Emeritus prof. dr. Enver Imamović univerzitetski profesor, ugledni bh. historičar i arheolog, u razgovoru za TAKT pričao je o matičnom narodu Bosne od prvih pisanih tragova do danas, historiji Bosne, o odnosu susjednih država prema Bosni i bošnjačkom narodu ali i o mnogim drugim pitanjima.
IZVOR:TAKT | N.B
Važite za jednog od najeminentnijih historičara i arheologa u ex Yu koji se više od 40 godina bavi historijom Bosne i njenog matičnog naroda. Možete li nam dati kratku informaciju o Vašem naučnom i stručnom obrazovanju i usavršavanju?
Rođen sam u Fojnici, gimnaziju završio u Sarajevu, studij arheologije u Zagrebu, gdje sam i magistrirao. Doktorirao u Beogradu a postdoktorsku specijalizaciju obavio na Rimskom univerzitetu Sapienza.
Profesor sam emeritus na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na studiju arheologije i stare historije. Kao gostujući profesor predavao sam na brojnim univerzitetima u svijetu. Naučna istraživanja se uglavnom vežu za stariju kulturno-historijsku i političku prošlost Bosne i Hercegovine. Objavio sam veliki broj naučnih radova i više knjiga.
Bio sam ratni direktor Zemaljskog muzeja, ratni prodekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu i ratni vanjski suradnik Štaba Vrhovne komande Armije BiH, autor ratnih državnih i vojnih obilježja sa ljiljanima, osnivač Katedre za arheologiju i Katedre za historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tokom rata učestvovao sam u osnivanju Filozofskog fakulteta u Tuzli. Bio dugogodišnji član Savjeta svjetske organizacije ICOM-a (International Counsel of Museums) ispred BiH.
Kao arheolog otkopavao sam i proučavao spomenike prošlosti populacija koje su živjele na bosanskom prostoru od kamenog doba pa dalje. Učestvovao sam u radu oba Sabora Bošnjaka održanim tokom agresije na RBIH. Član sam Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca i učesnik njegove Osnivačke skupštine. U jednom mandatu bio član Upravnog odbora a u drugom predsjednik Upravnog odbora Vijeća. I dalje sam aktivan u naučno-istraživačkom radu.
Autor ste stabla srednjovjekovne vladajuće bosanske dinastije Kotromanića. Koliko ste radili na ovom projektu i šta on ustvari govori o Bosni i Bošnjanima, njihovoj državi i tadašnjoj religiji? Koje su sve teritorije bile u sastavu kraljevine Bosne (koje se danas nalaze u različitim državama)?
Poster “Bosanska dinastija Kotromanića” izrađen je u obliku stabla na kojem su prikazani vladari srednjovjekovne bosanske države koji su vladali Bosnom od njenog osnivanja u 8-9. stoljeću do 1463. godine kada kraljevina nestaje osvajanjem od strane Osmanskog carstva. Uz vladare prikazani su i članovi njihovih porodica (kraljice, prinčevi, princeze), navedene porodične veze bosanske dinastije s drugim evropskim dvorovima itd. Poster sadrži 14 portreta članova dinastije do kojih se moglo doći, sačuvani na državnim pečatima, nadgrobnim spomenicima, uljanim platnima i sl.
Bosna je u svom višestoljetnom postojanju prolazila razne faze. Za kralja Tvrtka veže se doba tzv. velike Bosne kada su u njenom sastavu bila znatna područja današnje Srbije, Crne Gore i Hrvatske, što je rezultiralo da se Tvrtko nazove kraljem “Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja” kako glasi njegova zvanična titula. Pod vlašću Bosne tog vremena bili su dalmatinski gradovi Split, Trogir, Šibenik, otoci Brač, Hvar, Korčula, obala od Neretve do Zrmanje (obala do rijeke Cetine je već od ranije bila pod Bosnom), zatim Gornje Podrinje, dio Srbije sa cjelokupnim današnjim novopazarskim Sandžakom, dalje prema Nikšiću i Kotoru (i Mileševo sa grobom sv. Save), te primorje od Dubrovnika do Kotora. Jedino je Bosni pošlo za rukom da barem za neko vrijeme objedini bosanske, srpske i hrvatske zemlje u jednu tadašnju bosansku kraljevinu. Nažalost, stvaranjem nacionalnih država Srbije, a potom i Hrvatske, u XIX stoljeću gotovo u cijelosti je falsificirana historija Bosne i Bošnjaka od strane srpskih i hrvatskih historičara i nacionalista.
