Postoji li tajni vatikanski plan za pomirenje Srba i Hrvata?

Vijest o tome kako je apostolski nuncij u RH Giorgio Lingua prije nešto više od mjesec dana u jasenovačkoj crkvi sv. Nikole, s požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem i pakračko-slavonskim episkopom Jovanom Ćulibrkom, predvodio ekumensku molitvu za sve nedužne stradale u jasenovačkom logoru i na drugim mjestima te kako je posjetio pravoslavni manastir i spomen-područje jasenovačkog logora – prošla je ispod radara javnosti.

Ako se uzme u obzir da je tog dana u Zagrebu boravio i apostolski nuncij iz Beograda Luciano Suriani, onda ovo na prvi pogled simpatično ekumensko druženje u Jasenovcu treba promatrati u kontekstu poboljšanja kako hrvatsko-srpskih političkih odnosa, tako i diplomatskih odnosa Svete Stolice u Vatikanu i Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.

Neki već nagađaju kako je zajednička molitva u Jasenovcu tek priprema za budući posjet pape Franje Srbiji. Papa je istovremeno i crkveni i državni poglavar. Njegovi posjeti nikad nemaju izrazito jednostranu (pastoralnu ili političku) dimenziju. Ovisno o konkretnim i specifičnim okolnostima, jedna može biti naglašenija od druge. U kontekstu Papina posjeta Srbiji u fokusu su dva cilja: jedan je njegova ekumenska politika i jačanje odnosa s pravoslavljem, a drugi posjet i pastoralno ohrabrenje katoličkoj manjini u Srbiji.

No vatikanskoj diplomaciji je jasno da put u Beograd vodi isključivo preko Jasenovca. Jasenovac je u srpskom folkloru najveći srpski podzemni grad na svijetu i kao takvog ga je nemoguće zaobići. Također, ne treba zanemariti da papa Franjo zbog njegova opreznog stava prema Stepincu uživa u Srbiji prilično dobar ugled, što ga zbog istih razloga automatski čini manje omiljenim kod dijela građana Hrvatske.

Kamen spoticanja i brojnih prijepora između SPC-a i Katoličke crkve ne samo u RH nego i u Vatikanu je upravo pitanje kanonizacije (proces proglašenja svetim) Alojzija Stepinca (1898. – 1960.). Stepinčeva kanonizacija već odavno nije samo interna katolička tema, nego ključno nacionalno i političko pitanje o kojem ovise diplomatski odnosi kako Srbije i RH, tako i Vatikana i SPC-a.

Kad je riječ o samom Stepincu, važno je o njemu razgovarati trijezno i argumentirano, suprotstavljajući se s jedne strane komunističkoj propagandi koja u Stepincu vidi izrazito negativnu povijesnu osobu, te s druge strane svima onima u Crkvi (i Hrvatskoj) koji ga toliko veličaju da se njegov povijesni lik gubi u magli idealiziranih mitova.

Fašizam je za njega bio jednostavno manje zlo od komunizma. Nacionalni je svetac kojega većina Hrvata ne štuje samo zbog njegove vjere i kršćanskih principa, nego zbog dostojanstvenog otpora Titovu režimu. Pitanje je zašto tu istu hrabrost nije pokazao i pred Pavelićem kad je hrabro i odvažno trebalo osuditi zločine NDH.

Kad se iščitavaju dokumenti iz tog perioda, teško se oteti dojmu da je Stepinac diplomatskim taktiziranjem pokušavao iskoristiti naklonost NDH kako bi u novoj državi kako katolicima, tako i Crkvi kao instituciji osigurao što bolji startni položaj. Iluzorno je tvrditi da je pragmatični Stepinac kao deklarativno uvjereni antitotalitarist simpatizirao ili idealizirao zločinačku NDH. U svojem nastojanju da u tom povijesnom kaosu odigra ispravnu rolu, nesvjestan zločinačke ideologije, podcijenio je Pavelićev režim i izbjegavao izravnu konfrontaciju s novom vlašću.

Brutalne zločine prema Srbima i ostalim manjinama, ali i prema nepoćudnim Hrvatima, promatrao je neblagonaklono kao izolirani incident, apelirajući u pismu 1941. kako bi se mjere protiv Židova i Srba trebale izvršavati s “poštovanjem ljudskog dostojanstva”. I to u trenutku kad je već bilo očito što ustaše namjeravaju s manjinama. Kap koja je prelila čašu bilo je ubojstvo sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu 1943., nakon čega Stepinac upućuje Paveliću oštro protestno pismo u kojem logor u Jasenovcu uspoređuje sa “sramotnom ljagom hrvatske države čije će postojanje imati loše posljedice za hrvatski narod” (24. veljače 1943.).

