Posljednjih dana ponovno se vode politizirane i krajnje neiskrene rasprave što je važnije u Bosni i Hercegovini – provesti presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu ili pak odluke Ustavnoga suda zemlje te trebaju li te reforme rezultirati potpunim napuštanjem koncepta koji su dogovorila tri naroda u Daytonu kada su odlučila potpisati međunarodni mirovni sporazum, piše Večernji list BiH.
Kao “argumente” kojima nastoje potući drugu stranu uzimaju segmente upravo tih presuda. Posebno su u tome dijelu agresivni unitaristički, a u suštini velikobošnjački predstavnici i političari.
Inicijativa EU i SAD
Najznačajnija i najčešće citirana presuda protiv BiH koja je donesena u Strasbourgu je ona koja je u interesu predstavnika manjina Židova Jakoba Fincija i Roma Derve Sejdića s obzirom na to da im se ne dopušta kandidiranje na vodeće pozicije u državi. Slučajno ili ne, nedavno je u javnosti ponovno aktualizirano kako je tu tužbu pred Sudom u Strasbourgu zastupao nitko drugi nego šef Pravnog odjela Ureda visokog predstavnika (OHR) Francisco Javier Leon Diaz. Leon Diaz je ranije sudjelovao u timu koji je 2006. podnio apelaciju Sudu za ljudska prava, no krajnje je prijeporno što je do kraja ostao u ovome predmetu sve do 2009. iako je u međuvremenu postao zaposlenik OHR-a. I to jednog od njegovih najvažnijih odjela, čime je očito bio u izravnom sukobu interesa. I, nažalost, tu nije završila njegova uloga jer je njegov odjel uime OHR-a bio i protiv donošenja presude Ustavnoga suda BiH u korist Bože Ljubića o legitimnom političkom predstavniku, kao i kasnijoj apelaciji koju je podnijela Borjana Krišto. Na taj je način Pravni odjel OHR-a zapravo izravno bio i protiv Daytonskog mirovnog sporazuma čiji je sastavni aneks IV. Ustav zemlje. Ta činjenica diskreditira ih u bilo kakvoj ulozi u budućim rješenjima jer je više nego očit sukob interesa koji tu postoji. Zbog toga je presudno važna uloga koju su u razgovorima oko izmjena Izbornoga zakona, Ustava BiH i drugim reformama preuzeli prvi ljudi američke i europske administracije u zemlji Eric Gordon Nelson i Johann Sattler. To je posebno vidljivo i po njihovim načelnim stajalištima koje su postavili kao moderatori razgovora domaćih političara budući da su istaknuli kako se sve presude sudova mora imati u vidu kako bi se pronašlo rješenje.
Prijelomna točka
To podrazumijeva, s jedne strane, potpuno otklanjanje diskriminacije koja postoji prema manjinskim narodima, ali i poštivanje temeljnih odredbi Ustava po kojemu su državotvorni ili ustavotvorni narodi Hrvati, Bošnjaci i Srbi za koje je potreban legitimitet političkog predstavljanja. Uostalom, to je čak i u presudi “Sejdić – Finci” koja se slavodobitno spominje kao prijelomna točka promjene političkog sustava. No, ta presuda vrlo precizno navodi da se “ne traži potpuno napuštanje mehanizama podjele vlasti koji su svojstveni Bosni i Hercegovini i da možda još uvijek nije sazrelo vrijeme za politički sustav koji bi bio samo odraz načela vladavine većine”. To je ujedno i najbolji dokaz, ali i nalog da se moraju pomiriti očekivanja o zadržavanju konstitutivnosti naroda i legitimnog predstavljanja te otklanjanju diskriminacije manjina.