Pokojni Boris Maruna u svojoj najpoznatijoj poemi govori kako mu “Hrvati idu na jetra”. Mnogo toga kod Hrvata mnogima, zasigurno, ide na jetra, međutim, ono što Hrvatima, a posebno onima u BiH ide na jetra, neistine su koje se vežu za Herceg-Bosnu.
Istina je, kako to obično biva, nešto drugačija.
piše: Ivan Crnjac I Direktno.hr
Na današnji dan, 28. kolovoza 1993., utemeljena je Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HR-HB) koja je naslijedila dotadašnju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ-BH), a koja je utemeljenja 18. studenog 1991. godine na zahtjev hrvatskih zajednica iz Posavine, Središnje Bosne i Hercegovine.
Na današnji dan prije 27 godina, konstituiranjem zakonodavne vlasti koja je potom donijela Temeljnu odluku o uspostavi i proglašenju HR-HB stvorena je Hrvatska Republika Herceg-Bosna – simbol hrvatske težnje za slobodom, autonomijom, obranom i opstojnošću.
Nastala je kao rezultat Owen-Stoltenbergova mirovnog plana o savezu triju konstitutivnih republika (hrvatske, bošnjačke i srpske).
Herceg-Bosna je bila odraz težnje hrvatskog naroda u BiH za slobodom. Nastala je kao povijesna nužnost i nikada, ali nikada, što je vrlo važno jer se često licemjerno pogrešno interpretira, nije negirala državnost Bosne i Hercegovine.
Nije imala ustav niti bilo koji državotvorni akt i nije pokazivala – ni realnu ni zakulisnu namjeru, da u jednom trenutku bude pripojena Republici Hrvatskoj, ili se na neki drugi način odvoji od BiH.
Optuživati danas HR-HB za dijeljenje Bosne i Hercegovine potpuna je budalaština. Washingtonskim sporazumom, naime, Herceg-Bosna nije prestala postojati, niti se ugasila, niti samoukinula kako političke zvijezde i zvijezdice iz Sarajeva vole tumačiti.
Ona se, naprosto, integrirala u sadašnju Federaciju BiH. I prenijela većinu zakona i legislative u pravni sustav Federacije BiH. Taj hrvatski čin integracije u bošnjačko-hrvatsku Federaciju treba promatrati dvojako.
Prvo; Hrvati su izigrani, drugo, Amerikanci su rekli da tako treba.
Obje ove teze za Direktno.hr svjedoči jedan od svjedoka vremena i aktivni sudionik izvršne i zakonodavne vlasti u HR-HB koji je htio ostati anoniman.
“Nas se nije puno pitalo, ako je Amerika rekla, to je bilo to. Mi nismo mogli ni naslutiti u što se će se ta ista Federacija pretvoriti”, govori on.
Dodaje kako je svoju ulogu u svemu imao i Mate Granić.
“On je (Granić op.a.) uspio tadašnjem vodstvu bh. Hrvata podvaliti priču o konfederaciji Federacije BiH i Hrvatske. Taj sporazum, kao što znate, nikada nije zaživio. Nekoliko godina nakon osnutka Federacije mi smo mogli vidjeti kako smo, koliko i zašto prevareni”, prisjeća se on.
Na upit što točno smatra “Amerikom”, kada kaže da se bez Amerike nije ništa moglo, govori o “špijunima CIA-e” koji su duboko involvirani u administracije američkih, ali i domaćih veleposlanstva diljem bivše Jugoslavije.
Nisu, kaže, Amerikanci protiv nas jer nas mrze, nego je u pitanju “naša impotencija”.
“Trebalo je na vrijeme lobirati. Mi to nismo učinili. Zato Bošnjaci danas imaju državu, mi imamo folkorne skupine. Politika je ponekad jako kruta i bezosjećajna, ali gotovo u pravilu realna, predvidiva i egzaktna”, govori on.
Herceg-Bosna, podsjetimo, nikada nije donijela niti jednu odluku u suprotnosti s državom BiH kao takvom. Na svim službenim dokumentima na prvom mjestu je bio naziv države Bosne i Hercegovine pa tek onda naziv Herceg-Bosne. Možda je baš to greška? Ostaje da se vidi, rekli bi novinari.
Zulfo Robović, koji je u to vrijeme bio bošnjački ministar, kazao je svojevremeno razgovoru za Večernji list:
“Herceg-Bosna je stvorila okvir i jedan od modela mogućeg uređenja BiH koji bi, po mom mišljenju, bio katalizator razvoja u približavanju europskim standardima kod višenacionalnih državnih zajednica u okviru EU-a. Negiranje vrijednosti modela koji je pokazivala HR-HB je opstruiranje europskog puta BiH”.
Danas Hrvati s romantičarskim zanosom gledaju na razdoblje Herceg-Bosne. Da parafraziramo Marunu, postoje razni razlozi zašto, ali nema nikakvoga razloga za čuđenje.
U vrijeme HR-HB Hrvati nisu bili građani drugog reda u svojoj vlastitoj, kako se to u engleskom govornom području zove, homeland. Nitko drugi im nije nametao političke predstavnike. Njihova temeljna, državnotvorna i suverena prava na vlastitu državu nitko nije dovodio u pitanje. Danas to rade svi. Uglavnom u Sarajevu. I uglavnom među bošnjačkom populacijom. Od radnica u kioscima do parlamentaraca.
U to vrijeme treba gledati i ekonomsku stranu. HR-HB je imala kakvu takvu ekonomiju. Nešto je radila i trgovala, prouzvodila. Izvozila. Postojali su obrisi države u smislu servisa građana, a birokracija i administracija nisu uzele toliko maha koliko ga sada uzimaju.
Herceg-Bosna je i samim Hrvatima služila kao prijelazno rješenje. Dok se ne uspostavi normalna i funkcionalna država. Koja nije zaživjela ni nakon gotovo 30 godina. Otkuda onda bilo komu moralno pravo da Hrvatima govori za što će se oni zalagati? Hrvati su, de facto, dali nešto što je bilo gotovo pa država i dobili nešto što je jako daleko od države.
Na teritoriju HR-HB počinjeni su i zločini, to je jasno. Bilo je silovanja, ubijanja, ranjavanja, mučenja civila. Šestorka je platila zbog tog. Međutim, ti isti zločini nisu činjeni sustavno niti u ime teorije “krvi i tla”. Ne postoji država u svijetu u kojoj nekada netko nije počinio neki zločin. Posebno ako je ista bila u ratu. I ako je mlada država. Kao BiH.
Zato je suluda diskreditacija HR-HB zbog, kako navodi i haška presuda, “udruženog zločinačkog poduhvata u jednom razdoblju i u nekoliko općina”. Kao da se saveznike sudi zbog civilnih žrtava u Dresdenu ili da se Oluja diskreditira zbog nekoliko zločina hrvatskih vojnika. HR-HB je (bila) ideja. Vojnici i zločinci imaju ime i prezime i trebaju odgovarati za zločine. Imaju i biološki rok trajanja. Ideje to nemaju, jer, uglavnom, traju vječno.
Danas se obilježava 27. obljetnica osnutka HR-HB, a Hrvati su, možda više nego ikada ranije, svjesni što su sve imali, a sada nemaju.
wpDiscuz
