Published On: Sri, tra 7th, 2021

Alija Izetbegović o ratnim političkim ciljevima i načinu kako ih ostvariti

Temeljno polazište analize političke strategija i ratnih ciljeva su Izetbegovićevi intervjui u vrijeme Domovinskog rata i nakon njega.

Piše: Hrvoje Mandić, Bild.ba

Alija Izetbegović u intervju Senadu Pećaninu, uredniku Dana, 11. prosinca 1994. ističe: “Nedavno sam čitao studiju grupe veoma kompetentnih američkih autora. Prema toj studiji, ‘Bosna’ spada u treću kategoriju američkih prioriteta, dakle, relativno nisko. Ova tendencija je prisutna od početka krize u bivšoj Jugoslaviji. Uvijek smo, uglavnom bez uspjeha, pokušavali da ubijedimo Ameriku u potrebu da se aktivno, a ne kao posmatrač, uključi u rješavanje ‘bosanske’ krize. Odgovor je, izravan ili neizravan, uvijek bio da je to primarno evropsko pitanje i evropska odgovornost“.

Izetbegović je planirao ostvariti svoj politički cilj tako da osigura aktivnu potporu SAD-a, odnosno nikada se nije suprotstavljao američkoj politici.

Koliko je bio u tome dosljedan ukazuje činjenica da se nikada nije protivio kada se američka diplomacija suprotstavila zauzimanju Banja Luke: “Još od polovine septembra Amerikanci su počeli insistirati na usporavanju, a zatim i potpunom zaustavljanju hrvatsko-bosanske ofanzive u zapadnoj Bosni. Istina, Hoolbroke nas je ohrabrivao da uzmemo Prijedor i Bosanski Novi, ali je bio odlučno protiv nastavka operacija prema Banjoj Luci. (…) Amerikanci su se počeli protiviti nastavku borbi i najavili potpuno zaustavljanje iranske logistike, koja je išla preko Hrvatske“.

Ovdje Izetbegović prešućuje da je upravo on bio ključni čovjek koji je između ostalog surađivao s Irancima tijekom cijelog Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini ali i nakon.

Zbog terorističkog napada 11. rujna 2001. na New York u kojem su sudjelovali mudžahedini iz kampova u Bosni i Hercegovini prisililo je Aliju Izetbegovića da dadne ostavku.

Na posljednjoj konferenciji za tisak održanoj istoga dana izjavio je:

“Mi nismo zvali mudžahedine, vrata Bosne i Hercegovine otvorili su im Hrvati. Hrvati trebaju objasniti što ih je motiviralo pustiti mudžahedine u BiH, a ne mi”.

Izetbegović se nije libio koristiti nedozvoljena sredstva u vidu konstrukcija stvarnosti u skladu s dnevnopolitičkim potrebama pa i onda kada je trebalo lažno optužiti druge.

Još se u rujnu 1995. Alija Izetbegović u Zenici sastao s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima.

Izetbegović je smatrao kako je jedan od razloga zašto se američka strana protivila zauzimanju Banja Luke bio međunarodni dogovor od prije godinu dana:

“Amerika je popustila pred pritiskom Europe, priklonila se njenoj real-politici i praktički prihvatila podjelu zemlje na Federaciju i srpski entitet u odnosu na 51:49. To je poznati i kontroverzni plan Kontakt-grupe, ustvari diktat svijeta. Rat će potrajati još više od godinu dana, ali politička sudbina BiH bila je ovim odlučena. Sve što će se dalje događati bit će određeno ovim kompromisom iza kojega su stale sve relevantne sile svijeta od Amerike do Rusije”.

