Nakon posljednjeg rata prepričavao se vic o promjeni naziva pojedinih gradova. Tako je Zagreb trebao postati Herceg-Novi (zbog društvene uloge pojedinih doseljenih Hercegovaca), novi naziv Mostara bio bi Bosanski Novi (zbog prognanih i kasnije doseljenih, napose Konjičana, koje su „pravi“ Hercegovci svrstavali u Bosance), a Sarajevo je trebalo nazvati Novi Pazar (zbog utjecaja doseljenika iz Sandžaka).
Piše: dr. sc. Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
Ratne 1993. u organizaciji „Instituta za istoriju“ u Sarajevu je održan simpozij „Pola milenija Sarajeva“. Time je povijest grada reducirana, počinjući s Turcima i islamskom kulturom, potpuno zanemarujući srednjovjekovne korijene, kao i činjenicu da je još sredinom 13. st. uz pomoć bana Mateja Ninoslava na lokaciji Brdo građena katedrala sv. Petra, a naselja u župi Vrhbosna postojala i ranije.
Naseljenost župe Vrhbosna
Na širem području Sarajevskog polja postojala je gusta mreža katoličkih crkava i središta društvenog okupljanja, od utvrde na lokaciji Bijela Tabija na Vratniku (vjerojatno Hodidid), mjesta Vrhbosanje, Utornik i Torkovište, Varošište, Brdo, pa sve do Blažuja, odn. crkve sv. Blaža (s koje je kameni materijal korišten za gradnju džamije gazije Husrev-bega).
Ulomak kapitela nađen u Podtekiji kod Skenderije (ispod Debelog Brda), vjerojatno je pripadao katedrali sv. Petra (i Pavla) na posjedu bosanskog biskupa, a činjenica da su tu kasnije građene džamija i tekija, pokazuje religijsko preslojavanje tog prostora. Turci su Vrbosnu prvi put ugrabili 1416., a od 1439. je u njihovim rukama. Iz utvrde Hodidid (Hodidjed) ni kralj Tomaš ih 1459. (četiri godine prije pada Kraljevstva) nije uspio istjerati.
Hrvatsko ime u Sarajevu
Jedna ulica u starom dijelu Sarajeva, prekoputa Vijećnice i podno sarajevske žičare, čiji je naziv ranije obilježavao dio prostora između bašći na lijevoj obali Miljacke i padina Trebevića, a bio i ime potoka koji je tuda tekao, naziva se Hrvatin. Jasnog korijena riječi, naglasak u izgovoru potpuno je isti kao u imenu Hrvat.
Stručnjaci za povijest krajolika i organizaciju zemljišnih posjeda, o čemu su tragovi sačuvani čak do kraja osmanlijske vladavine, u Hrvatinu prepoznaju prostor hrvatskog srednjovjekovlja.
Kao što starosjedioci muslimani prezimena Hrvat u istočnoj Bosni nisu došljaci, niti Hrvatin nije dobio ime po Hrvatima doseljenim u turskom vremenu. Mnogi srednjovjekovni toponimi nadživjeli su stoljeća, posebno imena rijeka i potoka, a neki su obilježavani i drugačije. Umjesto hiža srednjovjekovnih starosjedilaca, u osmanskim poreznim popisima se umjesto starog naziva mjesta, pojavljivalo ime novoformiranih mahala. Poviše obradivog zemljišta koje se protezalo niz potoke Hrvatin i Hrid, više prema Alifakovcu (koji je dobio ime po timarniku Ali Fakihu) Turci su u 15. st. formirali Jakub-pašinu mahalu s islamiziranim stanovnicima.
U vjerski razdvojenom osmanskom društvu, sarajevski krstjani, odn. katolici – pripadnici „latinskog mileta“, nastanjivali su Latinluk, smješten gotovo kilometar nizvodnije, s desne strane Miljacke, uz Latinski most (ćupriju). Hrvati katolici živjeli su kasnije i u širem području Hrvatina, gdje su u 19. st. sagrađeni Sarajevska pivara i Franjevački samostan s crkvom sv. Ante. Taj prostor kasnije je prepoznatljiviji kao dio Bistrika.
Do posljednjeg rata, franjevačku crkvu tradicionalno su posjećivali Sarajlije i stanovnici okolnih mjesta svih vjeroispovijesti, ne samo na svetkovinu sv. Ante. Na božićnu polnoćku u crkvu na Bistriku dolazio je podjednak broj Hrvata katolika i drugih. Bio je to znak ne samo znatiželje, već građanskog obogaćivanja u višenacionalnoj i višekonfesionalnoj sredini.
Negiranje hrvatskog imena
Potok Hrvatin je poput Bistričkog i susjednog potoka Hrid (na kojem je sagrađena mala hidroelektrana), simbolično kao i njegovo ime, skriven pod asfaltom, a područje svedeno tek na sporednu ulicu. U Jugoslavijama, osobito u srpskoj historiografiji i politici, povijesti Sarajeva pristupalo se ideološki, a Hrvatima umanjivao povijesni značaj. Slično je bilo i na razini Bosne i Hercegovine.
Hrvati u modernom nacionalnom smislu više od stoljeća i pol, s povijesnom teritorijalnom pripadnošću Bošnjani, Bošnjaci, Bosanci, Humljani i Hercegovci, svjesni su svog 14-stoljetnog starosjedilačkog hrvatskog identiteta. Premda muslimanima, koje su smatrali islamiziranim dijelom istog naroda, nisu negirali pravo nazvati se kako žele, s druge strane događa se upravo suprotno. Bošnjački političari, pripadnici nacije stare 28 godina, šovinističko-huškačkim govorom negiraju Hrvatima ime, a prijete obespravljivanjem svih nebošnjaka u BiH na izborima već sljedeće godine.
Nije bitno koje su sve politike dovela do toga da Sarajevo ne izgleda kao glavni grad Hrvata, jer od okrenutosti sugrađanima u BiH, jača je usmjerenost građana Bošnjaka građanima drugih zemalja – muslimanima s područja nekadašnjeg Osmanskog Carstva. Zbog toga, nažalost, vic s početka teksta čini se i dalje aktualnim./HMS/
wpDiscuz