Bosna tog vremena je vladala i morem. Imala je flotu, svog admirala itd. Ugled i moć koju je imala Bosna s kraljem Tvrtkom svjedoči i to što ga je moćna Venecija, tadašnja pomorska velesila, upisala u Zlatnu knjigu počasnih građana.
Odakle toliko manipulacija o srednjovjekovnoj povijesti Bosne od strane njenih susjeda sa istoka i zapada? Koje su to posebnosti Bošnjana u odnosu na tadašnje Srbe, Hrvate, Crnogorce i druge narode iz našeg susjedstva?
Bosna je jedna od rijetkih zemalja u svijetu čiju su historiju pisali stranci, uglavnom srpski i hrvatski. Kada je Bosna i Hercegovima 1992. godine obnovila državnost, tek su tada njeni historičari dobili mogućnost da pišu historiju svoje zemlje i svog naroda. Pisanje naše historije od strane srpskih i hrvatskih historičara dio je smišljene velikodržavne politike tih zemalja da se Bosna prikaže kao srpska, odnosno hrvatska zemlja, da u njoj živi srpski, odnosno hrvatski narod i da je sve u njoj jednih ili drugih. Na takvom tendencioznom i pseudonaučnom pisanju temelje se političke aspiracije tih zemalja prema našoj zemlji što je u svim dosadašnjim ratovima (posebno u XIX I XX stoljeću) rezultiralo stravičnim zločinima i na koncu genocidom nad Bošnjacima.
Historijska i etnološka istraživanja su dokazala da su se stanovnici srednjovjekovne Bosne znatno razlikovali od naroda susjednih zemalja, kako antropološki tako i kulturološki. To se tumači i činjenicom da svojim porijeklom (genezom) ne pripadaju slavenskoj grupi naroda (pogledati istraživanja švicarskog instituta GeNEA). Arheološko-historijski podaci upućuju da je stanovnike Bosne u velikoj mjeri “mimoišlo” slavensko doseljenje na Balkan pa su u velikom procentu zadržali karakter i osobine svojih ilirskih predaka. Međutim, stoljećima okruženi slavenskim doseljenicima bili su neizbježni jezički, kulturološki i drugi utjecaji u tolikoj mjeri da se BiH danas po svemu doima i smatra slavenskom zemljom. Posebnost Bosne i njenog naroda ogleda se i u jezičkoj specifičnosti o čemu će siguran sam adekvatnije govoriti naši istaknuti filolozi i lingvisti.
Vi ste tokom ratnih godina pokušali na jednoj aukciji u Zagrebu otkupiti jedini nađeni zlatnik iz vremena Kralja Tvrtka. Gdje je pronađen i šta se može iščitati iz tog zlatnika?
Riječ je o zlatniku kralja Tvrtka iz 14. stoljeća koji je pronađen 1937. g. uz obalu rječice Mileševke u okolici Prijepolja, oblasti koja je u srednjem vijeku (a i nekoliko stoljeća nakon toga) pripadala Bosni. Iskovan je 1377. godine povodom krunjenja bana Tvrtka za kralja. Zbog svoje veličine (promjer 2,5 cm), težine (14,05 gr), debljine (1 mm) čistine (24 karata), i likovne ljepote, na samom je vrhu evropske srednjovjekovne numizmatike. Već je davno u stručnoj literaturi dobio epitet umjetničkog remek-djela.
Njegov značaj je i taj što u odnosu na dukate drugih zemalja ima njihovu četverostruku vrijednost. Dok npr. mletački i turski dukat toga vremena teži 3,559 gr, a takav je slučaj i s dukatima ostalih zemalja, bosanski je težak čak 14,05 gr. Zbog visoke čistoće zlata (24 karata) bio je veoma tražen pa je malo nakon što je iskovan „razgrabljen“. To je jedan od razloga da se sačuvao samo jedan primjerak za koji se zna.
