Tereza Kesovija 1982.: Kad sam izgubila brata, mržnja mi je bila blizak osjećaj

TEREZA KESOVIJA danas slavi 82. rođendan, a mi tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, donosimo njen intervju iz 1982. godine.

Rujan 1982.: Ima u njoj vatre konavljanske, burina, nemirnog mora i bonace. Liči na djevojčicu dok se smije onim ogromnim, toplim očima, u koje su se skrile nedorečene dubine davnih snova i tisuće iskrica toplog mediteranskog sunca.

Voljena i napadana, godinama je sebi krčila put ka uspjehu, uspela se do samog zvjezdanog neba i tu traje godinama. Kad kažemo Tereza, ne sjetimo se tisuću običnih žena, tu, oko nas, ne pomislimo ni na nježne ruke Majke Tereze, nego uvijek na nju, našu Terezu, čiji glas razgali dušu. Njenim venama teku bure. Dok pjeva, kao da se vraćamo davno pokošenom sijenu djetinjstva.

– Naša djeca nisu sretna kao što smo mi bili. Ja sam imala jedno djetinjstvo siromaško, vrlo siromaško, ali mi je bila poklonjena jedna predivna priroda. Koliko mi je samo značila ona kravica, sva nabrekla od trave i paše, pa to mlijeko koje bih popila, pa onaj prekrasni, noćni miris sijena, smokava, grožđa… Ima li ičeg ljepšeg na svijetu?!

To mi se negdje duboko urezalo u dušu. U gradu živim samo zato što moram, zbog posla. Kaže mi otac: “Što više radiš, pa naradio si se moj sinko.” A zašto si ti do prije pet minuta kopao jamice da zasadiš krumpire, zašto si zasadio paradajze? “Da, ali ja…”, kaže. I to je rad, a ti imaš 73 godine. A što bi ti htio, da ja sad sjedim? Ja ne mogu sjediti. Radeći se odmaram. Maloprije sam završila ručak, Roni i Alan su još jeli, i uzela ovu malu spravicu da pokosim travu oko bazena, i kaže meni Roni: “Pa, dobro, sjedi malo.” Ma daj, pusti me!

Ja sam se umorila, užasno sam se umorila, uzela sam popiti čašu vode, a ruke ovako… još se tresu od napora.

I zato kažem ocu – budi sretan da još možeš da radiš. Kad budeš prestao, morat ću da se pomirim s još jednim gubitkom, a imam samo tebe.

Ne bi bilo dobro kad bi postojali samo oni koji upravo vas vole. Što bi onda drugi ljudi, kako bi oni živjeli, pa i njima treba ljubavi, pažnje, poštovanja. Uvijek postoji krug ljudi koji vas ne voli, koji vas manje voli, za koji niste ono što ste za druge. I to opravdavam. Ne opravdavam kad misle da ja, kad se unosim u jednu pjesmu, ili u ono što govorim, ili, ne znam… Kad hodam, ja hodam, kad pjevam, ja pjevam, kad spavam, “ne spavam”, jer nikada nemam mira. Neki žele to prikazati kao nekakvu moju pozu, pogotovo to na bini, kad ja kažem… “dragi moji” ili “sve vas volim”…

Naš jezik je i siromašan pokatkad, pa i ono što kažete, prije vas se reklo milijardu puta. Jer, i kad dragom biću kažete da ga volite, kad kažeš to – volim te, kad je to toliko puta već rečeno, tek da se kaže… Vrijeđa me kad ljudi ne znaju uočiti nijanse izgovaranja iste riječi.

Bilo je slučajeva kad sam nastupala na tim festivalima pa su ljudi znali reći što ona glumi, što se pretvara. Ma kako, ja ne znam kako bih se mogla pogledati u ogledalu i reći: “Jao, kako si se dobro pretvarala, kako si glumila, bravo, strašna si glumica!”

Ne znam kako to, meni zapravo malo ljudi vjeruje. Poslije izvjesnog vremena digla sam ruke od svega i rekla: “Pa dobro, tako je, ako sam u njihovim očima tako dobra glumica, to je sjajno, to je kompliment.” Ako mogu da glumim 20 godina istim intenzitetom, pa da sve te ljude vučem za sobom, i one moje ostarjele generacije i ove mlade koje dolaze, svaka mi čast, ja se samoj sebi divim, zahvaljujući njima. Nije to iz mene proizišlo.

Oni koji su mi bliski, imaju dana kada su bure, kad želim objasniti nešto. Oni me znaju, to proživljavaju već kao mali burin. Sve ono što smatram važnim ne mogu pričati kao da čitam interesantnu knjigu. Ne znam, ne znam, jednostavno ne znam, konavljanska krv je to. I moj otac je tako, bar njega se dobro sjećam iz djetinjstva. Ali zato poslije toga nastaje jedna divna bonaca. Kad sam sve ispričala, ja više nemam razloga da ih u to uvjeravam, jer oni meni vjeruju.

Hvala bogu, to nisu oni ljudi koji kažu – vidi, što ova glumi? Isto tako, ta moja silna želja izgleda kao svađa za svakog onog tko bi prošao i mene čuo, rekao bi: “Pa ova stvarno nije normalna.”

Naime, ja sam željela uvjeriti ljude da hoću živjeti na selu, da je to moj san. Noću sanjam da živim u tamo nekoj kućici, ne, tako daleko ne idem da kažem, nekomforna kuća. Bez toga ne mogu, ali to je bolest našeg stoljeća. Ja tu ne mogu ništa, zapravo, mogla bih, mogla, čovjek je kameleon, može se i bez toga, može se bez one “krpice” za koju sad mislim da mi je neophodna. Kako ja mogu nemati crvenu boju, uh, nemati.

