Građanska država i jedan predsjednik: Najidealniji sustav za BiH

Građanska država i jedan predsjednik: Pojednostavljeno, svi zadovoljni, nitko nikog ne ugrožava. Zaista, djeluje kao savršen sustav za BiH.

Građanska država i jedan predsjednik najidealniji su sustav za državu Bosnu i Hercegovinu. Kako je to moguće ostvariti da se zadovolje sva ljudska prava? I koletivna i individualna?

Piše: Ivan Crnjac, Bild.ba

Odgovor je, dakako, vrlo jednostavan. Mnoge problematične i naizgled komplicirane situacije koje djeluju nemoguće imaju, zapravo, jednostavan odgovor.

Tako je i s BiH. Kao što je neka jednadžba na pola stranice papira A4 sažeta u konačnici na jednostavan rezultat, tako je i s državom BiH.

Sejdić, Finci, Zornić, Pilav, Ljubić… Sve presude i Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH se provedu, uvede se dvodomni državni parlament i jedan predsjednik s jakim ovlastima, ukinu se kantoni i entiteti.

Umjesto 14 parlamenata – deset kantona, Federacija, Republika Srpska, država, Brčko, i isto toliko vlada, BiH bi u budućnosti imala jedan parlament, jednu vladu i jednog predsjednika.

Potrebno je prije tog, dakako, pristati i priznati činjenicu da u BiH žive, uz građane, tri dominantne skupine koje možemo karakterizirati kao nacionalne.

To su Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Tu su i nacionalne manjine te građani koji se odbijaju izjasniti nacionalno.

Bošnjaci uglavnom govore bosanski, Hrvati hrvatski, a Srbi srpski jezik. Taj kriterij bi bio primijenjen i za glasovanje.

Država bi bila jedna izborna jedinica. Zastupnički dom bi bio proporcionalan stanovništvu, dok bi donji dom, dom jezika ili naroda, bio onaj koji danas služi za vitalni nacionalni interes.

Na osobnim iskaznicama svi državljani BiH bi se izjasnili kojim jezikom govore. Odnosno, ne na osobnim, nego na posebnim iskaznicama koje bi na sebi imale kod i taj kod bi služio samo za izbore.

Sve stranke i svi kandidati bi mogli nastupati u svim izbornim jedinicama, samo bi ljudi u hrvatskoj izbornoj jedinici odlučili kome će dati glas, kao i oni u bošnjačkoj, odnosno srpskoj, a ne bi to, umjesto njih, odlučio netko drugi.

Znači, SDA bi mogla tražiti glasove među Hrvatima, kao i HSP među Srbima. Za Dodika, ako netko u Kalesiji to želi, može glasovati, kao i netko za Bakira Izetbegovića u Širokom Brijegu.

Predsjednik države se bira na sljedeći način.

Hrvati u svojoj izbornoj jedinici odlučuju za koga će glasovati. Tu se može kandidirati svatko. Pa i Ostali. Ostali se mogu kandidirati u sve tri jedinice.

Dva prvoplasirana kandidata iz hrvatske jedinice idu u drugi krug, dva iz bošnjačke i dva iz srpske. Ide drugi krug glasovanja. SDA opet može loviti glasove u Širokom Brijegu kao i HDZ u Visokom.

Predsjednik države, od trojice koja će imati najviše glasova, postaje onaj čije je prezime prvo abecednim redom. Druga dvojica su potpredsjednici. U slučaju da Ostali postane predsjednik, uvodi se institut i trećeg potpredsjednika.

Tako bi se i Sejdić i Finci mogli kandidirati za bilo koju funkciju. Funkcija predsjednika nije nikako fikus. On daje mandat za sastav vlade – ali – uz supotpise potpredsjednika.

Predsjednika se može smijeniti uz supotpise dvojice potpredsjednika i dvotrećinsku većinu u zastupničkom domu.

Što je s vladom i kako se ona bira? Jednostavno. Zastupnički dom prostom većinom odlučuje tko će biti mandatar. Potom mu predsjednik države daje mandat za sastav vlade, a potvrđuju ga klubovi jezika u zastupničkom domu, odnosno, sva tri kluba dvotrećinskom većinom.

Na taj način nitko nikog ne bi mogao zeznuti. Smanjio bi se radikalizam, smanjile bi se tenzije, smanjio bi se ogroman aparat… Sva ljudska – i građanska i koletivna prava bila bi zadovoljena.

Takva vlast bi se sastavljala jako dugo i bilo bi potrebno puno konsenzusa, ali bi apsolutno svi građani i svi kolektiviteti bili zadovoljeni.

Kada predsjednik Republike BiH Milorad Dodik da mandat za sastav vlade Reufu Bajroviću – tu ne može biti problema. Zašto? Pa Dodik to ne može učiniti bez hrvatskog i bošnjačkog supotpisa, a ni Bajrović ne može dobiti potrebnu većinu bez glasova donjeg doma, odnosno, klubova Hrvata i Srba.

Vlada bi imala deset ministara, u njoj bi sjedila po tri Srbina, Hrvata i Bošnjaka te jedan nacionalno neopredijeljeni građanin koji je ušao u parlament i voljan je dati svoj glas za vladajuću većinu.

Predsjednik vlade bi imao zamjenike – suprotne nacionalnosti od one iz koje sam dolazi.

Predsjednik skupštine prije konstituiranja bi bio najstariji izabrani zastupnik, a kasnije bi bio, kako to biva i inače, netko iz vladajuće većine. Potpredsjednici bi bili iz vladajuće većine te iz oporbe.

Smjenu vlade može pokrenuti predsjednik Republike uz supotpise dvojice potpredsjednika i prostu skupštinsku većinu.

Građanska država i jedan predsjednik: Pojednostavljeno, svi zadovoljni, nitko nikog ne ugrožava. Zaista, djeluje kao savršen sustav za Bosnu i Hercegovinu.