Prema anketi koju smo proveli a koju uopće nije trebalo niti provoditi , ne bi.
Što će reći da su danas zategnutiji odnosi i manje povjerenje među bošnjačkim i hrvatskim elitama , političkim elitama, nego 1994. (Ne nužno i među narodima, običnim ljudima, za to bi trebalo ozbiljnije istraživanje)
Što će reći da je 1994 godine nakon 9 mjesečnog rata među ABIH i HVO-om bilo veće povjerenje nego danas.
Kao i među SDA i HDZBIH.
Jer da tog povjerenja nije bilo, nitko ih ne bi natjerao da potpišu Washingtonski sporazum.
Ne potpisuju dvije brutalno zaraćene strane , zaraćene “na cijelom prostoru FBIH”- kako to tvrdi Haag, zajedničke institucije i podjelu vlasti.
To je bilo moguće samo uz spoznaju
- da je rat HVO-a i ABIH bio ograničenog dometa,
- da nije bio opći,
- da nije postojao opći princip HVO-a za čišćenjem Bošnjaka
- niti opći princip ABIH za čišćenjem Hrvata.
- I to na 90% teritorija Federacije na kojem uopće nije bilo sukoba HVO-a i Armije BIH. (Hoćete li da nabrajamo 90% općina FBIH na kojima sukoba nije bilo?)
Zašto su se te činjenice makle iz kolektivnog sjećanja?
Zato što je imperativ presude HVO-u na kojem je radilo političko Sarajevo svim sredstvima, bio iznad imperativa suživota i pomirenja. Iznad vrednovanja pozitivnih sjećanja na međusobne odnose.
A Federacija je nastala upravo na tim sjećanjima: Na pozitivnim doprinosima jednih i drugih, koji su danas strogo zabranjeni za izići iz usta bošnjačkih i hrvatskih političara kao i na Federalna TV i na BHRT.
Prosječan Bošnjak danas pojma nema da je od ukupnog broja stradalih Bošnjaka (oko 60.000) tek maksimalno 7% od tog broja žrtva usljed sukoba s HVO-om. Na hrvatskoj strani taj broj je gotovo isti, no postotno daleko veći.
Veći broj Bošnjaka nastradao je u međusobnim sukobima s babom Fikretom nego od HVO-a a najveći postotak je ubijen od strane VRS-a.
No ako pratimo medije u Sarajevu , prosječan Bošnjak, izgranatiran SDA mržnjama, skoro pa će zaključiti da čak i iza Srebrenice postoji podmukli hrvatski plan.
Stoga čudi da SDA na čelu federalne agencije za europske integracije drži deklariranog ustašoida, člana HSP-a koji je svojedobno izjavio da su “Četnici u Srebrenici poubijali premalo Bošnjaka, da je to trebalo pustiti a onda se obračunati s četnicima”. I ne daju HDZ-u da to nacističko smeće smijeni. Tolika je eto ljubav SDA prema svom narodu i toliko im je stalo do vlastitog dostojanstva.
Ako je pak danas veća udaljenost i veće nepovjerenje među elitama Bošnjaka i Hrvata nego 1994. što nam to govori?
Govori nam nešto jako, jako važno.
To nam govori kako je presuda za UZP promašena. Odnosno u najmanju ruku nepotpuna. Naime, ako je točna presuda za UZP, u svom opisu , tekstu i podtekstu, ako je sve ono što je Haag napisao istina, onda nikada bošnjačka elita ne bi pristala a niti hrvatska elita ući u sustav zvan Federacija. Naprosto , da se dogodilo ono što Haag tvrdi da se dogodilo, Federaciju ne bi bilo uopće moguće oformiti. Tisuće vojnika HVO-a i ABIH bi se ustalo i napravili bi vojni puč protiv svojih vlasti.
No oni to nisu uradili. Zašto? Zato što je i Bošnjak i Hrvat tada znao da u njihovim međusobnim odnosima nije sve bilo samo crno. I samo zločin.
Haag je bio dužan osim presuda za zločine pobrojati i sve pozitivne zasade između ABIH i HVO-a. Jer je jedna od njegovih osnivačih misija bila – i pomirenje naroda.
Da je to učinio suživot i ustavne promjene u BIH bile bi kudikamo izglednije.
Jer bi Haag umjesto klice razdora , umjesto svakako opravdane potrebe suočavanja sa zločinima, zasadio i klicu povjerenja i nade na kojoj bi se očuvala Federacija.
