Samo nekoliko dana nakon što je novi srpski biskup Porfirije Perić izabran za nasljednika patrijarha Irineja suočeni smo s jednim od najgorih napada na blaženog Stepinca. Kako bi svoju nazočnost učinio poznatom, utjecajnom i prepoznatom kao istinskog srpskog vjerskog vođu, odlučio je, kao i njegovi prethodnici, napasti sjećanje na dr. Alojzija Viktora Stepinca, bivšeg nadbiskupa i zagrebačkog kardinala koji je preminuo u Krasiću, u mjestu njegovog rođenja, u kućnom pritvoru, 10. veljače 1960, prije 61 godinu.
Pitanje koje se može postaviti: Zašto je Porfirije, ubrzo nakon što je unaprijeđen za nasljednika patrijarha Irineja, kao jedan od svojih prvih zadataka izabrao napad na sjećanje na Alojzija Stepinca, s nadom da poništi uzdizanje Stepinca do svetosti.
Pitanje Stepinčeve kanonizacije pokrenuto je kada je dr. Darko Tanasković, jedan od sudionika, na zajedničkom sastanku u Vatikanu, između Srba i Hrvata, ponovio Stepinčevo ponašanje tijekom ratnih godina. Dr. Darko Tanasković, jedan od srpskih sudionika, izvijestio je za Sputnik – vijest da se Stepinčeve šanse da bude uzdignut u svetost smanjuju! Tanasković tvrdi da papa Franjo neće donijeti rezoluciju u korist hrvatske strane koja bi još više rascijepila kršćanski svijet.
Tanasković, a pretpostavljam i drugi Srbi, tvrdi da je apsolutno jasno da je Stepinac podržavao ustaše. Tanasković dalje tvrdi da je Stepinac bio problematična ličnost i stoga ni pod kojim okolnostima i ni pod kojim kriterijima ne može postati svetac! Objašnjava da je za srpsku stranu bilo važno to dokazati! Dalje izjavljuje da još nije jasno u kojoj je mjeri Stepinac bio zločinac i da je morao biti svjestan svih zločina počinjenih nad Srbima, Romima i Židovima, i premda je u nekim slučajevima bio od pomoći, nikada nije pokrenuo pitanje čišćenja Srba putem prelaska na katoličanstvo.
Nakon rata, Stepinac je optužen prema zakonima o zločinima protiv naroda i države,a optužnice su bile odobrene 15. kolovoza 1945. i izmijenjene i dopunjene 9. srpnja 1946. Ti su zakoni u cijelosti bili plod nove narodne demokracije u procesu formiranja Jugoslavije. Oni su predstavljali potpuni prekid s tradicionalnom prošlošću i izravno su odbacili uobičajene postupke i jamstva sadržana u prethodnom zakonodavstvu. Štoviše, novi zakoni, zamišljeni po strogo političkim i komunističkim linijama, izrađeni su i stupili na snagu nakon navodnih zločina za koje je nadbiskup optužen da je počinio. Na taj je način prelat uhićen i suđeno mu je ex post facto, za kaznena djela koja u zakonu nisu postojala u vrijeme njihovog navodnog počinjenja.
Cilj je ovog mog odgovora pobiti optužbe koje se protiv nadbiskupa Stepinca iznose više od sedam desetljeća. I ove su optužbe dostigle krešendo usponom na vlast biskupa Porfirija Perića. Dakle, započet ću s tri nezaboravna citata koja je Stepinac izgovorio za vrijeme suđenja. Izjavio je:
“Optužujete me da sam neprijatelj vlade države i naroda Jugoslavije. Molim vas recite mi koja je bila moja vlada 1941. godine? Je li to bio poticatelj Simović u Beogradu – izdajnik, kako ga vi zovete – onaj u Londonu, ili Vi u šumama ili onaj u Zagrebu? … Nismo mogli ignorirati vladu ovdje, čak iako je to bio ustaški režim. Tek od 8. svibnja 1945. imate pravo ispitivati me i smatrati me odgovornim. Ukratko, izjavio je … Moja je savjest čista i neću više o tome reći ništa. Možete donijeti tisuću dokaza, ali nikada nećete moći dokazati niti jedan zločin protiv mene!