– Čekanjem odluke o Stepincu Papa želi biti vrlo upućen. Ne želi brzati jer očito gleda širi kontekst od same kanonizacije. Papa neće i ne želi antagonizirati ni jednu Crkvu, pa i Pravoslavnu, zato ih je i uključio u komisiju. Očigledno je da će ovaj slučaj pričekati bolja vremena. Previše je cijela stvar ispolitizirana. Odluka bi mogla dovesti do druge interpretacije Drugog svjetskog rata, pogotovo zbog visokog stupnja nacionalizma. Treba napomenuti kako je zagrebački kardinal Josip Bozanić došao u Jasenovac, ali nikad nije otišao do samog Cvijeta, to je vrlo znakovito. No Vatikan ne zatvara vrata nikome. Srbiji u prilog ide i činjenica da Vatikan nije priznao Kosovo, vrlo je to važno za očuvanje kršćanske baštine. Zato je Beograd zadovoljan oko Pape – rekao je Dejan Jović, redovni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Iako je Stepinac prvotno osuđen na 16 godina zatvora u Lepoglavi, Tito ga 1951. iz oportunih vanjskopolitičkih razloga odlučuje pustiti na kućni pritvor u Krašić. Vatikan proglašava Stepinca kardinalom 1952., a Tito iste godine prekida diplomatske odnose s Vatikanom. Kardinal Stepinac umire od leukemije u Krašiću 1960., a na njegovu sprovodu u Zagrebu sudjelovali su 18 biskupa, 500-tinjak svećenika i više od 100.000 vjernika.

Unatoč brojnim primamljivim ponudama i pokušajima instrumentalizacije Crkve, kako od strane ustaša, tako i kasnije od strane komunista, Stepinac je cijelo vrijeme ostao vjeran Papi i Vatikanu. Da je 1945. Stepinac igrom slučaja pristao na Titov prijedlog osnivanja hrvatske nacionalne Crkve izolirane od Vatikana, sad bismo vjerojatno pričali neke druge priče. Opjevani junak hrvatskog folklora i blaženik Katoličke crkve, kardinal Alojzije Stepinac, nije bio ništa drugo nego tragična žrtva balkanskih bestijalnih politika, no u Srbiji ne dijele takvo mišljenje.

– Stepinac je bio jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti na europskom tlu. Srbija će uvijek biti na strani antifašizma. Srpski narod nikad neće podržavati fašizam i znat će sačuvati svoju zemlju od toga. Provest ćemo sve i sve ćemo učiniti da ispoštujemo i hrvatsku manjinu i da se ona osjeća dobro. Želim da se građani Srbije ponose onim što pružaju drugim nacionalnostima – rekao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić 2016. povodom odluke hrvatskog suda o poništenju presude zagrebačkom nadbiskupu iz 2. svjetskog rata Alojziju Stepincu.

Samo godinu dana nakon Titove smrti započeo je službeni postupak za beatifikaciju kardinala Stepinca, koji je okončan svečanim proglašenjem Kongresa kardinala i biskupa u Vatikanu 5. svibnja 1998. da Stepinac ima “aureolu svetosti i mučeništva”. Nakon što je 2014. odlučeno da se započne i proces kanonizacije (proces proglašenja svetim), reagirao je promptno srpski patrijarh Irinej i 30. travnja 2014. u svojem pismu papi Franji izrazio negodovanje SPC-a zbog eventualne kanonizacije Stepinca: sudjelovanje u osnivanju NDH i “atmosferi netolerancije”, prisilna konverzija pravoslavnih Srba na katolicizam, pasivnost po pitanju ubijanja Srba, Židova i Roma.

Zasjedali su godinu dana i na kraju donijeli priopćenje koje je, naravno, bilo prazno, jer se članovi komisije nisu mogli dogovoriti. Gledali su identične dokumente i povijesne činjenice, ali su vidjeli dvije dijametralno suprotne istine. Ako uzmemo u obzir da je Stepinac odavno svetac za većinu hrvatske javnosti, dok ga srpska strana smatra zločincem koji je podržavao genocid nad Srbima i Židovima – bilo je iluzorno očekivati da će komisija donijeti jednoznačan sud o Stepincu.

No kako su sami članovi komisije izjavili, ohrabruje spoznaja da su sastanci protekli u mirnoj atmosferi i argumentiranoj razmjeni (različitih) stavova. Upućeni u vatikanske poslove uvjereni su da su upravo dijalog i početak jedne otvorene komunikacije s međusobnim uvažavanjem bili razlog osnivanja ove komisije kao prvi korak ekumenskom pomirenju te povijesnom zbližavanju katolika i pravoslavnih na zapadnom Balkanu. A upravo to zbližavanje politički analitičar Žarko Puhovski smatra da je i cilj Vatikana.

