Krbavska bitka (9. rujna 1493. godine) na Krbavskom polju u Lici (Krbavi), u kojoj je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina.
Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva
Veliki poraz hrvatske plemićke vojske 9. rujna 1493. godine u bitki na Krbavskom polju predstavlja jedan od najvažnijih događaja dugotrajnog obrambenog rata Hrvata protiv Osmanlija.
Njezine posljedice dugo su ostale u svijesti hrvatskog naroda kao velika katastrofa koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj čitave Hrvatske. Pogibija velikoga broja hrvatskih plemića i stradanje mnoštva seljaka, potaknulo je kroničara fra Ivana Tomašića da sredinom 16. stoljeća bitku opiše kao „prvi rasap Kraljevstva Hrvatskoga…“.
Osjećaj straha i ugroženosti, koji se nakon Krbavske bitke uvukao u stanovništvo Like i Krbave, najbolje se iščitava iz riječi popa Martinca, koji je svoj zapis sastavio svega nekoliko dana nakon boja: „… I bi zabrinutost velika kod svih koji su živjeli u ovim zemljama kakva nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile….“ Osvajanjem Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) osmanske su se čete pojavile na granicama Ugarskohrvatskog Kraljevstva.
Prve su značajnije provale u gorsku Hrvatsku počele 60ih godina 15. stoljeća. Mnoge od ovih provala Osmanlije su nastavile dalje k zapadu, pustošeći i pljačkajući slovenske zemlje. Jedan je od tih upada 1493. godine izvršila velika osmanlijska vojska predvođena bosanskim sandžakbegom Hadum Jakub pašom.
Još tijekom kolovoza godine 1493. bosanski paša Hadum na čelu svojih osam tisuća konjanika napao je Jajce, ali ga nije uspio osvojiti. Produžio je stoga dalje preko Une, sve do Celja i Ptuja, tegleći za sobom velik plijen i brojne zarobljenike. Kako su ga iz Štajerske uspjeli protjerati, vratio se u Hrvatsku i usput spalio predgrađe, samostan i crkvu grada Modruša.
U međuvremenu hrvatski ban Emerik Derenčin na čelu hrvatske vojske zaustavio se na Krbavskom polju nadomak Udbine s namjerom da Turcima zapriječi ponovni upad u Bosnu i da oslobodi zarobljenike. Ban Derenčin bio je tad već slavom ovjenčan vojskovođa koji se proslavio kao zapovjednik neosvojiva grada Jajca, a njegova je vojska navodno brojila 15 000 ljudi. Boj je počeo 9. rujna u šest ujutro. Čini se da hrvatski vojnici nisu imali dobar vidik jer je vjetar uskovitlao mnogo prašine koju im je nosio u oči. Prema Divnićevu opisu, bilo je to ovako:
Kobna znamenja
“Nesreću kršćansku naviještala su već od srpnja nebeska znamenja, osobito oluje, gromovi i tuče, koja je i uoči onoga dana padala. Za samoga boja pak oborio se na kršćansku vojsku nekakvi prašni oblak tako da se nisu međusobno ni vidjeti mogli, dok je nad Turcima sjalo svijetlo sunce.
Boj se svršio potpunim porazom Hrvata: 13 000 ljudi ili je zarobljeno ili leže mrtvi na polju, nepokopani, te ih sada razdiru vuci, tigri, medvjedi i ostala zvjerad.”
Među zarobljenicima našao se i sam ban sa svojim sinom, kojem su Turci odrubili glavu pred očevim očima. Neopisivom okrutnošću tu odrubljenu sinovljevu glavu stavljali su na stol pred oca svaki put kad bi mu donosili hranu. Ipak, hrvatski ban nije pokleknuo duhom i unatoč takvim neljudskim postupcima našao još dovoljno prisebnosti da hrabri i druge zarobljenike.
Prema ne tako brojnim podacima o samoj bitci razabire se da Hrvati nisu htjeli pričekati da im stigne pomoć štajerskoga kraljevskoga vojvode Jakoba Sekelja (Jakub Cakl), već su se smatrali dovoljno jakima. S druge strane, Turci su svim zarobljenicima odrubili glave i prije negoli je bitka počela.