- Selektivnim presudama u kojima postoji ime ubojice tromjesečnog Seje Ahmića, dok se amnestira ubojica malenih Mladenke Zadro , Augustine Grebenar, i ostale hrvatske djece, nije učinio ništa nego pucao u Federaciju.
- Dao krila najradikalnijim elementima Prostora džihada, u suštini neprijateljima Bošnjaka, da svoje zločine proglase opravdanim.
- Dao pravo Reufljagićima da nacizam izdignu na razinu prava građanstva i s američkih TV kuća u BIH telale kako Sejo i Augustina nisu isto.
Uzmimo današnje vrijeme. Upravo je danas takva udaljenost među bošnjačkim i hrvatskim vođama kakvu Haag dijagnosticira 1994. Što je ništa drugo nego krah ideje Federacije. Govori se o potrebi ustavnih promjena i dgovoru među SDA i HDZ u eri kada te dvije stranke iza sebe imaju niz pokušaja poništenja jednih od strane drugih. Pri čemu SDA debelo prednjači.
Da bilo koja strana, danas učini kompromis prema drugoj, nastala bi opća pobuna naroda. Unutar bošnjačkih partija su spremne strelice za politički odstrjel svakom onom bošnjačkom političaru koji pristane ispoštovati potpisano u Washingtonu i koji pristane sprovesti presudu Ustavnog suda BiH.
Pristanak na ono što je potpisao Alija sam njegov sin Bakir naziva izdajom. Posthumno tako, dijete koje je ostavljeno u amanet Erdoganu svog pokojnog oca naziva izdajnikom bošnjačke nacije. Nesvjestan što govori. Budući da ga veliki dio Bošnjaka smatra ocem nacije.
Zašto pobuna HVO-a i ABIH nije nastala tada, 1994. u vremenu za koje Haag tvrdi da je bila ova razina nepovjerenja koja je danas?
Pa jednostavno zato što nije bila ova razina nepovjerenja.
Kako je moguće da nije bila tako niska razina povjerenja kada se dogodio tako strašan UZP?
Pa lijepo, nije se dogodio tako strašan UZP kakvog vidi Haag. Ili u najmanju ruku nije se dogodio samo UZP.
Kako smo rekli Haag ne navodi u presudi pozitivne događaje između Bošnjaka i Hrvata tog vremena. Zbrinjavanje izbjeglica, deblokade, naoružavanja gradova, Praljkovo spašavanje bošnjačkih trudnica, davanje svoje imovine za bošnjačke izbjeglice itd.
1994. moralo je naprosto postojati živo pozitivno sjećanje, da Hrvati u BIH nisu tako loši kao i kod Hrvata da bošnjačka politika nije toliko zla prema nama.
Unatoč svim živim otvorenim ranama po Srednjoj Bosni, Mostaru, Stocu, to pozitivno mišlenje, pozitivna kultura sjećanja morala je nadjačati. Inače Washingtona ne bi bilo. Niti bi se itko usudio dva potpuno zavađena naroda gurati u jedno društvo i jedinstven institucionalni sustav.
Morala su postojati živa pozitivna svjedočanstva na humanizam Hrvata kod Bošnjaka i humanizam Bošnjaka kod Hrvata da se na osnovu tih sjećanja, pozitivnih vojnih , političkih, djelovanja jednih kod drugih, načini zajednička vojna uprava, zajedničke vojne akcije i u konačnici zajedničke institucije.
Da nije postojalo takvo pozitivno sjećanje Alija ne bi išao kod Tuđmana po lentu. Ne ideš po ordenje u svog agresora. Jer će te vlastiti narod kazniti.
No vlastiti narod ga nije kaznio. Sve je to izgledalo posve normalno u tim okolnostima.
Isto tako agresor Tuđman ne bi nakon rata mirno šetao Sarajevom, i to u društvu s Praljkom, uz razdragane ovacije Sarajlija koji su ga htjeli dodirnuti baš kao nedavno Erdogana.
Svjetska povijest ne pamti događaj u kojem agresor nakon rata hoda kroz narod koji je granatirao a da mu taj narod pruža ruku oduševljenja. Isto tako Tuđmanova vojska dočekana je i u Bihaću.
Sve je to Haag znao, pa opet, nije mu bilo dovoljno da presudi kako je odnos Tuđmana prema BIH bio daleko kompleksniji nego što stoji u presudi.