Također, Alija Izetbegović nikada nije žalio zato što nije zauzeo Banja Luku, s obzirom na činjenicu da je ostvario temeljni preduvjet za uspjeh svoje politike, kako je to objasnio Davidu Harlandu 16. srpnja 1999.:

“Mislim da je za nas Vance-Owenov plan bio povoljniji od Dejtonskog, upravo zbog većinskih bošnjačkih područja u Podrinju. Ali, Vance-Owenov plan Srbi su odbacili i rat se nastavio. Međutim, Dejtonski sporazum imao je jednu drugu, veoma važnu prednost pred Vance-Owenovim. Sastavni dio tog plana bile su međunarodne vojne snage za njegovo provođenje. Vance-Owenov plan, čak i da su ga Srbi formalno prihvatili, mislim da bi ostao mrtvo slovo na papiru u svim onim dijelovima koji Srbima ne bi odgovarao“.

Prisustvo međunarodnih vojnih snaga u BiH, Izetbegović je smatrao temeljnim preduvjetom za ostvarivanje njegove politike zato što je tako neutralizirano djelovanje njegovih protivnika.

Ovu tezu izjavio je na sjednici Izvršnog odbora SDA 20. listopada 1995. pred sami odlazak u Dayton (država Ohio) u SAD-u:

“Mirovni sporazum, ako se išta potpiše, može biti proveden samo uz pomoć snažnih međunarodnih snaga. To ne može biti UNPROFOR. To mogu biti samo snage NATO-saveza, eventualno dopunjene vojnicima prijateljskih zemalja. Ako Rusija ponudi svoje vojnike, njihov broj treba biti izbalansiran sa brojem vojnika iz muslimanskih zemlja“.

Prisustvo “snažnih međunarodnih snaga”, po nadzorom američke vojske, Izetbegoviću je bilo nužno iz sljedećeg razloga, kojeg je objasnio u razgovoru u Novom listu 7. veljače 1998. godine: “Pogledajte mapu BIH: na skoro polovini teritorije koja se zove Republika Srpska, nema Bošnjaka uopće, o vlasti da ne govorimo. Iako nije potpuno ista, vrlo slična situacija je na dijelu Federacije pod kontrolom HVO-a, a to zajedno je oko 68 posto teritorije BiH. Na preostalih oko 32 % teritorije izvjesnu prednost imaju Bošnjaci, to je istina, ali zar je to dominacija u BiH“. Upravo prisustvo snažnih međunarodnih snaga pod nadzorom američke vojske za Izetbegovića je značilo ostvariti djelomičnu pobjedu u ratu „drugim sredstvima“.

Da bi se razumjela ova polazišna teza nužno je istaknuti da je Alija Izetbegović u Bosni i Hercegovini vodio rat na tri bojišta.

“Sjetite se: u jednom periodu, dugom, za nas beskrajno dugom, od decembra 1992. do aprila 1994., bili smo potpuno opkoljeni, imali smo tri fronta: Karadžić, Boban, Abdić“. U ovoj Izetbegovićevoj tezi zamjenica „mi“ ukazuje da su ‘Bosnu’ „odbranili Bošnjaci, odnosno bošnjačke jedinice. Mi možemo tu činjenicu zataškavati, ali historijske činjenice ne vrijedi ignorirati, prije ili kasnije izaći će na vidjelo“.

Izetbegovićev unutarbošnjački protivnik, Fikret Abdić, nije bio politički slab, dapače, na području kojeg je nadzirao, narod ga je slijedio i nakon njegovog (Abdićevog) poraza:

“Nakon oslobođenja Velike Kladuše (august 1994.), najveći dio stanovništva grada povukao se sa Abdićevom paravojskom. Uzalud smo ih pozivali da se vrate. Ni ponuđena amnestija nije pomogla“.

Građanski rat s Fikretom Abdićem Izetbegović je nazvao “otvaranjem trećeg fronta”, uz postojeća dva bojišta protiv Radovana Karadžića i Mate Bobana.

Postavlja se pitanje koliki je postotak teritorija BiH nadzirala muslimanska Armija BiH u razdoblju tri bojišta od 20. lipnja 1992. (kada je Odlukom Predsjedništva RBiH na čelu s Izetbegovićem proglašeno ratno stanje do 22. prosinca 1995. kada je ratno stanje za Izetbegovića okončano).