Željeli su biti sigurni da nitko od njih neće priteći u pomoć kršćanskoj vojsci. Osiguravši si bokove posebno odabranim postrojbama, a što obližnjim šumama, turski je paša poslao oko tri tisuće konjanika da na konjima prijeđu malu rijeku i zaobiđu Hrvate. Ne znajući za to, hrvatski su vojnici napali bokove turske sile i natjerali ih na uzmak, a Turci su pak vješto uzmicali prema mjestu gdje je u zasjedi čekalo čak 3 000 njihovih konjanika.
Okruženje i odluka
Upravo su ti konjanici nesmotrenu hrvatsku vojsku okružili s obje strane, čak i s leđa i potukli ih do nogu. Palo je tom prigodom i mnogo plemićkih obitelji. Iz jedne takve obitelji otac sa čak šest sinova, a u boju su poginuli i knez Ivan Frankopan od Cetina, sedamdesetak svećenika i redovnika, a osim bana i njegova sina u zarobljeništvo su pali i knezovi Nikola i Vilim Frankopan.
Češki putopisac izrijekom spominje kako je u Zadru upoznao čovjeka koji je na bojnom polju ostavio brata i šest rođenih stričeva. Rekao mu je kako je na bojnome polju vidio tjelesa koja su u dužini većoj od kilometra ležala kao gusti snopovi, tako da se s jednoga tijela moglo zakoračiti na drugo.
Prema njegovom pričanju, Turci su tad malo kome glavu odrubili. Da imaju manji teret mrtvacima su rezali nosove i nosili ih sa sobom, jer sultan im je svaku glavu plaćao dukat, a umjesto glave, u svrhu dokazivanja, mogao je poslužiti i nos.
Suvremenici o Krbavskoj bitci
Tragičnu i tužnu sudbu hrvatske vojske poražene na Krbavskom polju potanko su opisali povjesničari Bonfinije, Unresi i Tubero, ali kud i kamo vjerodostojnijim čini se opis ninskoga biskupa Jurja Divnića koji je odmah nakon bitke pohitao u Liku i svoje izvješće o boju sročio za papu Aleksandra VI. upozoravajući ga na pogibelj koja je zaprijetila cijeloj Europi.
Osobito se važnim čini opis češkoga putopisca Ivana Hasišteinskoga koji je godine 1493. preko Dalmacije putovao u Jeruzalem, pa se zatekao u Zadru baš u vrijeme kad su u nj stizali bjegunci nakon bitke. S mnogima je od njih razgovarao i zabilježio sljedeće:
“U ponedjeljak 23. rujna doplovili smo k mjestu Zadru. Tu nam pripovijedahu zle novine kako su bezdušni zatiratelji kršćanstva, Turci, porazili Hrvate do nogu i mnoštvo ih poubijali i zarobili. To se dogodilo petnaesti dan pred mojim dolaskom u Zadar na dan sv. Gorgonija (9. rujna). A zbilo se je to tim povodom što je jedan vojvoda turskoga sultana po imenu Hadum (Hadrem) paša, združivši se s najodličnijim Turcima, imajući oko deset tisuća konjanika, provalio preko gora do Hrvata, i onda dalje u zemlju rimskoga kralja do mjesta Ljubljane u Karneoliji.
U svim tim oblastima pobravši silu naroda, muževa, žena, djevojaka i dječaka, odagna ih sa sobom. Knezovi, gospoda i vitezovi hrvatski, sabravši se da bi Turke pretekli, pohitaše u one gore kroz koje su Turci u zemlju provalili, pa ih ondje očekivahu i imađahu, kako sam obaviješten, do tri tisuće konjanika i oko osam tisuća pješaka, među kojima bijaše nekoliko knezova i gospode znamenite, kao što su ban hrvatski Mirko Derenčin, ban jajački u bosanskoj zemlji Juraj Vlatković i drugi”.
Istodobno, u Grobniku je bio hrvatski pop glagoljaš Martinac od plemena Lapčana, koji je glagoljicom pisao časoslove za pavline u Novome. Iako je pisao svetu knjigu, na njezinu je svršetku zabilježio doslovce: “Juže dvigoše Turci. I jošte izide baša Rumarie i Vrhbosanije i porobiv Posavje pade pod Modrušu i poče rvati Modrušu, požga že ognjem burge (gradove) ohrstnije i kloštri, jošte i crkve gospodnje. Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu im, boj zastupni v polji velijem Krbavskom, i tu boriše se braniju velieju.”
Jurica Miletić/udbina.com & Kamenjar.com
wpDiscuz