Tvrtkov zlatnik je posebno značajan za političku historiju Bosne i Hercegovine. Njime se potvrđuje državnost, autonomnost i autohtonost srednjovjekovne Bosne. Na prednjoj strani nalazi se grb Bosanske države, koji je s nekim dodacima ujedno bio i grb bosanske vladarske dinastije Kotromanića. Sastoji se od štita plave podloge sa šest ljiljana raspoređenih u dva polja. Iznad njega je kaciga i veo s raskošnom perjanicom. Sa svake strane grba je još po jedan ljiljan. Na drugoj strani prikazan je propeti lav što simbolizira vojnu i ekonomsku moć onovremene Bosne. Na prednjoj strani je natpis na latinskom jeziku koji u prijevodu na bosanski jezik znači: „Slava tebi Bože, naša nado“
Dok je 1995. godine u Bosni i Hercegovini još uvijek trajao rat, i dok se Sarajevo nalazilo pod opsadom, piscu ovih redova, tadašnjem ratnom direktoru Zemaljskog muzeja, stigla je vijest da će se u Zagrebu održati međunarodna aukcija umjetnina, među kojima će top-predmet biti zlatnik kralja Tvrtka. Aukcija je, ustvari, i organizirana zbog tog zlatnika. Na tu vijest odmah sam pokrenuo akciju da se naša država pojavi na aukciji i pokuša ga otkupiti. Zahvaljujući razumijevanju onovremenog državnog rukovodstva RBiH osigurana su sredstva za tu namjenu i tako sam se pojavio na aukciji. Osigurano je onoliko novaca koliko sam procijenio da u našim uvjetima možemo ponuditi. Bio je to iznos od 60.000 onovremenih njemačkih maraka. Aukcija je održana u zagrebačkom hotelu „Esplanada“.
Početna cijena je bila 5000 DM, i svaki put se za ponuđeni iznos povećavala za slijedećih pet hiljada. Nakon iznosa od 15.000 DM, od svih konkurenata ostao sam samo ja (ispred BiH) i meni nepoznati gospodin iz Amerike (za koji sam kasnije saznao da je riječ o hrvatskom biznismenu iz Amerike). Kada se došlo do cijene od 50.000 DM, bilo mi je jasno da je konkurent odlučan u namjeri da po svaku cijenu dobije zlatnik. Nakon što sam pristao na uzvikanu cijenu, na ponovni uzvik konkurent ponudi 55.000. Na uzvik ko daje 60.000 DM, javim se. To je bio posljednji iznos na koji sam se mogao javiti. Moj konkurent je ponudio 65.000 i zlatnik je on kupio. Nije vraćen u zemlju kojoj pripada ali ne gubimo nadu da će se jednog dana to ipak dogoditi.
Bosanski ljiljan, zahvaljujući Vašem zalaganju, reafirmisan je kao simbol Bosne i Bošnjaka. Koji su najstariji poznati historijski dokazi za postojanje cvijeta ljiljana u Bosni i da li su utemeljene teze da je ljiljan stilizirani krst?
Ljiljan je u srednjovjekovnoj Bosni upotrebljavan u tolikoj mjeri da je u pravom smislu postao zaštitnim znakom bosanskog naroda, onovremenih Bošnjana. Rado su ga stavljali na grobne spomenike (stećke), izrađivali nakit s njegovim likom (naušnice, dijademe, pojaseve i s1.), njime ukrašavali knjige, utkavali ga u platno kao dezen, uzimali ga kao dekorativni element u arhitekturi i sl. Čak je opjevan u pjesmama srednjovjekovne Bosne. U jednoj poemi napisanoj 1330. godine od nekog Završanina, stoji: “Lilije (ljiljan), cvijetu ime je krin”.
Ljiljan je bio toliko omiljen u srednjovjekovnoj Bosni da su onovremeni Bošnjani sebe poistovjećivali s tim cvijetom. Papa Grgur IX u pismu iz 1236. godine upućenom bosanskom velikašu Sebislavu, koji je držao oblast sjeveroistočne Bosne, hvali ga što je ostao vjeran katoličkoj vjeri za razliku od njegovih zemljaka koji su bili nepokolebljivi bosanski kristijani (bogumili), pa kaže da je jedini on ljiljan, i to među trnjem. Time je htio reći da nisu Bošnjani ljiljani, kako to oni za sebe vole reći, nego je on ljiljan a oni su trnje (zato što su bogumili, to jest otpadnici od katoličke vjere).
