BUDEN: Pandemija i klimatske promjene su fenomeni koji razotkrivaju razlike

Boris Buden je filozof, kritičar kulture, publicist i prevoditelj koji za sebe kaže da nema nikakav identitet i da mu uopće ne fali. Voli se sjećati vremena kada niko nikog nije pitao za identitet. Identitet je, prema njegovom mišljenju, ideologija koja bez konkurencije vlada suvremenim svijetom. Već godinama živi i radi u Berlinu, nakon što je doktorirao na berlinskom sveučilištu Humboldt. Autor je zbirke eseja „Barikade“, koja za mnoge ima kultni status, a u njegovom opusu izdvajaju se i naslovi „Kaptolski kolodvor“ i „Vavilonski šaht“. Priredio je i novo izdanje „Komunističkog manifesta“. Buden smatra da kriza u koju je ušao svijet nije nikakav ciklički poremećaj koji samo nakratko prekida inače postojanu normalnost, nego je radikalna utoliko ukoliko može biti fatalna. Prosuđuje da će decenija u koju smo upravo ušli bit odlučujuća. Za Naratorium Buden govori o iskustvu pandemije, koju vidi i kao političku stvar, dijelu kapitalističke ekonomije koji je procvao tijekom pandemije, o klimatskim promjenama, ideji Europe, odnosu centra i periferije, te o usponu autoritarnih režima.

Kako vidite pojam „periferne utopije“ u kontekstu onoga što je današnje bh. društvo?
Danas je teško govoriti o utopiji, zato što utopija ima izrazito negativnu konotaciju. Ona se tumači kao neka vrsta bezvezne tlapnje, sna, naspram koje je realnost kakva je, i kaže nam se da moramo gledati realnosti u oči, ne sanjariti o nekakvim utopijama… To je već po sebi ideološki kontaminirano pitanje. Periferija nije ništa manje ideološki konotirana. Kada kažemo periferija, svi ovdje misle Bosna i Hercegovina je periferija, mi smo na periferiji, mi smo marginalci. A kao postoji centar; postoji Europa, Zapad; London je centar, Berlin je centar, New York je centar, a Sarajevo je provincija. U međuvremenu su se mnoge stvari promijenile, globalni svijet se zaokrenuo na takav način da pitanje centra i periferije ne funkcionira više kako smo učeni. Osim toga, u mnogo pogleda se danas može govoriti o Europi kao periferiji suvremenog svijeta. Dakle, o perifernosti Europe. Ali mislim da je za nas najpotrebnije da shvatimo dvije stvari: da prestanemo misliti o sebi kao periferiji nekakve Europe, nekakvoga centra iz kojeg će nam doći rješenja za probleme koje imamo; i da prestanemo misliti o utopiji kao nečemu negativnom, kao pukoj tlapnji naspram stvarnosti i da shvatimo da moramo početi misliti također utopijski kako bismo uopće mogli parirati stvarnosti u kojoj živimo. Ne kažem shvatiti stvarnost, nego suprotstaviti se stvarnosti. O tome je riječ.

Utopijski je osmisliti, promijeniti paradigmu, rekreirati je?
Tako je. Da bi se suprotstavio stvarnosti moraš imati utopijsku dimenziju naspram ovoga što se živi ovdje.

Kako nam u tome može pomoći naše iskustvo socijalističke Jugoslavije i utopija koje su izrodile tu ideju?
Politika i iskustvo bivše Jugoslavije su nam važni u dva svoja temeljna, kao što znamo, principa: jedno je samoupravljanje, odnosno traženja novih modela vlasništva koja nisu ni privatna ni društvena. Danas znamo važnost toga, pogotovo u ekološkoj krizi. Čini nam se da to the commons dolazi sa Zapada, a zaboravili smo da smo ovdje kreirali društvo utemeljeno na tim idejama. I sada izgleda kao da moramo to učiti sa Zapada, a to imamo u svom potisnutom historijskom iskustvu. Druga važna komponenta je nesvrstanost. U ovom trenutku, kada danas otvorite novine, žuti tisak već špekulira o tome gdje će početi Treći svjetski rat. Oni znaju. Postoji mogućnost da mi već jesmo u Trećem svjetskom ratu, samo da to ne znamo, da će nam dalji razvoj retroaktivno definirati kad je on zapravo počeo. U smislu činjenice opasnosti nuklearnog rata danas, rata između velikih sila, razlog je više da se sjetimo nesvrstanosti. I to ne samo zbog aktivne politike mira i suprotstavljanja imperijalnim politikama velikih sila. Svi ljudi koji ovdje nasljeđuju tu Jugoslaviju, mogu biti za razliku od ostatka Europe, ponosni, to je bilo aktivno sudjelovanje u antikolonijalnom pokretu. Što znači, danas kada Europa otkriva svoju sramotnu kolonijalnu ulogu, kada se suočava sa svojom, kako se to sad lijepo kaže, kolonijalnom prošlošću, svim tim opljačkanim blagom po muzejima, koje je dovučeno i smješteno u centar. Europa, demokratska, liberalna, ne može više negirati tu svoju prošlost. Mi ovdje imamo otvorenu tradiciju, baštinu antikolonijalizma, nesvrstanosti, okrenutosti Trećem svijetu, budućnosti.

