Bosanske Hrvate poprilično je uznemirila izjava predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da će se slučaj Komšić spustiti na niže, lokalne razine. Zloupotrebom i komadanjem njegovih rečenica Hrvati su zanemarili drugi dio Izetbegovićeve izjave koji upućuje da je navodna prijetnja tek dobronamjerna opomena da su Hrvati fulali politički smjer.
Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ l SDA.ba
Mogli bismo primijetiti da su ključne riječi nedostatak povjerenja, a ono se ne može dobiti gratis, na lijepe oči. Previše je primjera iz historije odnosa triju naroda u BiH kada je to povjerenje preko noći narušavano. Naprimjer, Stočani i Livnjaci nikad neće zaboraviti kako ih je HVO razoružao 1993. godine i s prvih linija koje su zajednički držali odveo u koncentracijske logore. Ne mogu se zaboraviti ni sve poslijeratne opstrukcije, prijetnje samoupravama, kao ni one današnje neprestane kalkulacije o tzv. trećem entitetu. Čović igra u talu s Dodikom, i to već ptice na grani znaju. S obzirom na to, povjerenja između Hrvata i Bošnjaka nema i ne može ga biti. To su činjenice.
Da bi se ono izgradilo, bilo bi potrebno ne samo ublažiti političku retoriku, već bi bilo potrebno i poslužiti se resursima iz sektora kulture koji bi bili zajednički doprinos dijalogu dvaju naroda. Naravno, i onaj treći, srpski, kao i onaj četvrti, iako malobrojan, jevrejski, zatim i onaj neopredijeljeni građanski, trebali bi se uključiti na ravnopravnoj osnovi. Oko definicije karaktera rata devedesetih nije moguć konsenzus, to je očito, bez obzira na to što činjenice i haške presude svjedoče u korist Bošnjaka. Primjerice, komunisti su upravo preko tekovina NOB-a održavali homogenizacijski potencijal jugoslavenskih naroda. Kada je taj potencijal počeo blijediti, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, započelo se ulagati u velike filmske produkcije partizanskih filmova. Neposredno iskustvo rata počelo je blijediti, nove generacije osjećale su zamor od priča o Mirku i Slavku, slušale rok i pank, pa je neki komesar zaključio da bi trebalo obnoviti kulturu sjećanja na narodnooslobodilačku borbu.
U tom smislu, komunisti su ulagali i u kulturu, posebno onu folklornu, koja ima potencijal masovnosti, dominantno među omladinom. Zato je postojala i hiperprodukcija svih onih ploča narodne muzike s raspjevanim narodima Jugoslavije. Eto, da se narodi zbližavaju uz pjesmu, da se kulturni sistemi postavljaju u položaj zajedništva unutar jugoslavenskog nadsistema. U Bosni i Hercegovini mi danas govorimo o narodima Bosne i Hercegovine, a ako uzimamo pouke iz jugoslavenske prošlosti, ne znači da automatski želimo obnoviti Jugoslaviju. Možda je to najveća greška ovodobnih titoista, što ovovremeno zajedništvo vide kroz prizmu povratnog integralnog jugoslavenstva prezirući bilo kakav spomen imena triju naroda u Bosni i Hercegovini. Takvih je u Bosni i Hercegovini najviše među Bošnjacima. Upravo zbog toga su ti pseudoutopisti opasni po opstanak Bosne i Hercegovine.
Naprimjer, jedan površni Zlatko Lagumdžija ne vidi nikakav problem u srbijanskoj inicijativi za regionalnim povezivanjem pod nazivom mali Schengen. Ne vidi u njoj obličja krnje Jugoslavije na koju 1991. godine nije pristao Alija Izetbegović i time spasio i Bosnu i Hercegovinu, a vjerovatno i Hrvatsku. Mentalni sklop Zlatka Lagumdžije sugerira i izjavljuje da bismo nepristajanjem na ovu inicijativu mi bili osuđeni na bošnjakistan. Ne samo da je Lagumdžija politički slijepac, on je i klevetnik! Što je najgore, kao takav, deset puta kvalitetniji je političar od SDP-ovaca koje je ostavio iza sebe. Neko će reći da je tu samo riječ o ekonomiji. Nije, jer teorija kaže da nema ekonomije bez političke agende.
Bez obzira na komunističke invektive iz prošlosti, posve je jasno da se povjerenje najbolje gradi kroz dijalog u kulturi. Međutim, kako vidimo, i za tu vrstu dijalogu potrebna je politička volja koja će ga poticati i u takvu vrstu dijaloga ulagati. Možda bi nam odjednom trebala postati bitna nacionalna društva naroda BiH koje su neki gledali s prijezirom, videći u njima nešto zaostalo i anahrono. Uopće ne treba špekulirati oko toga je li dijalog moguć, jer ako postoji dobra volja, on će naći svoj put. U svemu tome nas ne brine to što predstavnici međunarodne zajednice matematički redaju političke odnose u Bosni i Hercegovini, posve nesposobni da shvate i uvaže mentalitete triju naroda u Bosni i Hercegovini, kao vrlo bitan faktor u njihovim međuodnosima. Ne brine nas što neki Britanac ili Amer to ne razumije, ali brine nas što Dragan Čović, a uz njega i onaj Herr Flick
Božo Ljubić, uopće ne shvataju da ne mogu s Bošnjacima tjerati inat. To je stijena o kojoj će se zasigurno razbiti. Prepričao nam je profesor doktor Fahrudin Rizvanbegović razgovor s Jadrankom Prlićem iz augusta 1992. godine pred zgradom Vlade Herceg-Bosne u Mostaru, u kojem ga je ovaj upozorio da se Bošnjaci ne bi trebali joguniti jer je “Hrvatska na Ivanu i to mora prihvatiti kao činjenicu”. Rizvanbegović mu je odgovorio: “Nama ne preostaje ništa drugo, nego da vas potjeramo do mora.” Prlić se na to krajnje cinično nasmiješio. “Pa, kako, nemate s čime?”, upitao je. Rizvanbegović mu reče: “Nemamo drugog izbora, mi nemamo kamo, to nam je jedino preostalo!”
25 godina nakon Daytona Bošnjaci i dalje nemaju kamo jer nemaju zamjenske domovine. Srbi i Hrvati se hvale da imaju. Genocid nad Bošnjacima nije moguć, probali su, nisu uspjeli. Trebali bi Hrvati uvažiti da, jer njima je to puno lakše shvatiti nego Srbima, Bošnjaci neće nikuda i da je puno bolje stvarati povjerenje, voditi dijalog, a ne rat.
Međutim, šta ćemo, oni su u izjavi Bakira Izetbegovića vidjeli ucjenu i prijetnju. U biti je to bila ispružena ruka i u izraženijem tonalitetu objašnjenje da je put kojim su krenuli krivi put. Naravno, Hrvatima niko ne može nametnuti dijalog s Bošnjacima jer je to protivno samoj definiciji dijaloga. Hrvatima niko ne može ispisati pravilnik o dijalogu, jer je i to protivno definiciji dijaloga, ali dijalog je jedina opcija, a krivim i ciničnim putevima ne dolazi se do rješenja.
wpDiscuz
