Ovog ponedjeljka navršit će se 35 godina od najveće nuklearne nesreće u povijesti Europe.
Tog 26. travnja 1986. godine u 1 sat i 23 minute eksplodirao je jedan od četiri reaktora u Memorijalnoj elektrani “Vladimir Iljič Lenjin” u mjestu Černobil u tadašnjoj sovjetskoj republici Ukrajini.
Radioaktivna prašina, devet puta jače kontaminacije nego prilikom eksplodirane bombe u japanskom gradu Hirošimi, prekrila je dobar SSSR-a, ali i Europe. Samo pukom srećom, točnije zahvaljujući pravovremenoj reakciji švedskih meteorologa, koji su prvi uočili da se zbiva nešto čudno u zraku, kao i povoljnim vremenskim uvjetima, izbjegnuta je puno veća tragedija.
Računa se da je oko 5 milijuna ljudi osjetilo izravne posljedice zračenja. Sam broj preminulih još je uvijek nepoznat.
Tek su idućeg popodneva sovjetske vlasti evakuirale 48 tisuća stanovnika Pripjata, grada izgrađenog za zaposlenike nuklearke i njihove obitelji tri kilometra od elektrane.
Iako su prošla puna tri i pol desetljeća od tada, još uvijek postoje dvojbe što je glavni uzrok nesreće. U stručnim krugovima tvrdi se da je to nesiguran dizajn reaktora potpomognut ljudskim faktorom, čitaj nemarom i nestručnim upravljanjem. Prema izvještaju rađenom posljednji put u opširnijem obliku, zna se kako nije ostavljen dovoljan broj šipki u četvrtom reaktoru, dok je jedan od operatera isključio dovod vode koja ga hladi.
Više od 200 tona uranija ostalo je u uništenom reaktoru, što cijelo vrijeme izaziva bojazan od novih radioaktivnih curenja. Zato su naporima međunarodne zajednice u više navrata ojačavani betonski sarkofazi podignuti nakon nesreće. Rok trajanja trebao bi im biti 100 godina.
– Još se sjećam metalnog okusa u ustima dok sam prilazio Černobilu – opisao je na 30. obljetnicu Igor Magala, jedan od “likvidatora”, ljudi koji su goloruki poslani u sanaciju.
– Na početku nismo imali nikakvih informacija, sve je bilo strogo povjerljivo. Mislio sam da dolazim na tjedan, a ostao sam godinu. Nije bilo zaštitne opreme, to smo dobili poslije.
Najteže su prošli oni koji su poslani na krov reaktora.
– Njima su se elektronički uređaji raspadali od radijacije – opisao je.
U pojasu od 30 kilometara od elektrane uvedena je zona isključenja. Na površini veličine Luksemburga nema stanovnika, ali buja priroda i živi svijet u njoj.
– Radijacije će biti još tisuću godina i uvijek će imati negativan utjecaj, ali izgleda da je taj utjecaj manji od ljudske intervencije – procjena je biologa Denisa Višnevskija.
To područje danas pohode tek ljudi željni avantura. Černobil je proglašen najmorbidnijom turističkom destinacijom u svijetu.
wpDiscuz
