Miljenko Jergović: Žao mi je ako niste poznavali Vesu Đorema

Prvu stalnu rubriku koju sam imao u nekim novinama sačinjavali su kratki prikazi knjiga, objavljivani u sarajevskom omladinskom tjedniku Naši dani.

Godina je bila 1986. pa 1987, i jednom sam tjedno tramvajem putovao na kraj grada, u veliku, novu i modernu poslovnu zgradu dnevnoga lista Oslobođenje, u kojoj su se nalazile redakcije većine sarajevskih novina i magazina. Svoje tekstove slao sam telefaksom, ili ih donosio u redakciju, otkucane na pisaćem stroju, u širokom proredu, s trideset redova na stranici.

U to su vrijeme Naši dani i Oslobođenje već odavno prešli na “bijelu montažu” i roto-tisak, ali kulturni dvotjednik Odjek još uvijek se tiskao u staroj štampariji, i “slagao” u olovnom slogu. Nekoliko puta bio sam u toj štampariji, osjetio njezine mirise, gledao stare slovoslagare, kako, poput čudotvoraca, buduće tekstove slažu od olovnih slova, ali tako da su kao u zrcalu. Olovni slog nešto je najljepše što sam dosad vidio u tom simboličnom, odštampanom svijetu.

U Našim danima tad je kao novinar radio Veso Đorem. Mršav, izdužen mladić, mnogo stariji od mene (možda se u međuvremenu to “mnogo” i smanjilo), blage i vrlo nagodne naravi, rodom je bio iz istočne Bosne. U novinarstvu će se zadržati još vrlo kratko, da bi se dvije-tri godine kasnije pretvorio u ugostitelja.

***
Zakupio je prostor i otvorio ekskluzivni restoran u Domu pisaca, bivšoj vili komunističkih rukovodilaca, koju je zajednica ustupila na trajno korištenje Udruženju književnika Bosne i Hercegovine. Poput Doma Gribojedovih u “Maestru i Margariti” to mjesto postat će poprište niza vrlo čudnih, uznemirujućih i prevratnih događanja u to posljednje predratno vrijeme. Tu se, zahvaljujući Vesi Đoremu, pred našim očima rađao novi svijet, koji je već na početku mogao postati dobar ili loš, mi smo u njemu mogli biti protagonisti ili antagonisti. Osim što se u Domu pisaca najbolje jelo i što je lokal radio do duboko u noć, tu bi se pisci znali potući, nailazilo bi nekog sumnjivog, ali i nekog genijalnog svijeta, a Veso je organizirao izložbe, književne večeri, gostovanja. Ugostiteljstvo mu je služilo da stvori nešto drugo, što je mnogo veće i od njega i od nas. Tu je, u Domu pisaca i u Sarajevu stvarao veliki svijet. Bilo je to prvo mjesto gdje sam, isključivo zbog onoga što pišem, bio rado viđen gost. Tu sam, kod Vese, u socijalnom smislu postao pisac.

***
Zatim je u centru grada, u prostoru koji će kasnije u restituciji biti vraćen časnim sestrama i crkvi Svetoga Vinka Paulskog, otvorio Crvenu galeriju. Tu je opet organizirao izložbe i koncerte, dovodio umjetnike iz svih krajeva Jugoslavije, okupljao one koji se inače ne bi dali okupiti, i pružao nam priliku da budemo ono što nikad više nećemo biti. Važni u rodnom gradu, ali i u onom čime se bavimo. Zahvaljujući Vesi Đoremu književnost, umjetnost, film, muzika, kazalište su u tih nekoliko posljednjih predratnih trenutaka postali veći od života. U nizu posljednjih predratnih trenutaka, koji su mi u sjećanju zabilježeni kao kratki bljeskovi, narativne sekvence koje bi sve vrijedilo popisati i zapisati, prisutan je Veso Đorem.

A onda je puklo, i neki prijatelji otišli su od nas u neprijatelje. Veso je živio na Ilidži, na samom rubu grada, tamo odakle će se u ratu stegnuti opsada. I bio je Veso, Srbin. Naravno da je bio. To treba reći. Ali nikad, ni u jednom trenutku nisam pomislio da bi Veso mogao završiti negdje odakle se na mene puca. I odakle se puca na grad. Ne može na mene pucati netko tko me je volio i tko je u meni vidio pisca dok to još nisam ni bio. Ne bi to Veso učinio, nije on bio samoubojica.

***
U sljedećoj životnoj epizodi, mislim da sam već bio u Zagrebu, za Vesu Đorema saznajem da je završio u izbjeglištvu u Pragu, i da je tamo otvorio restoran Dolly Bell. Pomogao mu je Kusturica, jer je snimao u Pragu, i tražio je da mu Veso organizira ketering. I onda je taj restoran postao kultni. Ubrzo je otvorio i drugi, nazvao ga Luka Lu. Pa se tu počeo okupljati neki probran svijet. Václav Havel i bosanske izbjeglice. Nikad nisam pomislio da bi moglo doći takvo vrijeme da odlazim i iz Zagreba, ali svih ovih godina, a već ih je skoro trideset, negdje mi je u svijesti bilo da u Pragu – u koji nikad nisam putovao – postoji Veso, koji će me dočekati kao što me je kao klinca dočekivao u Domu pisaca.

***
Mi nekadašnji ljudi, prijatelji, drugovi, čuvari nekoga svog zavjeta, ne viđamo se godinama. Često i desetljećima. Biva i takvih s kojima se od početka rata nismo sreli. Ali jednako smo skupa kao i onda. U snovima i na javi. U osjećaju da ćemo se danas možda sresti. Vesu Đorema sreo sam još samo jednom: usred noći u Beogradu, dok smo izlazili iz nekog restorana – možda sam bio i malo pripit – naletjeli smo jedan na drugoga, on je taman stigao iz Praga, i nastavili smo priču prekinutu prije trideset godina. Spomenuo je moje knjige, rekao sam da moram svratiti u neki od njegovih restorana. Baš moraš, rekao mi je. U Pragu ćemo ti sve srediti, rekao je. I još je spomenuo da on tamo izdanje knjige naših pisaca, na češkom i na našem. Nismo se ni rukovali, jedva da sam ga s Anom upoznao. I kako je uopće upoznavati s Vesom Đoremom? Jedan od najvećih… Pa kakav je to bio život, s toliko najvećih?

Nisam otišao u Prag. I nismo se više vidjeli. Povremeno bi nešto prokomentirao na mojoj Facebook stranici, redovito je lajkao objave s novim pričama ili najavama inozemnih izdanja. Bilo mi je važno, jer sam znao da je bolestan. A nisam ga mogao pitati kako je. Kako bih ja Vesu pitao kako je? Značilo bi to da je jako loše. A njemu je važno da ja znam da je i dalje velik i jak, i da je dobro. Sad je, međutim, gotovo. Žao mi je ako niste poznavali Vesu Đorema.

Zato, gospodo moja, danas neće biti kolumne. Crne smo zastave izvjesili tamo gdje nas više nema.