Fojnički je samostan mjesto zabilježenog i nezabilježenog sjećanja, jedno od najsjećajućijih u našemu jeziku i kulturi. Ta sjećanja su od historijske i kulturne važnosti, ali i od trača i intrige, od pučke burleske i karakternih neispravnosti, sjećanja kao na slikama Hieronymusa Boscha i Pietera Brueghela, ispunjena fantazmama vijeka i ludostima ljudskih nakaza.
Fojnički je, kao i samostani u Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, mjesto čuvanja uzvišenih, ali i skurilnih sjećanja, što je onda živo izvorište velike književnosti i historiografije, one velike i one male.
Prije nekoliko mjeseci, ili je tomu već godina, samostan je objavio knjigu sabranog djela fra Leonarda Čuturića.
Prvi dio knjige fratrova je autobiografija, pisana posljednjih godina njegova života, drugi dio su njegov “Ljetopis franjevačkog samostana u Fojnici”, te “Kronika župe Brestovsko”.
Fra Leonardo nije bio naročito znamenit ni važan fratar.
Kao suputnik velike povijesti, a pomalo i marginalac u vlastitoj redodržavi, on se, uglavnom, bavio svojim poslom, onim koji su mu zadale i odredile njegove starješine, i koji se u pravilu više ticao materijalne svakodnevice, građenjem i pregrađivanjem župnih kuća, crkava i samostana, oranjem njiva i sakupljanjem ljetine, nego što se dodirivao duhovnih pitanja, Evanđelja i evangelizacije divljega puka u prevratna vremena.
I tako, radeći kao konj i kao mrav, vrijedno i uzaludno, fra Leonardo bi koješta pribilježio, zapisao, dokumentirao, napomenuvši da je sve to za internu upotrebu, da se buduća braća obavijeste kako se živjelo u njegovo vrijeme i da ne ponavljaju pogreške koje su činili on i njegova subraća, ali je sedamdesetak godina nakon piščeve smrti njegova volja prekršena i knjiga je donesena pred oči najšire javnosti.
I dobro je da je tako! Istina, pitanje je koliko je ta javnost doista široka, i koga će zanimati sjećanja i kronike jednoga bosanskog fratra, pritom ljutog i borbenog Hrvata.
Rođen 5. listopada 1881. u Otigošću, u obitelji Ante Čuturića, porodičnog nadimka Landrka, i Ivuše Čelan, kao petorođenac u obitelji s desetero djece, fra Leonardo je pripao naraštaju koji se, istina, nije sjećao turskih vremena, ali je još uvijek u njima živio i po njihovim se adetima ponašao.
U djetinjstvu pomagao ocu “u težakluku”, čuvao stoku kao “čobanče”. “Nikakve druge brige ni zanimacije nijesam imao. Za me bio cijeli svijet ono slikovito ‘Zastranje’ kroz koje žuborio planinski potočić. Znao sam i Boga moliti, čega bih se prihvatio osobito kad pogubim jarad.”
U školu su ga dali, jer je bio red da se jednoga od toliko djece iškoluje. Iako je kuća po onim kriterijima bila dobrostojeća, “puna zemaljskog blaga i djece, nije imala nijednog pismenog čeljadeta”.
Jednom je tako, “griskajući repić svoga fesa”, samostanskom gvardijanu rekao da bi i on u fratre.
Ovom bi drago, i reče mu neka ostane.
“Postao sam manastirsko dijete. Ovo je bila u ono doba institucija pripravnika za fratarluk.”
Kod fratara je završio gimnaziju, prošao novicijat, pohađao bogosloviju i zaredio se.
Teške, tvrde naravi, strog po prirodi i prijek, ali marljiv i s razvijenim pojmom o čestitosti unutar vlastite uže zajednice, dočim krajnje nepovjerljiv, ispunjen predrasudama prema drugim zajednicama, fra Leonardo Čuturić prepustio se epohi.
Ona ga je ideološki i svjetonazorno mijesila i oblikovala, bez njegova izrazitijeg sudjelovanja u tome.
Kao što biva kod izrazito tvrdoglavih i svojih ljudi, rođenih revolucionaraca i predestiniranih mučenika, nije fra Leonardo izabirao svoja uvjerenja, nego su, čini se, ona izabirala njega.
Prema Srbima otpočetka isključiv i neprijateljski raspoložen. Tako i prema liberalima i sekularistima svake vrste.
Sjepana Radića mrzi kao psa, jer da je Radić protiv Crkve, crkvenih ljudi, biskupa i popova (što je on, ruku na srce, i bio).
Austrija mu je mila dok god je natražna, konzervativna, u se zatvorena.
Kada je 1910. car Franjo Josip bio u posjetu Bosni, u Visokom su ga dočekala dva odvojena pjevačka zbora: zbor franjevačke gimnazije i zbor srpskoga pjevačkog društva “Milutinović”.
Bilo je dogovoreno da gimnazijalci prvi zapjevaju carevku, ali oni su prerano krenuli, dok je vlak još uplovljavao u stanicu, pa ih car nije ni mogao čuti.
Nakon što su oni već otpjevali svoje, car je zakoračio na stanicu, i kad je bio “nasred cerkla, zapjevali su Srbi carevku, što je on čuo, i kad je do njih došao, dao je na uspomenu džepni sat njihovom zborovođi sa svojim monogramom, što je inače imalo zapasti nas.”
Taj neprežaljeni džepni sat Franje Josipa Prvog jedno je od onih jakih simboličnih mjesta oko kojih se okupljaju životno pregnuće i sudbina fra Leonarda Čuturića, i da je o njemu pisati roman, takva bi mjesta imala važno mjesto.