– Po meni ovo vrlo nebitna priča dobila je veliku važnost, i to, naravno, zbog političkog koncepta, jer na kraju krajeva Papa je i državnik. Katolička crkva u Hrvatskoj ima jedan veliki problem u svemu, a to je napokon priznati je li NDH bila zločinačka tvorevina, jer ako nije, od koga je onda Stepinac spašavao svu tu djecu i ljude? To je taj paradoks koji se mora riješiti. Uz to, Crkva u Hrvatskoj se udaljava od Vatikana i radi ono što je Tito tražio od Stepinca. Kakva god odluka bila, a ona će od strane Vatikana sigurno biti geopolitička, neće se desiti apsolutno ništa. Zato i Vatikan želi riješiti problem balkanskih naroda tako da svi budu umjereno nezadovoljni i to je uspjeh. Odluka bilo da Stepinac bude proglašen svetim ili ne izazvat će nekoliko tjedana histerije kod nacionalista i to je to. Ono što je Vatikanu puno bitnije je odnos s Rusijom i njihovom Crkvom, a Srbija bi tu trebala poslužiti kao odskočna daska za to – pojasnio je Puhovski i dodao da ni Plenković, a ni Vučić ne pokazuju neku dozu surađivanja.

– Bilo je pomaka u mandatu Borisa Tadića i Ive Josipovića, a kasnije je vrlo malo toga napravljeno. Bilo je nekih pregovora oko nestalih i zadnjeg rata, ali ništa značajno – smatra Jović.

Vatikanski državni tajnik Pietro Parolin je za zagrebački Glas Koncila u studenom 2017. izjavio da kanonizacija Stepinca ne smije dovesti do daljnjih napetosti između Hrvata i Srba te dodatno naglasio da je “ekumenski i međureligijski dijalog važan instrument u postizanju cilja, a to su zajedništvo i mir”. Zašto bi Vatikan ugrozio izgradnju dobrih odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom i općenito pravoslavljem u ovom dijelu Europe zbog kanonizacije kardinala Stepinca koji kod Hrvata ionako uživa već kultni status, koji je od Katoličke crkve službeno prepoznat beatifikacijom 1998.?

Stepinčevo proglašenje blaženim u Mariji Bistrici 1998. od strane pape Ivana Pavla II., također izraženog antikomunista, službeno je priznanje Stepinčeve uloge u tom povijesnom periodu te svojevrsna zahvala Vatikana Hrvatskoj (i Hrvatima) na dugogodišnjoj vjernosti i odanosti.

No dvadesetak godina kasnije kurs crkvene politike se lagano mijenja. Papa Franjo nastoji izgradnju ekumenskih mostova prema Moskvi i Beogradu ne ugroziti balkanskim silnicama iz ionako zajedničke nam prošlosti. Iako se to na prvu tako ne čini, na njegovoj (političkoj) liniji su i premijer Plenković i predsjednik Milanović, koji polako, ali sigurno, hrvatske Srbe otimaju iz Vučićevih ralja te im omogućuju prostor na hrvatskoj političkoj sceni.

Na sličnoj liniji je i 55-godišnji pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, inače jedan od najvećih stručnjaka na ovim prostorima na temu holokausta i genocida tijekom 2. svjetskog rata, koji je u užem krugu eventualnih nasljednika srpskog patrijarha Irineja. Svi su oni svjesni da, unatoč očitim neslaganjima, dalje ne možemo bez zajedničkog dijaloga i otvorenog razgovora.

Problem je što dio crkvenog i političkog mainstreama u Hrvatskoj zaboravlja (ili negira) temeljnu činjenicu da papa Franjo nije samo katolik, nego i kršćanin. On kao rimokatolički (univerzalni) poglavar ne može biti blizak jednom prilično ograničenom shvaćanju kršćanstva kao nacionalnog katolicizma.

Koliko god to mnogima možda zvuči previše strano, papa Franjo promatra Katoličku crkvu u Hrvatskoj iz jedine ispravne perspektive koju je dijelio i sam kardinal Stepinac: ne kao hrvatsku nacionalnu crkvu, nego kao dio jedne univerzalne obitelji. To je razlog zašto Vatikan jednim folklornim potezom uveseljavanja hrvatskog puka, kao što je eventualna Stepinčeva kanonizacija bez konsenzusa Srpske pravoslavne crkve, ne želi ponovno otvarati rane iz prošlosti zapadnog Balkana.

– Crkva u Hrvatskoj nikad nije osudila NDH, nego samo fašizam, i to je Vatikan zapamtio – zaključio je Puhovski.

Emirat Asipi dr. sc. Dalibor Milas l Express.hr