Željko Komšić, kontroverzni član Predsjedništva BiH, komentirao je ovih dana posjet svog kolege Milorada Dodika Zagrebu. Osim što je standardno i odveć predvidljivo tužakao Dodika, nediplomatski je i uvredljivo napao predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, što nikako nije u interesu Bosne i Hercegovine. Dugogodišnja praksa kazuje da je iluzorno od Komšića očekivati odgovorne i razborite istupe, mudre i smislene inicijative, kao uostalom niti od druga dva člana Predsjedništva BiH, ali zrnce zdravog razuma i razumijevanja interesa BiH uvijek treba prizivati, makar se to činilo naivnim.
Komšić se dotaknuo i unutarnjeg uređenja svoje zemlje, tj. koncepta konstitutivnih naroda:
„Što se tiče poštivanja i nepoštivanja, famozne konstitutivnosti, mogu reći da je to jedan sovjetski koncept rješavanja nacionalnog pitanja, koji je u EU potpunosti, kao nazadan, odbačen. Dakle, bore se za ono što je davno prevaziđeno. U EU sve su države građanske i ne poznaju nikakvu konstitutivnost. Bosna i Hercegovina teži ka EU, odnosno ka ukidanju te konstitutivnosti, i ja to podržavam, unatoč otporima Zagreba.“
Komšić jaše na valu ekstremističkog, populističkog trenda koji u bošnjačkim nacionalističkim krugovima polako postaje mainstream. I Bakir Izetbegović sve češće zaziva normalnu građansku državu u kojoj manjina ne može poništavati volju većine. U strogo sebičnom smislu, Komšićevo građanstvo je logično jer mu se glasačko tijelo pali upravo na frekvencije iz bošnjačkog nacionalističkog registra (još jedan prekrasan bosanskohercegovački paradoks), ali sa stanovišta interesa i dobrobiti cijele Bosne i Hercegovine to je duboko problematično.
Bosna i Hercegovina naprosto nije poput ostalih europskih država, uključujući susjede. Ona je, nažalost, duboko i tragično podijeljeno društvo, i to ne samo zadnjim ratom. Koncept konstitutivnih naroda (ne pod tim imenom, ali sa tom suštinom) uspostavio je 1943. godine ZAVNOBIH, razumijevajući baš tu strašnu specifičnost Bosne i Hercegovine. Konstitutivni narodi ostavljeni su i u zadnjem ustavu BiH, onom iz Daytona. U sadašnjoj konstelaciji, taj koncept je posljednja prepreka i nada da se Bosna i Hercegovina potpuno i trajno socijalno i etnički ne rasloji.
Popisom stanovništva iz 2013. ustanovljeno je da tri konstitutivna naroda u BiH (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) čine 96.3% stanovništva, a da na sve druge otpada preostalih 3.7%. Za početak, ovo posve jasno govori o željama stanovništva za građanskom državom u kojoj je navodno nebitno šta si u kolektivno-identitetskom smislu.
Ukidanje konstitutivnosti naroda ne bi vodilo nikakvoj demokratskoj nirvani, kako neki naivni možda vjeruju, nego pukom, nemilosrdnom prebrojavanju i dominaciji, gdje manjina ne može poništavati volju većine, da se opet referiramo na Bakira Izetbegovića. Na lokalnoj razini, ta vrsta dominacije je itekako prisutna, uz par časnih iznimki poput Tuzle.
U višenacionalnim zajednicama rastrganim nacionalizmom, nacionalisti iz reda najbrojnijeg naroda znaju insistirati na principu „jedan čovjek jedan glas“ (koji je inače svakako na djelu). Nije slučajno da su u Jugoslaviji to bili srpski, a u današnjoj BiH bošnjački nacionalisti. Ovi potonji, kao i srpski onomad, imaju i svoje korisne budale kojima pokazuju ”širinu inicijative”. U slučaju BiH, to je nesumnjivo gospodin Komšić.
Koncept konstitutivnosti nikako nije savršen, daleko je od toga, o čemu zorno svjedoči slučaj Sejdić-Finci. On je svojevrsna očajnička mjera, posljednja brana suludim težnjama za dominacijom, kako 1943. tako i danas.
Međutim, ako ga se hoće mijenjati, treba ponuditi nešto bolje i nešto realistično, što bi moglo biti prihvatljivo svima u Bosni i Hercegovini. Sve drugo je priprosti, ogoljeni nacionalizam i populizam.
Inicijativa gospodina Komšića podriva temelje koje je ZAVNOBIH udario modernoj Bosni i Hercegovini. Komšić i ostrašćeni nacionalisti koji ga bodre i savjetuju podrivaju temelje Bosne i Hercegovine, krajnje neodgovorno i opasno igrajući se s njenom budućnošću, a više nije ni bitno razumiju li to ili ne.
Od ove inicijative naravno nema ništa, ali ona dodatno truje međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini i betonira podjele. Milorad Dodik kao cinični i sirovi populist sasvim je dovoljan za to i ne treba mu Komšićeva pomoć. Dragan Čović i HDZ već godinama uspješno koriste Komšića i njegove suflere kao korisne budale i nažalost osiguravaju si dugogodišnju političku i svaku drugu dominaciju među Hrvatima. Ovo je jedno mučno začarano kolo koje traje već desetljećima.
Da bi krenula naprijed, Bosni i Hercegovini trebaju novi ljudi, nove ideje, politički vizionari. Klasični i građanski nacionalisti mrcvare je već predugo. Ne mogu je srećom dokrajčiti, ali mogu je i dalje činiti većinski podijeljenom, siromašnom i nesretnom zemljom. U toj sramotnoj raboti, Željko Komšić jedan je od najgorih.