Kakva je ta budućnost?
Kada govorimo o budućnosti, ove nacije tu, one su pred biološkim izumiranjem. Dakle, njima nije ostalo tako puno kao što se misli. Možda su ova djeca koja se sada rađaju zadnji Hrvati, Srbi, Slovenci, Bosanci…nezamislivo je da to može opstati kao društvo. Sa druge strane, na primjer, Nigerija će imati osamsto milijuna stanovnika, od kojih će 80 posto biti mlado. Danas se o nesvrstanosti govori kao o propaloj utopiji, a zapravo govorimo o budućnosti. Govorimo da te dimenzije realnog povijesnog iskustva ovdje trebaju da se osvijeste. Nije riječ o tome da se mi sada priključimo Europi, nego je riječ o tome da Europa shvati što je ovdje imala. Da time što Europa inkorporira u sebe Balkan, taj naš postjugoslavenski, da ona time aproprira također njegovu emancipacijsku baštinu. Pitanje javnog vlasništva danas, čije su vode, čiji su prirodni resursi, da li se to može privatizirati? Sutra će možda neko privatizirati zrak. Ovdje se nikakvog kolonijalizma nemamo stidjeti. Naprotiv, možemo se pozivati na naše iskustvo nesvrstanosti i antikolonijalizma.

Kako to iskustvo zapravo funkcionalizirati danas u postjugoslovenskim društvima?
Težimo ka tom europskom centru kao nekom prijestolju, a potpuno smo amnezirali iskustva koja smo ne tako davno imali, a koja nam danas mogu biti od pomoći u snalaženju u globalnom svijetu?
To je točno, to je upravo prijestolje. Stvarno, to je igra prijestolja u kojoj se mi nalazimo. Prijestolje, to je igra moći. Moći u kojoj se ukida suverenost ovdje. BiH sad dobija novog, ja kažem komesara, jer to jeste komesar. Netko tko je iznad svih demokratskih institucija, iznad suverenosti, tko otjelovljuje ukidanje suverenosti Bosne i Hercegovine, demokracije, vladavine naroda, tko je izravni instrument s prijestolja. Po mome sudu ideja normalne, uređene države, odnosno života u liberalnoj demokratskoj Europi, to je danas u onom negativnom smislu utopija. Zato što je sredstvo potiskivanja ovih iskustava koja imamo. Neprestano mislimo da smo mi ovdje primitivni, provincijalci, divljaci koji ne znaju ništa pametnije nego jedni drugima razbijati glave ako nas se to pusti, a da će nam toleranciju, prosperitet, lijep život donijeti, emanirati s prijestolja Europe. Europa je u krizi. Sama Europa je u krizi. Ideja je u krizi. Zato je potrebno sjetiti se na čemu se raspala Jugoslavija. Pitanje federacija, konfederacija, pitanja ravnopravnosti, pitanje podjele između juga i sjevera, pa to smo sve mi prošli. Riječ je o tome da bi Europa trebala učiti na tom iskustvu, a ne mi na europskom.

Mislite da je ta pozicija periferije, u kontekstu rečenog, neka vrsta prednosti?
Nije svaka. Da se razumijemo, kada mi kažemo periferija, misli se nemoć. Nemoć da se nekome nametnu vlastiti interesi. Nećemo mi ovdje nametati svoje interese Njemačkoj. Nije Varufakis nametnuo interese Grčke Wolfgangu Schäubleu, nego je bilo obrnuto. I tu je išlo, kao što znamo, do lomljenja kičme. Europa je mjesto na kojem se odigravaju igre prijestolja i moći između jakih i slabih. Važno je da se ljudi, kada govorimo o ovom utopijskom, sjete svojih realnih utopija. I da prestanu te jeftine utopije o Europi kao nekakvom blagostanju, miru i toleranciji koje će doći sa Europskom unijom.

Što nas je iskustvo pandemije naučilo o Europi, ali i svijetu u kojem danas egzistiramo?
Pandemija nas je naučila dvije stvari: da je svijet globalno povezan i da se takvi izazovi kao što je pandemija ne mogu pobijediti s pozicija nacionalnih država, niti malog konglomerata nacionalnih država (kao što je to EU). Taman su se svi cijepili, kad dolazi sad delta soj. Dakle, očigledno je da nas takvi izazovi tjeraju da razmišljamo o potpuno drugom konceptu i demokracije i društvenosti i povezanosti. Za neoliberalni globalni kapitalizam, globalni svijet je, naravno, uvijek realnost. I realnost je sloboda kretanja kapitala koji je preduvjet reprodukcije tog sistema. Što se tiče kretanja ljudi, znamo da je drugačije. Ali to su diktati, ideološki diktati, diktati interesa. Ili diktati novih oligarhija, koje nisu samo u Rusiji ili na periferiji, nego sad postoje cijeli oligarhijski sistemi. Posebno sa ovim novim ekonomijama, gdje mi gledamo kako oligarsi osvajaju svemir. Kako neko iz vica kaže, šezdeset godina poslije komunista.