Njegov moto bio je:
„Samo jedna rasa stvarno postoji, a to je Božanska rasa. Njegov rodni list nalazi se u knjizi Postanka. Svi oni bez jedne iznimke, bilo da pripadaju rasi Cigana ili nekoj drugoj, bilo da su Crnci ili civilizirani Europljani, bilo da su prezirani Židovi ili ponosni Arijevci, imaju isto pravo reći ‘Oče naš koji jesi na nebesima’. ”
Drugi citat:
Stotinu puta tijekom suđenja nazivan sam „optuženikom Stepincem.“ Nema nikoga toliko naivnog da ne zna da s optuženikom Stepincem ovdje na klupi sjedi zagrebački nadbiskup, metropolit i sv. poglavar Katoličke crkve u Jugoslaviji.
Završni citat:
Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni Ustašama; Nisam bio Ustaša niti sam položio njihovu zakletvu kao neki službenici ovog suda koje ovdje vidim.
Postavljeno je pitanje jedne od najdelikatnijih i najozbiljnijih priroda, povezanih ne samo sa suvremenim ratovanjem, već i s cijelim problemom poslijeratne Europe.
Kolaboracionizam je korišten kao izraz reprobacije s nevjerojatnom ogromnošću. U većini zapadnoeuropskih zemalja koje su znale tragediju okupacije nacističke Njemačke i njihovih suradnika, stotine građana optuženo je, optuženo i ponekad zatvoreno zbog suradnje, čija su se djela vrlo razlikovala od djela potpunih suradnika ili sudionika vlada koje su nametnuli osvajači.
Ono što zaista predstavlja suradnju u slučaju običnih stanovnika nije uvijek lako dokazati. Mnogi poslijeratni odvjetnici, uključujući Ivu Politea, Stepinčev poslijeratni odvjetnik, tvrdili su da ga jednostavno zato što nije bio heroj otpora ne čini ipso facto izdajnikom.
U ovom završnom dijelu, nipošto sveobuhvatnom, ukratko ću razmotriti pravila i propise nametnute Alojziju Stepincu dok je služio kao zagrebački nadbiskup tijekom Drugog svjetskog rata.
Neka od tih pravila nametnule su mu Rimokatolička crkva i odluke Europske lige naroda.
Razumijevanjem onoga što se od Stepinca tražilo tijekom rata, morat će se preispitati i mnoge optužbe protiv njega.
Tijekom rata zagrebački nadbiskup bio je vezan crkvenim ustavom „Solicitude Ecclesiarum; kojeg je izdao papa Grgur XVI. godine 1831.
Ovaj dokument bio je u skladu s odredbama Haške konvencije iz 1907. i Ženevske konvencije iz 1929., koje su potvrđivale da:
“Za vrijeme ratnog stanja sva zakonska moć prelazi u ruke okupatora koji je ovlašten i dužan održavati javni red i javni život zahtijevajući pokornost stanovnika, uz određene iznimke.”
Crkveni je Ustav uputio najvišu vjersku vlast da uđe u raspravu s okupatorima kojima je zapovjedio da, kako bi osigurali duhovnu dobrobit i prava svojih župljana, predstavnici crkve trebaju stupiti u odnos i razgovor s osobama koje stvarno vrše vlast, drugim riječima s okupatorima.
Ti su predstavnici, poput nadbiskupa Stepinca, također imali dužnost braniti prava Rimokatoličke crkve kakva su postojala prije okupacije. U skladu s tim obvezama, Stepinac je postupio prema svojim zavjetima i Vatikan je to od njega i očekivao.
Grdio je režim zbog svakodnevnih kršenja crkvenih uredbi, poput prisilnih preobraćenja Srba koji su već bili kršteni, iako je odobravao dobrovoljna obraćenja koja su izvršena kako bi se spasili ljudski životi. Stepinac je također podigao glas protiv kršenja ljudskih prava i inzistirao na očuvanju ljudskog dostojanstva.
