Drugi pristup je i dalje ne činiti ništa, moliti, apelirati, ili još gore nastaviti hraniti zvijer, sve dok sarajevski jatagani sa svojim bosporskim uzorom ne pokucaju na bečke kapije.
Ne stišava se bura, osobito u sarajevskoj javnosti, nakon istupa hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i kontraistupa trabanata sarajevskog radikalizma.
Konačno je sarajevska mahalska agresija, obilježena falsificiranjima i fake news, kojima se Hrvate, njihovo političko vodstvo, vjerske institucije, nedavnu povijest i ulogu u obrani i oslobađanju BiH, proglašava Udruženim Zločinačkim Pothvatom, kao opravdanje za osporavanje političkog postojanja i kao prolog fizičkoj eliminaciji, suočena s pravim uličnim mangupom i street fighterom kakav je Zoki.
piše: Marko Aurelije I Bild.ba
Sarajevska mahala danima spinuje mahalske trikove zaboravljajući da je Zagreb ipak malo veća varoš od „Šehera“, a na Pantovčaku ne stoluje bivši utemeljitelj Herceg-Bosne i sadašnji počasni građanin Sarajeva i lažni pokajnik Stipe Mesić.
Zoki je, barem iz rakursa Hrvata u BiH, pravo osvježenje nakon ujutro-ustaše, popodne-partizana Mesića, posvuduše Kolinde Grabar Kitarović ili Josipovića koji vjerojatno ni sam više ne zna po čemu pamtiti svoj mandat.
Iako to svojim habitusom i avangardnim stavom zaslužuje, Zokijem se ovdje neću baviti, nego esktermističkim ispadima iz Sarajeva, koji poprimaju oblike šizofrenije, a na koje međunarodna zajednica glasno šuti.
Usporedivo je to sa šutnjom onodobne međunarodne zajednice na agresiju Hitlerovog režima, prije i nakon aneksije Čehoslovačke Sudetske oblasti 1938. godine.
Tom zgodom, britanski premijer Neville Chamberlain smatrao je i to potvrdio svojim govorom “Peace for our time” u Londonu, a nakon Minhenskog sporazuma kojim se Hitleru prepušta Sudetska oblast, da će time nahraniti zvijer.
Vrijeme je pokazalo – prevario se.
Jednako je šutnja usporediva i s onom s početka 90-ih godina, kada je Milošević dobio blanche carte za rješavanje problema u bivšoj Jugoslaviji.
Kako ih je rješavao svjedoče rasute kosti po cijeloj bivšoj državi. Šutnja prati i otvorenu agresiju koju provodi aktualni turski i panislamistički wannabe sultan, koji je nakon provedenih internih čistki i stotina tisuća na različite načine eliminiranih oponenata, postao značajan destabilizirajući faktor na Bliskom Istoku, istočnom Mediteranu, u sjevernoj Africi, a odnedavno i na vrlo turbulentnom prostoru Kavkaza.
Taj i takav, inspirator je, sponzor i uzor sarajevskim siledžijama uz prepisani modus operandi te pogađate – šutnju međunarodne zajednice.
Ista već dulje vrijeme hrani zvijer u BiH, među inim blagoslivljajući i sponzorirajući i to već u nekoliko navrata oktroiranu, nelegalnu vlast, nametnutu protiv Ustava, ljudskih i Božjih zakona jednom narodu.
Posljedica je da ekstermizam, šovinizam a nerijetko i fašizam u Sarajevu iskaču iza svakog ćoška i to gotovo svakodnevno, pri čemu na ovom mjestu navodim samo tri najnovija primjera.
Dakle…
Nedavno, Prvi u Bošnjaka opetovano plasira tezu kako su Hrvati prezastupljeni u institucijama u odnosu na brojnost.
Vrhunac je to mazohističkog sarkazma, jer pobiti i protjerati jedan narod i onda se pozivati na njegovu malobrojnost kao argument za uskraćivanje njegovih prava primjer je bez presedana u ponižavanju jedne zajednice.
Paradoks je tim veći jer se ovaj koncept promovira pod stijegom, toliko probavljivim međunarodnoj zajednici, o građanskoj državi.
Ne treba posebno spominjati što „graDŽanski“ koncept znači primijenjen na cijelu državu.
Dovoljno je pogledati njezin glavni grad, koji se među europskim glavnim gradovima može podičiti svojom etničkom i vjerskom čistotom, kao i multietničku perjanicu Tuzlu, u kojoj upravo ovih dana vladajuća koalicija ima problem promijeniti neustavnu vladu jer u njoj fali Hrvata, a ne mogu ih među sobom naći.
