Nije ovo ljubavna priča, iako govori o ljubavi. Nije ovo ni sociološka studija o nama svima, različitima, jer ja nisam sociolog.
Ovo je priča insprisana mojim dugogodišnjim boravkom u dijaspori, gdje srećem mnoge ljude sa prostora bivše nam zajedničke zemlje.
Srećem ovdje, a i na putovanjima, sve naše “bivše” sunarodnike, svih naroda i narodnosti, nacija i nacionalnosti. Vi izaberite termin koji vama odgovara.
I tako, na jednom putovanju upita me čovjek, rođen u Kanadi, jedno pitanje na koji nisam imao vremena da odgovorim.
Pitanje je glasilo: “Ako ste se svi vi na prostorima bivše Jugoslavije, prije rata u Bosni i Hercegovini, zaista voljeli, zašto se sada tako žestoko svađate?”
“Odakle vam ta ideja“, upitah.
“Moja je supruga sa područja bivše vam domovine i ja pratim događanja na tim prostorima, onoliko koliko mi dozvoljava nepoznavanje svih vaših suštinskih problema. I onda pitam sve one koje susretnem i koji su voljni da mi odgovore na moje pitanje”.
Nisam odmah odgovorio. Šta da mu kažem? Kako da mu to sve objasnim kad ne mogu to objasniti ni sam sebi?
A onda, ipak, rekoh: “Bojim se da ću pogriješiti šta god da vam pokušam reći jer će mi trebati vremena da vam sve to argumentujem.”
Kako da mu kažem da bi mnogi od nas mogli dati vrlo različite odgovore, koji proturječe jedni drugima.
Jedni bi mogli reći: “Ne znamo koliko smo se voljeli ili bar podnosili, ali sigurno nismo ratovali međusobno. Bilo je to doba kada smo pomagali jedni drugima, bez obzira na našu različitost.”
A onda bi odmah neki drugi došli sa svojom definicijom da to govore jugonostalgičari, osobe koje žale za prošlim vremenima, veličaju ih, a ustvari ta vremena nisu bila onakvim kakvim ih jugonostalgičari opisuju.
Jugonostalgičari odmah imaju spreman odgovor: “Ko god nas zove jugonostalgičarima, čini nam uslugu. Podsjećaju nas na vrijeme kada smo svi mi različiti zajedno gradili, a ne rušili, našu domovinu, kao što je sada mnogi ruše. Bilo je to doba kada smo na proslave oslobođenja od nacističkih okupatora išli svi zajedno, pjevajući pjesme o slobodi. Nismo se bojali nikakvih provokacija i prijetnji, kao što se danas boje svi koji kažu nešto pozitivno o danima za kojima mnogi žale. A i onda smo bili različitih nacija i nacionalnosti, zar ne?”
I tako bi loptica mogla ići preko mreže bezbroj puta, dok se svi ne umore od te priče i dokazivanja.
Kada se vratih u Toronto, sjedoh da napišem ovo kazivanje o bolnoj temi koja muči mnoge od nas.
Ta će dilema nestati kada naša generacija koja je dovela svoju djecu u dijasporu nestane, i neće nikoga biti da o tome diskutuje. A naši unuci neće biti zainteresovani za takve teme jer ih njihovi roditelji vjerovatno nisu naučili bosanski jezik. Tada će im i engleski, i francuski, i njemački, i svi ostali jezici biti maternji, pa će i zaboraviti ono o čemu mi još uvijek pričamo.
Ne čudim se mom slučajnom sagovorniku koji je zbunjen, a želio bi da zna: “Da li smo se svi mi zaista ikada voljeli?”
Dilema će nestati kada naša generacija koja je dovela svoju djecu u dijasporu nestane, i neće nikoga biti da o tome diskutuje