Povjesničari koji su dovodili u pitanje njegove posjete Slavku Kvaterniku i Anti Paveliću i zapravo ga optuživali za izdaju, činili su to ili iz neznanja o tome koje su njegove dužnosti bile prema okupatorima ili su ga zlonamjerno željeli optužiti za suradnju s neprijateljem .
Ali, zapravo, nisu razmotrili ograničenja pod kojima je Stepinac bio obvezan djelovati u svojoj službenoj ulozi nadbiskupa. Stepinac se uvijek držao zakona Crkve koji su se poklapali s njegovom vlastitom savješću.
Vatikan je uputio Stepinca da pazi na njegove riječi i ponašanje, u interesu spašavanja života. Također je podigao glas protiv kršenja ljudskih prava i zatražio ponašanje koje bi očuvalo ljudsko dostojanstvo.
Povjesničari poput Ive Goldsteina i mnogi drugi srpski povjesničari i političari dovodili su u pitanje njegove posjete Kvaterniku i Paveliću optužujući ga za pomaganje neprijatelju, dok je u biti djelovao točno onako kako je trebao djelovati kako bi se održao zakon i red i spasio živo obavljajući ono što se tražilo od njega da djeluje u svojoj službenoj ulozi nadbiskupa.
Štoviše, Vatikan je uputio Stepinca na to da pazi na svoje riječi i ponašanje u interesu spašavanja života. To je bilo osobito bitno nakon energičnih napora da obrani Židove od strane katoličke hijerarhije u Nizozemskoj, kada su 1942. godine nacisti uhitili sve Židove, čak i dugotrajne obraćenike, uključujući svećenike i časne sestre, i okončali im život. Nizozemski biskupi pokazali su veliku hrabrost, ali 79 posto židova u zemlji, 110 000 pojedinaca, ubijeno je. Nacisti su bili odlučni spriječiti slične pokušaje pobune protiv njih i pokušaje spašavanja Židova negdje drugdje.
I hrvatski i njemački dužnosnici Stepinca su smatrali Judenfreundlichom / naklonjenim Židovima.
Stepinac je priznao da će ustaše godinama biti odgovorni za humanitarno tkivo hrvatskog društva i podjednako je mrzio naciste, ustaše i komuniste. Stepinac je naglasio kršćanska načela pravde i slobode pojedinca i naroda …
S velikom je tugom napisao:
Hrvatska vlada morala bi snositi punu odgovornost za rast komunističkog partizanskog pokreta. Zbog oštrih i nezakonitih mjera koje su primijenjene protiv pravoslavnih Srba, Židova i Cigana u oponašanju njemačkih metoda!
Jednostavno ne mogu zamisliti da će papa Franjo zanemariti sve dobrote koje je nadbiskup Stepinac učinio tijekom ratnih godina!
Jučer je bio Dan sjećanja na sve Židove koji su poginuli od ruke nacističke Njemačke i njihovih europskih suradnika.
U nekom trenutku tijekom spomen obilježja, moje misli su krenule prema nadbiskupu Stepincu koji je 1942. spriječio veliku katastrofu kad je čuo da je guverner talijanskih okupacijskih zona Giuseppe Bastianini htio poslati sve Židove, oko 6000, natrag u NDH.
Stepinac je, zajedno s opatom Marconeom, uz pomoć Vatikana dobio dozvolu da svi Židovi ostanu pod zaštitom talijanske Druge armate.
Moja majka i ja bili smo među tisućama drugih Židova koji su preživjeli. Zahvalnost i priznanje dugujem nadbiskupu Stepincu i Vatikanu!
Dokumenti i svjedočenja preživjelih pokazuju njegovu nezaustavljivu bitku protiv zabludnih planova počinitelja.
Stepinčeva velikodušnost i dobrota prema svima koji su tražili njegovu pomoć i dobili je bez obzira na vjeru, etničku pripadnost ili političku pripadnost dokumentirani su u činjeničnoj povijesti!
Hvala vam! Esther Gitman, 9. travnja 2021.
Prijevod s engleskog jezika: Ina Vukić
wpDiscuz