Bez uvida u ključne ratne dokumente Armije BiH na ovo pitanje nije moguće dati precizan odgovor. Ključan trenutak se dogodio potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u travnju 1994. kada se SAD izravno uključuje u BiH te se odnos snaga mijenja jer su američkim uplitanjem politički eliminirani Mate Boban i Fikret Abdić.

Nakon što je (uz podršku SAD-a) Izetbegović politički eliminirao Bobana i Abdića i time uništio političke protivnike unutar budućeg teritorija Federacije BiH, Izetbegoviću je jedini problem ostao Radovan Karadžić, no u obuzdavanju Karadžića, neizravno mu je pomogao Slobodan Milošević inzistirajući da Karadžić prihvati plan Kontakt-grupe.

Izetbegović u svojim Sjećanjima nije propustio prokomentirati razliku između Karadžića i Miloševića:

“Između Karadžića i Mladića nema bitne razlike. Između ove dvojice i Miloševića mislim da ima. Milošević je manje nacionalist, više borac za vlast“.

Armija BiH uspjela je etnički očistiti velike dijelove hrvatskih etničkih prostora u BiH, posebice u srednjoj Bosni, što je rezultiralo progonom hrvatskog civilnog stanovništva iz tih krajeva, oko 170.000 Hrvata je protjerano s teritorija BiH.

O naravi hrvatsko-muslimanskog rata svjedoči broj počinjenih masovnih zločina kojih je na muslimanskoj strani bilo mnogo više (Dusina, Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Križančevo selo, Maljine, selo Kiseljak kod Žepča, kao i niz drugih mjesta), što potvrđuje plan sustavnog protjerivanja Hrvata s tih prostora.

Dokumenti Armije BiH sa zapovijedima za napad na postrojbe HVO-a jasno pokazuju, kako se organizirao i provodio široki sustavni napad Armije BiH na hrvatsko civilno stanovništvo od srednje Bosne preko sjeverne Hercegovine do Mostara i Stoca.

Iz zapovjedi Armije BiH iz srednje Bosne, sjeverne Hercegovine, preko Mostara do Stoca vidljivo je kako su njezine zapovjedi za napad na postrojbe HVO i hrvatsko civilno stanovništvo u pravilu „obrambene“ iako su brojni zločini ostajali iza njihovih „obrambenih postupaka“.

U zapovijedima Armije BiH nema niti jednog navoda o njihovim ofenzivnim djelovanjima prema prostorima pod nadzorom HVO-a iako su se u čitavom razdoblju od travnja do siječnja 1994. temeljem događaja na bojištu, provodila napadna djelovanja postrojbi Armije BiH prema teritoriju pod nadzorom HVO-a.

Iako nedvojbeno u istraživanju ovog pitanja značajnu ulogu igra nedostupnost arhivske građe o djelovanju Armije BiH zbog niza ograničenja (u odnosu na široku dostupnost građe o djelovanju HVO-a), ipak jedan navod s prve izvanredne (proširene) sjednice Glavnog odbora SDA održane 5. kolovoza 1995. u Zenici iz obraćanja Rasima Delića zapovjednika Armije RBiH demantira sve „obrambene zapovjedi“ Armije BiH prema prostorima pod nadzorom HVO- u razdoblju od travnja do konca 1993. godine.

Rasim Delić u obraćanju kaže: „Znamo da je sa toliko municije Armija RBiH 1993. izvodila ofanzivna dejstva protiv HVO-a i oslobodila na hiljade kvadratnih kilometara… Od HVO-a smo i od njihovih želja otrgnuli 3.000 kvadratnih kilometara i nekoliko gradova, razbili vojnički koncepciju Herceg Bosne“…

Rat se nastavio i nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Rat Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini više nije oružani ali je nastavljen i vodi se svim drugim sredstvima.

Bild.ba