Kasnijih godina fra Leonardo je predvoditelj katoličke i hrvatske mladeži i mnogim čaršijskim i mjesnim nadgornjavanjima. Ne zazire on ni od sile, ili barem prijetnje silom protivničkim taborima.
A protivnika je više: od predstavnika kraljevinskih vlasti, kojekakvih Srba, žandara i sokolaša, sve do slabih Hrvata, liberala i haesesovaca, te “konkubinaca”, koji su mu naročito na zubu.
Teško je tačno znati što su za fra Leonarda “konkubinci”. Mnogoženci? Nisu.
Oženjeni muževi s ljubavnicom prije? Može biti.
Ali najprije će biti da su “konkubinci” razvedeni muškarci koji bi se nanovo oženili.
Vrlo su žestoki i otvoreni njegovi sukobi s braćom franjevcima koji nisu na njegovoj političkoj i nacionalnoj liniji.
S fra Augustinom Čičićem je bio u takvom sukobu da su došli do svjetovnog suda. Kada je vidio koga je fra Augustin uzeo za odvjetnika (prilično slavnog sarajevskog advokata Mihajla Semjana, kojeg fra Leonardo, ne znajući, zove Senijen), našao se izvan sebe, jer je, naime, Semjan – Srbin.
“Kad sam se najavio provincijalu, rekoh mu da sam došao potražiti kakvog Čifuta advokata. On nemoćan primijeti: nemoj bolan Čifuta! Na šta mu odvrnuh: kad smije fratar Čiča uzeti Srbina, zašto ja ne bih smio Čifuta?”
Fra Leonardov antisemitizam je, kao i njegovo gnjevno protusrpstvo, a onda i mržnja na muslimane, sve dio mode i običaja vremena.
Dio je to one katoličko-hrvatske konzervativne agende o kojoj dugo ništa nismo željeli znati, ili koja se, naročito u Bosni, retorički vezivala samo za ekstreme, a zapravo je bila prevlađujuće stanje duhova.
I onda kada je nastupio Drugi svjetski rat, fra Leonardo je, opet u duhu vremena i rečenog svjetonazora, dušom i srcem bio na strani Hitlera i NDH, što knjizi daje neku pomalo šokantnu notu, pa biva jasno i zašto je rukopis čekao sedamdeset godina na objavljivanje.
O Nijemcima i ustašama on govori kao o našoj vojsci.
Drugi svjetski rat počeo je zato što “Engleska je huškala Poljsku” da ne preda Nijemcima njihov grad Danzig.
“Gledajući boljševička Rusija silno napredovanje Njemačke i ona se oružjem pridruži njenim neprijateljima, te 22. VI. 1941. krene na Njemačku” (dakle, ako niste shvatili: nije Hitler napao Sovjetski Savez, nego je Staljin napao Treći Reich).
Silno je fra Leonardovo žaljenje zbog krajnjeg ishoda tog rata:
“Pošto su Njemačku pod presijom njezina brojem nadmoćnijeg protivnika izdali svi nekadašnji saveznici osim Hrvata i Slovaka (Italija, Rumunjska, Bugarska, Mađarska) i svi se ujedinili oružjem proti njoj, mogao je protivnik invazijom 6. VI. 1944. prenijeti ratište u Europu i postepena na njezin teritorij. Ona sama nije mogla odoliti čitavom svijetu. (…) Ipak se morao svako diviti žilavosti i hrabrosti silne njemačke vojske, koja mjesecima zadržavala daleko svime snažnijeg neprijatelja.” I tako on piše nakon rata, već u socijalizmu.
U tom strašnom vremenu u kojem fra Leonardo živo svjedoči o stradanju svoje zajednice i svoga naroda, nema ni pomena da je itko u njegovoj užoj domovini Bosni i Hercegovini – o kojoj vazda s ljubavlju govori – nekog Srbina ružno pogledao, niti barem da je neki Nijemac nekom Židovu u Europi kakvo zlo učinio. Za sve to fra Leonardo je slijep, jer on živi ono što živi i vjeruje ono u što vjeruje.
Unutar zajednice on je vrlo principijelan i čestit redovnik. Pravi onaj starodrevni fratar, čiji je fratarluk u svakom pogledu vrijedan hvale.
Izvan zajednice, međutim, dakle izvan fratarsko-samostanskog i hrvatsko-katoličkog konteksta, fra Leonardo slobodan je od svih obzira i savršeno moralno indiferentan.
Ali kako on niti je ratnik, niti je političar, nego je sitan redovnik i svećenik, njegove političke i ideološke zadatosti možemo samo konstatirati, nastojeći za njih naći razumijevanje i empatiju.
Svjedočeći o vremenu, fra Leonardo svjedoči o sebi i svome naraštaju.
Njegovo je svjedočenje dragocjeno, veliko i važno, te je stoga ovo jedna od onih knjiga koje umnogome određuju naš pogled na epohu, na zajednicu, domovinu, zavičaj i bližnje u toj epohi.
Čitajući ga, pomišljam koliko je čak i Andrić romantizirao i ublažavao i pripitomljavao svoj fratarski i bosanski svijet.
A onda i koliko bi fra Leonardo Čuturić bio izazovan romaneskni lik.
Naravno, samo za onog pisca koji će na junaka gledati s empatijom i vlastitim pristajanjem uz sve njegove zablude i naopakosti. Taj sam, što god vi mislili o tome.
wpDiscuz