Ljubav Bošnjaka prema ljiljanu se nastavila i u doba osmanske vladavine Bosnom. Za njega je u to vrijeme bio uobičajen naziv zambak. Ukrašavao je avlije, o njemu se pjevalo, njegovim likom su ukrašavani rukopisi, stavljao se na nišane, primjenjivao se u ukrasnoj arhitekturi, posebno u džamijama. U Gradačcu se može vidjeti iznad mihraba džamije Husejnije, u Sarajevu iznad glavnog ulaza džamije Magribije, na Marindvoru itd.
Mada je ljiljan korišten u mnogim zemljama srednjovjekovne Evrope nije ni u jednoj u tolikoj mjeri koliko u Bosni. U njoj ima i najdužu tradiciju. U Ilidži kod Sarajeva nađena je zemljana posuda stara 2000 godina na kojoj je utisnut znak ljiljana. Od tada, kroz razdoblje srednjeg vijeka, doba turske prisutnosti do danas, ljiljan je omiljeni cvijet a i znak Bošnjaka, starosjedilaca Bosne.
Iako su sjećanja i ljubav Bošnjaka prema ljiljanu vremenom bili potisnuti zbog historijskih okolnosti, nisu nikada sasvim iščezla iz njihove podsvijesti. To su pokazali ratni događaji koji su uslijedili 1992. godine kad je taj cvijet, takoreći, preko noći postao ono što je bio u prethodnim stoljećima. Počeo se ponovo stavljati na nadgrobne spomenike (na nišane), onako kako je to bilo u srednjem vijeku i u osmansko doba. O njemu su se počele pjevati pjesme, borci koji su branili Bosnu nazivani su Zlatnim ljiljanima, itd.
Ljiljani su tokom četverogodišnjeg rata postali simbolom nadljudskog otpora, patnji, stradanja i herojskih pobjeda golorukog bošnjačkog naroda. Pod ljiljanima je na kraju izvojevana krvava, ali zaslužena odbrana što je spasilo Bosnu i Hercegovinu od nestanka. I to je razlog što su ljiljani ušli duboko u srca svih kojima je Bosna jedina domovina i matica, i što se prema njima odnose s toliko ljubavi i emocija.
Kada je početkom rata ponovo vraćen ljiljan kao državni i vojni simbol Bosne, bilo je onih koji su prigovarali da nam to ne treba jer izgleda kao krst. Nisu u pravu. Ljiljan je cvijet, a krst je krst. To što u nekim likovnim varijacijama podsjeća na krst suvišno je komentirati jer kad bi se tražile asocijacije ma u čemu mogle bi se naći. Uostalom, znamo šta u islamu znači polumjesec sa zvijezdom, a nije li zvijezda (petokraka) simbol komunizma.
Da li planirate sa drugim istaknutim historičarima izraditi jednu opću Historiju Bosne i njenog naroda? Da li je ovaj projekt po Vama neophodan Bosni i njenom narodu?
Politička situacija u proteklim režimima nije dozvoljavala da Bošnjaci napišu svoju vlastitu historiju. Pisali su je historičari iz susjednih zemalja. Prvi pokušaj da je sami napišemo bilo je ratne 1994. godine kada je izašla knjiga pod naslovom “Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do Drugog svjetskog rata”. Napisao ju je tim od nekoliko historičara. Ratne 1995. izašla je knjiga pisca ovih redova pod naslovom “Korijeni Bosne i bosanstva”. Godine 1997. objavljena je knjiga Mustafe Imamovića “Historija Bošnjaka”. Od pisca ovih redova objavljena je 1998. godine knjiga “Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine”, godine 2008. od istog autora objavljen je poster “Bosanska dinastija Kotromanića”, godine 1999. knjige “Historija bosanske vojske”, godine 2016. “Pregled historije Bosne”, 2018. godine “Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju” i godine 2019. “Prijestolni Bobovac”. Potrebno je nešto napomenuti što se kod nas malo zna, a to je da je još daleke 1900. godine naš čuveni orijentalista i historičar Safvet-beg Bašagić Redžepašić napisao “Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine” koja i danas predstavlja nezaobilaznu literaturu kada je u pitanju historija Bosne.
