Belmondo i Theodorakis – napustila su nas dva velikana

Zlatno doba kinematografije je završeno. Masovna publika seli pred velike kućne TV ekrane i računala, velike glumce zamjenjuju animacije, filmovi se povlače pred serijama kao epovi pred romanima, odlaze zadnji heroji jedne velike ere. Columbia, MGM; United Artists, postali su povijest, Marvel je budućnost. Ovih dana otišao je jedan od zadnjih celuloidnih junaka sačinjen od krvi, mesa i karizme. Jean Paul Belmondo, profesionalac, postao je – točno po formuli iz “Do posljednjeg daha” – besmrtan prije 60 godina, a onda umro u 88. Napustio nas je i Mikis Theodorakis, div čiji je život bio jednako velik kao i njegova muzika. Belmondo je predzadnja ikona francuske kinematografije (Depardieua još ne možemo uvrstiti u tu kategoriju). Prvi je, možda i najveći francuski glumac svih vremena, bio Jean Gabin; Alain Delon još je živ (od 2000. on želi napustiti ovaj svijet, koji mu se “beskonačno gadi”, a sad kaže kako će pokušati izdržati nekoliko sati da ne napravi isto što i Belmondo). “Uopće ne bi bilo loše da odemo zajedno”, rekao je. Zajedno su i počeli. Na filmu su se pojavili u razmaku od šest dana, Belmondo je debitirao u “Do posljednjeg daha”, a Delon “U zenitu sunca” (Plein soleil, Rene Clementa). “Bio je dio moga života”, rekao je Delon, koji mu nije bio rival nego prijatelj i poštovatelj. Zadnjih desetak godina stalno su nastupali zajedno, slikali se, išli na zabave. Na vrhuncima karijere zajedno su glumili u Borsalinu; utjelovljivali su likove frajera koji sve mogu, ništa im nije teško, ničeg se ne boje i sve rade s puno šarma. Francuska živi sa svojim ikonama do te mjere da se katkad čini da živi za njih.

DREAMSTIME

Predsjednik Macron je u tuzi, zastave su na pola koplja. “Belmondo će zauvijek biti veličanstven” – napisao je prvi čovjek Francuske, aludirajući na istoimeni film iz 1973. godine. “Francuska je izgubila nacionalno blago”. Koja razlika od naših oproštaja – klišeiziranih, bezdušnih, neinspirativnih. Belmondo je zapravo zadnja filmska zvijezda rođena u crno-bijelom filmu. Godardov film počeo je kao eksperiment a završio kao klasik. Roger Ebert ga je 2003. uvrstio na svoju listu velikih filmova, napisavši da “nijedan debitantski film od ‘Građanina Kanea’ 1942. nije bio toliko utjecajan”. U “Do posljednjeg daha” sve je savršeno: scenarij je velik, režija sjajna, muzika kongenijalna, Belmondo i Seaberg u ulogama života. Zapravo, Belmondu je prvi film bio najveći i najbolji; sve poslije bilo je pad, ali vrlo komercijalan i neobično legendaran pad. Učinio je ustupak koji čine mnogi – nakon briljantnog rađanja zvijezde u “Do posljednjeg daha”, bacio se na snimanje komercijalnih filmova (tako je i veliki Mujo Nadarević završio u “Lud, zbunjen, normalan”; od nečega se mora živjeti) nikad više ne dosegnuvši razinu Godardova prvijenca, ali svejedno, nikad nije potonuo. Glumio je akcijske junake, lopove ili policajce, vazda šarmantne tipove koji nisu slijedili istinu i pravdu nego su pravda i istina slijedile njih. Utjelovljivao je sve što muškarac može biti – boksač, grubijan, poet, nihilist, oponašatelj Bogarta koji živi brzo i opasno, umire mlad i živi do osamdeset i osme, kao drug Tito.  Belmondove grimase na kraju filma  kasnije su bezbroj puta oponašane od svih koji su htjeli nalikovati na frajere… 

DREAMSTIME