Svijet je prepun tragedija, prostor je osim lijepog i onog ružnog.
Pa tako i stalnih nesreća i na žalost, smrti.
Ova užasno bolna vijest iz Posušja, o smrti osam mladih studenata, na pragu života, koje je usmrtio ugljik monoksid postala je u samo nekoliko sati globalna.
Prenijele su je mediji od Taiwana do Amerike. Od lokalnih do onih najuglednijih poput Washington Posta.
Dok neke druge vijesti iz crne kronike nisu.
Zašto?
Zbog sustava ranog upozoravanja na opasnost. Zato što što su svjesni da CO stalno ubija i da se sutra to može dogoditi bilo kad, bilo kome i bilo gdje u njihovim zemljama.
Zato što znaju da je tragedija iz Hercegovine , po svom opisu, po žrtvama i po okolnostima naglog prelaska iz stanja sreće u stanje mrtvila, iz stanja mladosti u stanje smrti, tako šokantna, tako tragična i tako neizreciva da će ju ljudi širom svijeta pročitati i zamisliti se.
I kad objave tu vijest, znaju da CO (ugljik monoksid) do dan danas ostaje najsveprisutniji i najpodmukliji ubojica na svijetu.
Edukacijom, stalnim i globalnim informiranjem stanovništva može se spriječiti tragedija.
CO vreba odsvakud, nalazi se u mnoštvu uređaja i strojeva oko vas i što je najopasnije – nalazi se najčešće jako blizu vašeg respiratornog sustava. Ako je gust i jak napada odmah, ponekad vas omamljuje i čeka da zaspete. Potom se veže za vaš hemoglobin umjesto kisika.
Za mnoge organizme nije koban. No za čovjeka jeste. Iz nekog razloga, iz neke greške u nama, naše tijelo lakše ga veže putem pluća u krv nego sam kisik. Potom kad se dovoljno naveže na naš sustav ubija nas u snu.
Uz sav mogući tehnološki napredak, čovjek nije pronašao do danas učinkovit način njegove rane detekcije i efektnijeg zaustavljanja naglog trovanja.
Smrti od ugljik monoksida su stare gotovo koliko i čovjek. Toksični učinci CO poznati su još iz antičke povijesti.
Pojava električnih uređaja – detektora ugljik monoksida daje određene rezultate. Ali ne onoliko koliko se očekivalo. Naprosto zato jer ih na mjestima poput vikendica ili pored pokretnih ili prijenosnih motornih strojeva na sagorijevanje jednostavno nema.
Trovanje ugljičnim monoksidom relativno je često u svijetu, (primjerice čak 20.000 hitnih intervencija godišnje u Sjedinjenim Državama dogodi se zbog CO-a). Ovo je najčešći tip smrtnog trovanja u mnogim zemljama. Samo u Sjedinjenim Državama prosjek je više od 400 smrtnih slučajeva godišnje.
Otrovanja se češće javljaju zimi, posebno zbog upotrebe prijenosnih generatora za vrijeme nestanka struje. Otkriće da CO utječe na hemoglobin datira iz 1857.
Nema u ovom gubitku ničeg ispravnog, ničeg pravednog, ničeg logičnog i nakon ovakvih tragedija čovjek obično šuti. Nema ni pravih riječi utjehe, jer nema ni utjehe tamo gdje živi žele da su umrli umjesto onih koji su umrli.
Preteška je i prevelika nesreća da bi se oko nje bilo što suvislo i sabrano kazalo.
Ostaje samo borba, nadanje, vjera da im je sada negdje na nekom drugom mjestu bolje. Te poticanje drugih – upozoravanje na opasnost koja je stalno oko nas.
Svjetski mediji upravo su to učinili. Skretanjem pozornosti na posušku tragediju upozorili su milijune svojih građana na to što im se sutra može dogoditi.
Nesretne smrti četiri djevojke i četiri mladića iz Posušja, prebolne, brutalno nepravedne, tih osam smrti koje još uvijek ne prihvaćamo kao činjenične, nakon što su postale globalna informacija, tako će spasiti tisuće života širom planete. Na neki način to već čine.
Njihovi školski kolege i prijatelji prozvali su ih “anđelima”.
Vjerojatno pojma nisu imali koliko su bili u pravu.
wpDiscuz