Naša planeta je fizički ograničena, mi smo već sada u klimatskom užasu. Da li sve te okolnosti mogu mijenjati paradigmu kapitalizma?
Jedan dio te nove kapitalističke ekonomije je procvao u pandemiji. Kapitalizam nema problema sa žrtvovanjem masa i ljudi. Kapitalizam nije toplo ljudsko srce koje zatreperi pri prizoru ljudske patnje. Uz komodifikaciju svega što postoji ne treba očekivati milost. Milosti nema. Sjetimo se samo Borisa Johnsona i njegovih otvoreno ciničnih reakcija na činjenicu da mu ljudi umiru od bolesti. Pandemija je razotkrila jednu potrebu da mislimo o demokraciji u globalnom smislu. I to je pitanje jednakosti. Neće svima biti loše, nekome će možda biti i bolje. Ne znam, možda Šveđani već oru zemlju za svoje vinograde, dok će u Dalmaciji uzgajati datule, vježbati tjeranje deva. Šalim se, ali u osnovi, pandemija i klimatske promjene su fenomeni koji razotkrivaju razlike. E to je onda pitanje jednakosti, pitanje solidarnosti u globalnom smislu.

Da li je pandemija potakla veći stupanj solidarnosti, ona u mnogome i jeste pitanje našeg odgovornog odnosa spram drugog do sebe, u onom trenutku kada je država zakazala?
Sve si rekao. Ljudi su bolji od sustava. Ako su ljudi bolji od sustava, onda treba mijenjati sustav, a ne ljude. Ovdje se svi uvjeravamo da postoji neki sustav koji je puno bolji od nas, a mi smo tu loši, kulturno zaostali, primitivni, nekulturni… mrzimo se umjesto da se volimo, ubijamo se umjesto da zarađujemo. Stara pitanja, koja su nekad bila u paradigmi socijalne pravde, pitanja jednakosti, sada se vraćaju. I tu su.

Ovakve krize su pogodne za rast autoritarnih sustava, vidimo kako u nekim zemljama EU, tako i na prostoru nekadašnje Jugoslavije ponovo u fokus dolaze prije svega identitarne politike. Da li to otvara prostor i za nekakvu konačno jasnu reakciju lijevih politika?
Mislim da je lijevi odgovor nužno artikulirati i prije uspostave autoritarnih društava. Uspostava autoritarnih sustava vladavine u Europi danas uopće nije daleko, evo vam, recimo, primjer Mađarske – autoritarna i liberalna demokracija. To su, dakle, unutardemokratski fenomeni. Autoritarizam nije izvandemokratski fenomen. Ali pitanje je kako ljevica treba reagirati na to? Kreiranje takvih sustava je već dokaz poraza ljevice, odsutnosti njenih politika. Dakle, možemo reći da ljevica kasni. Kada govorimo o uspostavi autoritarnih sustava, država, govorimo zapravo o krizi demokracije. Kapitalizmu ne treba demokracija. Može se vrlo lako dogoditi, što je i Rosa Luxemburg govorila, da kad je demokracija napadnuta, oni koji znaju njene limite su prvi koji je trebaju braniti. Odnosno, da će upravo ta ljevica koja je potpuno svjesna svih limita ove liberalne demokracije, biti svjesna da je to šansa za nju samu. Ne da brani postojeće, nego da spašava ono što je vrijedno u tom postojećem, tako što će da projicira alternativne modele društvenog života, recimo to otvoreno, s onu stranu nacionalne države. Kako je svojevremeno napisala Marija Todorova, nije manjak Europe doveo do rata u Bosni i Hercegovini, nego je aplikacija europskog sustava nacionalnih država na prostoru Bosne i Hercegovine i Jugoslavije dovela do rata. Dakle, europeizacija ima svoju mračnu stranu. Druga Jugoslavija nije rađena na temelju identitetske politike, ona je stvorena na temeljima solidarnosti. U AVNOJ-u se 1943. godine kaže da se jugoslavenski narodi udružuju na temelju zajedničke borbe protiv fašizma, ne na temelju zajedničkog jezika, povijesti, kulture ili nečega drugog, to nije važno. Važno je ono što se čini. I to je otvoren koncept. I ta otvorenost je, ona je agonistička artikulacija konflikta suprotnosti, to je ono u čemu je Jugoslavija zapravo nastala. A to se dana su ovoj krizi ponovo otvara kao pitanje. Ne želim reći nekakva nova Jugoslavija, već jedan suživot, puno demokratskiji i puno pravedniji nego ikada prije na ovim prostorima, može se artikulirati samo iz suočavanja sa tim konfliktom, iz prihvaćanja tog izazova AVNOJ-evskog udruživanja na temelju zajedničke borbe.