uvjerenjima kakva imate, a koja bi se možda u najkraćem mogla sažeti tako da vjerujete kako je nužno poštivati Ustav BiH koji kaže kako je BiH država triju u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda?

Moram Vas ispraviti – ja živim u Kiseljaku. A Kiseljak je bitno slobodnija i ugodnija sredina za život. Ali, ne mogu reći da sam ja imao stvarne neugodnosti u Sarajevu. Sve što sam ranije naveo je virtualna hajka ljudi koji nemaju snage ni hrabrosti suočiti se sa mnom ili sa onim što pišem/govorim, pa onda galame s tipkovnica. Ne mislim čak da nekome posebno smetaju moja ideološko politička uvjerenja koliko smeta moje upražnjavanje slobode govora. U Bosni i Hercegovini, pa time i u Sarajevu, vrijedi jedan kulturološki obrazac da je najbolje šutjeti kad si u manjini. Pa se onda i od mene očekivalo da šutim sve dok nemam što reći u korist ranije utvrđenih društveno političkih dogmi.

Postoji li u Sarajevu danas mogućnost izražavanja i drugačijeg mišljenja?

Teoretski postoji. Praktično ne. Primijetite da u Sarajevu kao glavnom gradu više nema nikakvih akademskih rasprava ni na jednu temu. Nema više polemika, nema suprotstavljanja mišljenja, nemate buntovnika, nemate mladalačkog osporavanja autoriteta… Imate samo dogme koje se ne smije preispitivati. Mediji takvo stanje samo pojačavaju jer prostor daju skoro isključivo ideološkim istomišljenicima. Sveukupno, Sarajevo nema onu ulogu glavnog grada koji okuplja raznolikost u svakom smislu. Dat ću samo jedan primjer jednog sarajevskog Srbina koji je bio visokopozicionirani član SDP. Na pitanje jednog stranog medija o položaju Srba u Sarajevu on je konstatirao da položaj Srba ne može biti loš jer ih u gradu nema. Ne moram reći da je nakon toga nestao iz javnog života i SDP-a. Popis stanovništva će kasnije pokazati koliko je bio u pravu, i koliko je skupo platio svoje pravo na slobodu izražavanja.

Kad je riječ o BHRT-u, po čemu ćete pamtiti godine provedene na dužnosti urednika Dokumentarnog programa?

Bez obzira na ovo ranije o čemu smo razgovarali, BHRT je za mene jedna lijepa priča. Imao sam čast rukovoditi najkreativnijim programom i raditi sa sjajnim i nadarenim profesionalcima. Mislim da smo u skladu s materijalnim mogućnostima realizirali jako kvalitetan program. Ja sam imao čast biti urednik pri završetku najvećeg dokumentarnog filma u produkciji BHRT-a o sarajevskom bendu “INDEXI”.  Pored tog naslova, u tri godine mog mandata imali smo skoro stotinjak kvalitetnih dokumentarnih naslova, kao i desetke studijskih emisija i živih prijenosa. Kao svoj uspjeh uzet ću zasluge za serijal “Bosna u franjevačkim arhivima” autora Mile Jukića, što je neponovljiv, povijesni projekt, ne samo na BHRT nego i u ukupnoj medijskoj sceni.

Projekt dokumentarnog serijala “Bosna u Franjevačkim ljetopisima” je zapravo i kapitalno djelo koje ostavljate iza sebe.

Tako je. Radi se o serijalu koji je specifičan jer se drži isključivo autoriteta na polju povijesti. Autor Milo Jukić možda je jedini čovjek u BiH koji ima i novinarsko i povijesno znanje da kreira ovakav serijal. Drugo, on nije određen nikakvim ideološkim okvirima niti se obazire na mitološke narative koji nas sve okružuju. A još kada bih vam rekao proračun s kojim smo raspolagali, vidjeli biste kakav je ustvari podvig napravljen…

Koliki je utjecaj politike ukupno na BHRT? Na koji se način “raspoređuje moć” na javnom RTV servisu?

Iz svog aspekta mogu reći da utjecaja na program nema. Ja ga nisam osjetio i ne mislim da su druge kolege izložene pritisku na način da mu se ne mogu oduprijeti. Svi imaju ugovore koji im štite novinarske slobode, pa tako ako se netko i nalazi pod političkim utjecajem onda je to ustvari njegov osobni izbor. Što se tiče politike koja imenuje kadrove, tu je ima silom prilika. Parlament je taj koji imenuje Upravni odbor, a kako je Parlament političko tijelo, onda je to i Upravni odbor. Ipak, BHRT ima dovoljno snažan Statut da se odupre političkim pritiscima.

Gdje je u toj priči hrvatski utjecaj na javni RTV servis?

Nema ga. Sav politički utjecaj koji Hrvatima pripada prodaje se za kikiriki.

Je li urušavanje odnosa moći na BHRT-u jedan od krakova borbe sarajevske politike za ukidanjem konstitutivnosti? Ogleda li se zapravo na javnim servisima prava društvena stvarnost Bosne i Hercegovine?

Već sam spomenuo da sarajevska i bošnjačka javnost doživljavaju Javni servis (FTV i BHRT prije svega) svojim. Odatle ta ogromna energija usmjerena protiv mog dolaska, a čemu su još posljednjih godina bili izloženi i neki srpski novinari. Objektivno, tek od mandata prošlog Upravnog odbora su krenule neke promjene u smjeru bolje zastupljenosti Srba i Hrvata. Srbi su nešto i uspjeli a od Hrvata sam došao ja. Kako došao tako i otišao. Dakle, ne radi se o urušavanju odnosa moći nego sposobnosti srpskih i hrvatskih kadrova da te pozicije izgrade. Srbi su pokazali da to donekle umiju. Hrvati po običaju – nisu. No, ne treba prozivati hrvatske kadrove na BHRT za neku izrazitu nesposobnost. Skoro svi hrvatski kadrovi u Sarajevu su jednako nesposobni. Radi se o jednom nagonskom podčinjavanju kadrova iz Hercegovine koji dođu u Sarajevo i prodaju se za ručak i pola komplimenta. U tom smislu možemo reći da to jeste zrcalo društvene stvarnosti u BiH.

Je li uistinu moguće napustiti novinarstvo kako ste rekli na početku razgovora?

Naravno. Ja sam u karijeri upoznao dva čovjeka koji su mirovinu zaradili kao novinari. Svi ostali su ga napustili prije kraja radnog vijeka. Novinarstvo jeste ljubav, ali ne možete raditi nešto suprotno vlastitom interesu.