Da je Tuđman bio to što Haag tvrdi da jeste, Bošnjaci bi ga 1994. u Sarajevu naprosto upucali. U najmanju ruku dobio bi tucet jaja u glavu.
No on je šetao mirno i bez blindirane zaštite. Zašto? Zato što je , ponavljamo treći put – postojalo pozitivno mišljenje o njemu. Nije dočekan kao agresor i ubojica nego kao prijatelj Sarajeva.
Tko je dokinuo taj gotovo opći stav kod Bošnjaka? Tko je odlučio od Hrvata u Federaciji načiniti metu?
Netko je nakon rata odlučio to sve promijeniti. Otimačinom. Komšićem. Komšić je u suštini mitraljezac koji je tri puta pucao mitraljezom u hrvatsko bošnjačke odnose. Što je čudno jer je Hrvat i bošnjački zet. Od svog prvog dana mandata, do danas on uporno iz sata u sat radi na urušavanju hrvatsko bošnjačkih odnosa. Nitko kao taj čovjek nije posijao sjeme razdora i mržnje među Bošnjake i Hrvate. Samo po toj osnovi on je duboko AntiDaytonski političar. Političar nepovjerenja, nepovratka i nesuživota. On agitira svoje birače na mržnji prema najmalobrojnijem narodu u BIH. On poziva na sukobe, na rušenja. Njegovi birači prijete silovanjima i kočevima. I nikad ga OHR nije smijenio niti mu zabranio politički rad. Premda mu je svaka rečenica duboko antidaytonska. Premda se iz sata u sat ustaje protiv svakog aneksa Daytona. Osim onog koji govori o neograničenim ovlastima OHR-a. A koji u suštini i ne postoji.
Komšić je istovremeno važan faktor za završetak formiranja bošnjačke nacije.
Završetak etnogeneze jedne nacije podrazumijevao je podizanje i zidova mržnje prema Hrvatima. Kako slučajno neki HVO Musliman nakon rata ne bi kazao da se osjeća Hrvatom. Onako kako mu se osjećao otac, djed ili pradjed.
I zatražio EU putovnicu. Baš kao što je to učinio Nerkez Arifhadžić kad ga je Alija odbio primiti u Diplomaciju budući da je tijekom rata ostao biti Miloševićev diplomat.
Potom je shvatio da se bolje osjeća kao Hrvat. Da bi u mirovinu otišao kao Komšićev diplomat, Bosanac. Otimajući naravno putem Komšića, hrvatske pozicije u diplomaciji. On, preteča fenomena Hadži Mlinarević.
Dizanje mržnje prema Hrvatima, jačanje mržnje prema Hrvatskoj, je drugi, poslijeratni zločin SDA prema muslimanima u BIH. Getoizacija prenapaćenog naroda zločin je nad tim narodom. I počinila ga je SDA.
Kao da im nije bilo dovoljno što su u obrani Bošnjaka ispali najveći diletanti, kao da im nije bila dovoljna činjenica da su dopustili posljednji svjetski genocid nad svojim narodom oni su kazali ne – nije dovoljno: Prosječan Bošnjak ima još da pati.
Postavili su se kao vlasnici svake pojedine bošnjačke sudbine. Za što im nitko nije dao pravo.
Iako su se dičili Islamskom deklaracijom, odustali su od nje, jer je Aliji nacija preko noći postala važna. U Islamskoj deklaraciji a prema izvornom Islamu nacija muslimanu uopće ne bi trebala biti važna.
Dakle, da je doista postojala kolektivna svijest o zlim Hrvatima, da ona nije naknadno kreirana medijskim ratom protiv najmanjeg naroda u BIH pored Tuđmana ne bi usred Sarajeva u TV emisijama gostovao Praljak , ne bi mirno šetao sarajevskim ulicama niti na Marindvoru pio kavu niti bi bilo dopušteno da nakon rata Hrvati marširaju s hrvatskim zastavama po svom glavnom gradu.
Pa čak i da idu na tako mrske i zabranjene mise za Bleiburg. (Koje su za potrebe brendiranja Vinka Puljića kao Hrvatske Žrtve, i potrebe zaborava fenomena Vinka Domjenka, postale preko noći zabranjene.)