A i te kako možeš nemati.

I kažem, oni meni nisu vjerovali. A kad ja vidim da mi moji najbliži ne vjeruju, pa ja moram njih uvjeriti da to stvarno želim. Ja sam rekla da ću jednog dana kupiti komad zemlje, tu ću sagraditi kućicu. A kud ću otići? Neću živjeti ni u Parizu, ni u Londonu, ni u Beogradu, nego negdje na selu. Ja to moram. To očito vuče korijene iz mog djetinjstva najranijeg. Ja sam najljepše dane svog života provela baš u Konavlima koje obožavam.

Uspjeh sam krvavo zaradila. Nema spavanja, nikad nema spavanja. Ja sam ambiciozna, ali silno ljubim ono što radim. Jedino sebe koji put pitam, i moram vam iskreno priznati, iznenadim se i kažem: “Pa, do đavola, kako još nisi tim ljudima dosadila?” Jer, ipak je 20 godina prošlo da sam ja tu.

Sad su ovo nekakva ženska ćaskanja, čovjek treba paziti kako izgleda, jer nema prava da se opusti i izgleda prosječno. Ne smije prosječno izgledati, pa da ima najljepši glas na svijetu. Na praznoj sceni, pa neka to intenzivno promatranje traje samo pet minuta, to je strašno dugo. Ljudi su tu i da vas gledaju, ništa gore.

Skoro bih rekla da izgled mora biti iznad pjesme, danas sve više. I ne samo izgled, mora nešto na pozornici da se događa, da se negdje nešto kreće, živi, vibrira. Ne samo u glasu.

Često sam bila svjedokom koncerata mojih kolegica, recimo, koje prekrasne glasove imaju, anđeoske glasove, ali što, kad ona nije shvatila da joj treba još nešto malo, da se nešto pokrene. I ja to nisam znala, ali sam željela naučiti.

Danas je obratno, danas mladi imaju više toga nego talenta i glasa. To opet ne može biti osnova nekom trajnom uspjehu. Sve to skupa govorim jer bih htjela da shvatite da ja ne mogu, a da nemam silnu želju da te ljude zagrlim i da im kažem: “Ali, ljudi, nemojte se čuditi što ja sad vas grlim i što vam kažem da vas volim, jer to nije gluma. To je ono pravo što osjećam.”

Kad sam bila u Beogradu, na snimanju, prolazim pored Beograđanke i vidim, jedna mlada žena gura dijete u kolicima. Ja pogledam u ta kolica, jer volim djecu, i vidim jedno ljupko, malo stvorenje s velikim očima, plavim. I ja se u njega zagledam i, normalno, nasmiješim se, jer ne možeš ostati hladan kraj takvog prekrasnog pogleda. I ta žena, ta majka je mene tako pogledala, valjda me zbog frizure nije odmah prepoznala i kaže mi: “Danas sam najsretnija žena na svetu.” A kako da ja njoj kažem da ja ne trebam tako velike riječi, da je meni dovoljno i da mi kaže: “Tereza, dobar dan.”

Ili, recimo, stari ljudi, pa meni ovako… ja vjerujem da ljudi moraju osjećati da ja volim, da ne mogu i ne znam mrziti, ali ja ne mogu biti ni ravnodušna. Meni je strahovito, čak mi je i mržnja bliža od ravnodušnosti.

Mislim, kakav god osjećaj imam, moram ga imati jakog, jer ravnodušnost je ono što ubija. Pa opet, uvijek sam pronalazila neke razloge, uvijek sam se pitala zbog čega jedan čovjek mrzi onog drugog. Možda mu se u tom trenutku nešto grozno dogodilo pa je mrzio cijeli svijet.

Kad sam izgubila mog brata koji mi je bio sve na ovom svijetu, mržnja je bila osjećaj koji mi je bio blizak, mogla sam reći – mrzim sve one koji tog dana nisu poginuli, a moj brat je. Ima ljudi koji u tim trenucima tako reagiraju, a to je stravično.

Sve je to ogromnim lancima povezano i ništa ne može da stoji samo za sebe. Uvijek pronalazim razloge zbog kojih su neki ljudi ovakvi ili onakvi. O, daleko od toga da ja nikada nisam bila povređivana. Pa koji to čovjek nije, znate, pogotovo ako se radi o jednom vrlo osjetljivom stvorenju. Za mene tako bar kažu oni, meni najbliži.

Govoreći o sebi, ja ne mogu bili pretjerano objektivna, zato sam i rekla da ne znam, da je razlog toga što sam tako dugo prisutna možda baš to što ljudi osjećaju da ja njih volim.

Nisu nam svi dani lijepi i ne možeš uvijek shvatiti grubu riječ. I taj pokret “pank”, sve to može da bude pozitivno. Ja vjerujem u te mlade ljude, bez obzira na to što po koji put mogu djelovati zastrašujuće. Ljude moraš voljeti. Jer, čovjek koji ima potrebu da zaplače, koji se može smijati, nije zao.

Koliko puta mi se dogodilo da mi ljudi kažu: Ja plačem kad pjevate Zaboravi, ako možeš. Koliko je ljudi samo prošlo tu istu priču. Ali, da bi vam vjerovali, morate vjerovati i sami. To mora biti vaša životna priča.

Zabilježila: Svetlana Popović (Halo, 1982.)