Da bi bilo koja država iole funkcionirala potrebno je da ima nezavisne i kompetentne institucije. No, institucije ne mogu biti ni kompetentne ni neovisne ako je odanost glavni kriterij prema kojem se biraju ljudi koji će ih voditi. To je upravo put u rušenje i institucija i države.
piše: Jurica Gudelj I Dnevnik.ba
Nakon uhićenja direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića zvanog Osmice na površinu je isplivala temeljna “patriotska argumentacija” kojom se brani svakog pravog “patriotu”, svakog onog tko je “zadužio državu”, svakog dužnosnika SDA ogrezlog u korupciju, svakog kadra bošnjačke politike uhvaćenog s “rukama u medu”.
Argumentacija se svodi na sljedeće: zašto pravosuđe lovi jednog Osmicu, koji je dokazani patriota, ranjen u ratu i provjereno neprijatelj Dodika i Čovića, a ne lovi se druge kriminalce, pogotovo spomenute lidere srpske i hrvatske politike u BiH. To što Osmica nema fakultetsku diplomu ili ju je stekao na sumnjiv način, ne bi trebalo biti u prvom planu jer Osmica, je li, brani Bosnu.
I to je sve.
Takvu argumentaciju smo čuli doslovno svaki put kad su u javnost isplivale korupcijske afere “patriota”. Doslovno svi kadrovi SDA, ali često i drugih bošnjačkih stranaka, umiješani u korupciju branjeni su argumentacijom kako je riječ o “patriotima” s ratnim zaslugama koje se tobože namjerno hapsi umjesto da se “hapsi Dodika i Čovića”.
Također, takvu smo argumentaciju čuli i kad se saznalo kako je Komšićeva veleposlanica u Češkoj Martina Mlinarević godinama lagala da je završila fakultet. I nju se branilo argumentacijom da ona “voli Bosnu” i da joj stoga ne treba nikakva fakultetska diploma. Slično se branilo i razne Zukiće, Sarajliće i ine “volitelje Bosne”.
Fakultetska diploma je sporna i kod Sebije Izetbegović, pa je ona opet “uspješna liječnica”. Kao da diploma ima veze s poslom…
To nam najbolje pokazuje na koji način ogroman dio sarajevske političke i medijske scene razumijeva društvo i državu. Uz svakodnevno zaklinjanje u ljubav prema državi, čini se doslovno sve što se može kako bi se institucije te iste države pretvorile u stranačke servise.
To se najbolje može vidjeti upravo na primjeru Obavještajno sigurnosne agencije.
Ogroman dio sve tri političke javnosti u BiH smatra kako je OSA stranačka, štoviše obiteljska, obavještajna agencija, preciznije obavještajna agencija SDA i obitelji Izetbegović. Osmica svoj uspon u hijerarhiji bošnjačkog obavještajnog sektora i duguje upravo vezama s obitelji Izetbegović.
Kao slabom zanatliji (završio zanat za elektromehaničara) bez ikakve perspektive za ozbiljniji uspjeh u životu, rat mu je pružio priliku da se izdigne iz anonimnosti. Najvažniji period njegova života je onaj tijekom kojeg je bio osobni tjelohranitelj prvog predsjednika SDA i ratnog predsjednika bošnjačkog dijela BiH Alije Izetbegovića. To ga je kvalificiralo da bude “osoba od povjerenja” svim kasnijim strukturama SDA.
Osmica se potom ugurao u bošnjačku obavještajnu službu AID, čija je OSA sljedbenica, da bi kasnije preuzeo i samu OSA-u, iako je riječ o duboko kompromitiranom kadru, bez ikakvih stvarnih kvalifikacija za obavljanje tako kompleksnog posla.
No, Osmica nikad nije ni trebao obavljati posao šefa državne Obavještajno-sigurnosne agencije čiji je zadatak voditi računa o sigurnosti države BiH i njenih građana. Ne. Osmica je od samog početka imao zadatak državnu instituciju, koja bi trebala podjednako pripadati svim građanima BiH, pretvoriti u privatnu, jednonacionalnu, jednostranačku pa čak i jednoobiteljsku agenciju koja će se koristiti za obračune s političkim neistomišljenicima.
Za takav posao ni nije potrebna validna fakultetska diploma, kao što nije potrebna ni privatnim veleposlanicama drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.
Za takav je posao potrebna je samo pseća odanost, a Osmica se tu davno dokazao. Štoviše, u vremenu kad obitelj Izetbegović napuštaju najbliži suradnici, poput Denisa Zvizdića, Osmica se promeće u jednog od njihovih najvažnijih ljudi stranke, uz Fadila Novalića, Biseru Turković, Selmu Cikotića i Šefika Džaferovića.
Po građane BiH nažalost, to je način na koji se uništava država; način na koji se država guši u patriotskom zagrljaju.
Da bi bilo koja država iole funkcionirala potrebno je da ima nezavisne i kompetentne institucije. No, institucije ne mogu biti ni kompetentne ni neovisne ako je odanost glavni kriterij prema kojem se biraju ljudi koji će ih voditi. To je upravo put u rušenje i institucija i države.
No, bošnjačka politika svakako nikad nije ni željela nikakve neovisne institucije, nego želi privatizirati sve institucije – od mjesne zajednice do Predsjedništva BiH. One koje ne može kontrolirati, bošnjačka politika će pokušati uništiti. To najbolje možemo vidjeti na primjeru tužiteljstava i donedavno Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća.
Suci i tužitelji koji neovisno rade svoj posao nisu ono što želi bošnjačka politika pod vodstvom SDA. Najsnažnija bošnjačka stranka želi pravosuđe koje kontrolira i preko kojeg vodi svoje političke bitke. Ona želi pravosuđe koje će “suditi Dodika i Čovića”, bez obzira na to jesu li ili nisu počinili bilo kakva nedjela, a ostaviti na miru bosansko-bošnjačke patriote, pa makar malo i bili korupmirani.
To je ujedno i “građanska država” kakvu zagovara bošnjačka politika. To bi bila država u kojoj su svi jednaki ako su Bošnjaci i odani stranci i u kojoj se prvo treba osuditi sve one koji “ne vole Bosnu”. Patriotama bi se pak sudilo “ako ostane vremena”.
wpDiscuz