Ono što je do sada napisano iz historije Bosne malo je, obzirom na njeno hiljadugodišnje postojanje. Krajnje je vrijeme se da se pokrene mega-projekt, da se napiše višetomna historija koju bi pisao tim naših najeminentnijih historičara specijaliziranih za pojedine epohe. Raduje činjenica da stasaju nove generacije bošnjačkih historičara od kojih se mogu očekivati dobri rezultati.
Smatrate li mogućim reafirmaciju Bošnjaštva kao nacionalnog identiteta matičnog naroda Bosne, bez obzira na vjersku pripadnost?
Pitanje nacionalnog identiteta Bošnjaka za nauku nije problematično. Historijska i arheološka građa dokazuje da su bosanski muslimani (Bošnjaci) potomci Ilira, onih plemena koja su u predrimsko i rimsko doba, prije nekoliko hiljada godina naseljavala područje današnje BiH, a i malo šire. Ono što je važno naglasiti jeste da seoba koja je južnoslavenske narode dovela na Balkan po slomu Rimskog carstva tokom 6. i 7. stoljeća mimoišla područje današnje BiH. Ilirski starosjedioci su uspjeli odbaciti invazore na Savi, Uni i Drini pa je Bosna ušla u srednji vijek sa svojim kompaktnim starosjedilačkim stanovništvom. Nije slučajnost da granica između BiH i Hrvatske ima izgled polumjeseca koji od istoka prema zapadu prati rijeku Savu, a od sjevera prema jugu rijeku Unu. Na istoku granicu sa Srbijom nekim dijelom prati rijeka Drina, a na jugu je more. To su geografske i historijske granice Bosne (više o tome u traktatu “Bosna i bosansko primorje”, izišlo 1994. godine u izdanju Vojne biblioteke Armije RBiH, autori: Dr. Enver Imamović, Dr. Ibrahim Tepić, Dr. Ibrahim Bušatlija.
Kada se govori o stanovništvu srednjovjekovne Bosne poznata je historijska činjenica da je tada bio jednonacionalan narod zvan Bošnjani i da su bili sljedbenici tri vjere: crkve bosanski kristijani crkve bosanske (bogumilske), katoličke i pravoslavne, od kojih su bogumili bili najbrojniji. I u vrijeme Osmanskog carstva u Bosni je jedan narod Bošnjaci (izvedenica od Bošnjani) sa različitim vjerama islamskom, rimokatoličkom i grčko pravoslavnom. Poznat je i proces s kojim se krenulo sredinom 19. stoljeća kad je propagandom iz susjednih zemalja počela indoktrinacija Bošnjaka katolika da su oni Hrvati, i pravoslavnih Bošnjaka da su Srbi. Posljedica toga je da danas u Bosni imamo Hrvate i Srbe koji su, ne tako davno bili bosanski pravoslavci i katolici, odnosno da su s muslimanima činili jedinstven narod poznat pod nacionalnim i pravnim imenom Bošnjaci.
Na koncu, smatrate li da su Bošnjaci iz BiH i iz zemalja regiona dovoljno povezani i uvezani? Šta je potrebno raditi kako bi veze i odnose osnažili?
Politička situacija koja je vladala u proteklim režimima nije dozvoljavala povezivanja Bošnjaka ni po kojoj osnovi, kako unutar zemlje tako i s onim koji žive susjednim zemljama, prije svega u Srbiji. Situacija se nakon proteklog rata znatno izmijenila ali nije učinjeno ono i onoliko koliko treba. Grešku, i ako hoćete odgovornost, prije svega treba tražiti među bošnjačkim političarima koji nisu znali argumentirano zastupati interese Bošnjaka u susjednim zemljama, za razliku od tih zemalja, koje su svojim sunarodnicima u našoj zemlji osigurali maksimalna politička i kulturološka prava. Velike napore u povezivanju Bošnjaka unutar Bosne i njenom širem okruženju, kao i na drugim kontinentima, ulaže Vijeće Kongresa Bošnjačkih Intelektualaca sa bošnjačkim vijećima u susjednim zemljama i bošnjačkim organizacijama, što obećava da će se te veze svestrano unaprijediti po svim osnovama shodno međunarodnom pravu koji regulira te odnose.
wpDiscuz