Netko je od 1994 do danas, točnije od 2000 do danas odlučio sve pozitivne priče između Hrvata i Bošnjaka gurnuti u drugi plan i isturiti samo negativnosti.
Tako su Bošnjaku Hrvatska, HVO i HV postali sinonimi za agresiju, ne za hotele i prihvatne cente, a Hrvatu ABIH i SDA sinonimi za Prostor džihada, obredna klanja i izbrisane logore smrti.
Telali rata nadvili su se nad kompletan prostor Federacije.
Omerta je postala način življenja. Omerta o svemu ikada dobrom među nama.
A onda se dogodila velika tragedija ovih dana u Hercegovini.
Proplakale su tisuće bošnjačkih majki i svojim iskrenim sućutima, koje nitko nije mogao ušutjeti, na jeziku iskrene bolne onakvim kakvim ga piše Islam poslale sućuti uplakanim majkama Hercegovine. Koje su taj jezik tuge jednako bolno primile i kroz plač kazale “hvala vam drage naše sestrice”.
Bošnjački mediji su se redom ponašali više nego korektno. Na trenutak smo se osjetili prihvaćeni.
Kao da smo u svojoj zemlji.
Kao da nemamo krimen što smo Hrvati.
Izjavu Fadila Novalića u Rakitnu shvatili smo kao ljudsku i bratsku, ne kao hinjsku i licemjernu. Govorio je u Rakitnu pogođeni i potreseni čovjek Fadil Novalić. Ne političar. Nego Čovjek.
Iza godina sivila i mržnje, iza kiše, oluja i nepovjerenja, pokazalo se lijepo, ljudsko lice ljudstva i čojstva Federacije.
Federacije kakva je morala i trebala postati. Zemlje svih nas. Zemlje u kojoj smo prihvaćeni kroz ono što jesmo. Sa svim svojom manama i vrlinama.
Federacije u kakvu smo doista vjerovali u tim vremenima nakon rata.
- Doista, mogu li smrti naše djece spasiti naše društvo od potpunog samouništenja?
- Moraju li nam smrti naše djece vraćati ljudske grimase na lica?
- Moraju li se događati ovakve tragedije da shvatimo da je život prekratak za ovoliko mržnje?
- Zašto SDA ne dopušta da konačno ti dobri muslimani, koji jednako plaču za svakim nastradalim djetetom, koji ne dijele djecu kao ReufLjagići na hrvatsku , srpsku i bošnjačku, zašto dakle ti muslimani suživota ne preuzmu kormilo Federacije i time ojačaju Federaciju?
- Ta tko bi se bojao takvih ljudi?
- Koji bi nas hrvatski političar uopće uspio zastrašiti tako dobrim ljudima koji bi prema nama išli stiskom ruke a ne vječnim optužbama?
- I koji bi našu kulturu , jezik, smatrali dijelom svoje zemlje, ne povredom svog interesa, baš kao što su prije par dana obični ljudi širom BIH, i Srbi i Muslimani, prihvatili našu bol, kao bol svoje zemlje, a ne povredom svog interesa
- Tko bi imao išta protiv njihovih ideja suživota, preustroja i budućnosti s nama, ako bi takvi, dobronamjerni muslimani preuzeli kormilo politike u Bošnjaka?
- Zašto SDA ne dopušta da se osim sivila sjećanja unutar bošnjačkog društva probije i pozitivno sjećanje na sve dobro što su Hrvati učinili Bošnjacima?
- Ne bi li tada bilo lakše i samim Hrvatima i Bošnjacima suočiti se s vlastitim greškama i zločinima, odricanje od onih najgorih među nama, s obe strane?
- I kojeg vraga te koji to tako masivan problem SDA vidi u Hrvatu?
- Što će im Federacija bez ionako malenih Hrvata? Kakvu bi poruku svijetu poslali?
Upravo je ideja Federacije u kojoj Hrvat komotno i sretno živi trebala biti najljepši kompliment političkom Bošnjaku. I najljepša razglednica tolerancije Bošnjaka u Europi.
Neka se zamisle vođe SDA koju sliku o Bošnjaku danas šalju u svijet i koliko ta slika svakodnevno šteti bošnjačkom čovjeku na europskim pečalbama. Čovjeku kojeg upravo SDA najviše stigmatizira.
Evo još jedne ankete. Sami procijenite koliko je točna:
Najpogubnija stranka za Bošnjake je:
— Jan Palach (@IurkovJan) December 30, 2020