Još jedan aktualni primjer je i imenovanje federalnog regulatornog tijela, Komisije za vrijednosne papire FBiH, u kojoj nedostaje Srbin, a kojeg je trebala kandidirati „graDŽanska“ dika DF, a koji je međutim imenovanjem opskurnog Dunovića na više pozicija potrošio svoje Srbe s lagera.
Traži, nadalje, Prvi da svoje pravo izbora člana Predsjedništva i delegata u domovima naroda Hrvati razmijene za razvlašćivanje Doma naroda u Federaciji i njegovo svođenje na formalnu ikebanu, na utjecajnoj razini kulturno-umjetničkog društva, jer ako već Bošnjacima Srbi ne daju konzumirati njihova prava kroz Vijeće naroda u RS onda Bošnjaci trebaju obespraviti Hrvate u FBiH.
Pri tome se samoprozvani građani pozivaju na to da se etničkom ne može dati prioritet u odnosu na građansko i da je to segregacija, povijesni arhaizam, antieuropski koncept i slično.
Nitko ne propituje argumente jer ih nema, bitan je argument sile, a ne sila argumenata. Vrijedi istaknuti kako je FBiH svojedobno koncipirana kao politički i upravljački balans između građanskog i etničkog, i to kroz postojanje dva doma, jednog građanskog, zastupničkog, i drugog etnički zasnovanog, doma naroda, kako bi se akteri političkog života usmjerili na traženje kompromisa u pitanjima u kojima ne postoji konsenzus.
Takav sustav kohabitacije postoji u svim heterogenim društvima i državama – osobito europskim.
.@PrometejBa .uzp glodur je mlad i veliki ljubitelj Dragančeta Čovića. Dotle to ide da je psovao 225k majki gradjana BiH koji su mu majorizirali okolinu.
Kad ćemo čuti osude ovoga uzpizma? pic.twitter.com/gT3XlIme0s
— Reuf Bajrović (@ReufBajrovic) October 2, 2020
Problem je što političkom Sarajevu uzor nisu europske demokracije nego blisko-istočni i južnoazijski islamistički režimi s posebnim fetišom na Tursku i njezinog diktatora. U skladu je to s tezom oca nacije iz njegovog opus magnum „Islamska deklaracija“, kako je suživot političkog islama nemoguć sa drugim društvenim oblicima.
Princip koji je u Washingtonu uspostavljen a u Daytonu potvrđen, suživota etničkog i građanskog, već je bitno narušen intervencijama međunarodne zajednice kako bi se nahranila zvijer, a sada se nastoji potpuno eliminirati pod egidom kako manjina ne može blokirati većinu u donošenju odluka, čime se promovira pristup kako prosta većina treba imati apsolutnu vlast.
Upravo suprotno, suvremene demokracije obilježava sustav provjere i ravnoteže (checks and balances) koji je u homogenim sredinama osiguran kroz postojanje visoko profesionalnog pravosuđa, ali i nadasve izgrađenog nevladinog sektora kao korektiva potencijalnih društvenih i ekonomskih anomalija, kao četvrtog stupa o čemu dubinski elaborira Raghuram Rajan u svojoj knjizi The Fourth Pillar.
U BiH su silni novci potrošni u pokušaju izgradnje takvog nevladinog sektora a čiji su, na koncu, proizvod likovi poput već zaboravljenih asova Bajrovića ili Suljagića koji su skliznuli u fašizam i danas putem društvenih mreža i drugih javnih istupa zazivaju šovinizam i agresiju prema drukčijima.
No oni su Dorian Gray-ovski odraz nevladinog sektora i angažmana međunarodne zajednice u njegovoj uspostavi i izgradnji.
U heterogenim društvima sustav provjere i ravnoteže osiguran je kroz dvodomne parlamente, te legitimnu etničku zastupljenost i supsidijarnost u donošenju odluka i administriranju državom i društvom.
Drugi pak bošnjački član Predsjedništva odnedavno tvrdi kako je konstutivnost zastarjeli sovjetski koncept (i to dok mu jedan od sovjeta visi na zidu prostorije u Predsjedništvu) čime zaziva rušenje ZAVNOBiH-ovskog naslijeđa Bosne i Hercegovine.
Treba povijesti radi podsjetiti kako je BiH, kao moderna republika u okviru bivše države, iz čega konačno crpi svoju suvremenu državnost, nastala na platformi trovlasništva nad njom (ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska) kao odgovoru na imperijalne težnje srpskih i hrvatskih radikala u II. svjetskom ratu.
Danas se taj fašizam u formi rušenja antifašističkih tekovina trovlasništva i trokonstitutivnosti javlja kod bošnjačke političke elite koja, da sarkazam bude veći, sebe vidi i nazivlje antifašistima.