Neki od izvjestitelja iz Haaga s procesa čelnicima nekadašnje srbijanske Službe državne sigurnosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju spomenuli su i ocjenu kako su “ljudi američke CIA-e dobro prošli pred Haaškim tribunalom”, misleći pritom na Simatovića.
O suradnji Jovice Stanišića s američkom CIA-om još 2009. godine pisao je “Los Angeles Times”, navodeći kako je bio “osam godina glavni čovjek Centralne obavještajne agencije u Beogradu”. Ono što je važnije, list je pisao da je CIA dostavila Haaškom tribunalu povjerljive dokumente koji svjedoče o Stanišićevoj pomoći i doprinosu. Dostavljeni dokument bio je zapečaćen, ali je za “Los Angeles Times” o njegovu sadržaju svjedočio izvjesni William Lofgren, agent CIA-e, koji je u Beogradu održavao vezu s Jovicom Stanišićem i s njim se prvi put sastao 1992. godine u Topčiderskom parku u Beogradu. On je rekao da je CIA dostavila Haagu dokumente o Stanišiću kako bi pokazala da je “ova navodno zla osoba učinila i mnogo toga dobroga”.
“Los Angeles Times” je, pišući o Stanišićevoj suradnji s CIA-om, naveo da je jedan od najbližih Miloševićevih suradnika “cinkario” svoga šefa o njegovim poslovima s najbližim suradnicima, sastajući se s agentima CIA-e na brodovima i splavovima na Savi. Amerikance je upoznavao s mjestima na kojima su Srbi za vrijeme rata u BiH držali taoce iz NATO-a. Kako je list 2009. godine izvještavao, Stanišić je pomagao agentima CIA-e oko potrage za skrivenim grobnicama i pomogao im na uspostavljanju mreže tajnih baza u BiH. List je svoje tvrdnje potkrijepio navodnim uvidom u tajne dokumente, koji su sadržavali razgovore s agentima tajne policije Srbije i CIA-e, kao i tekstom koji je na nekoliko stranica napisao sam Stanišić u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu. U tom tekstu Stanišić je naveo da je pokušao utjecati na Slobodana Miloševića kako bi bio umjereniji, te da je u velikoj mjeri surađivao s CIA-om kako bi dao doprinos ublažavanju kriza na ratnim područjima.
Haaški proces Stanišiću i Simatoviću jedinstven je i po tome što je sudjelovanje njih dvojice u organizaciji i izvođenju rata u Hrvatskoj i u BiH vrlo dokumentirano i iscrpno prikazano u dokumentarnom filmu “Jedinica” autora Filipa Švarma, odgovornog urednika beogradskog tjednika “Vreme”. Svatko tko je pogledao Švarmov film, a takvih je u Srbiji, BiH i Hrvatskoj jako puno, mora se zapitati kako su Stanišić i Simatović izbjegli osuđujuću presudu. Doduše, kako nam je kazao Švarm, film “Jedinica”, čiji je koscenarist Radoslav Ćebić, samo je jedno novinarsko viđenje, a sudska presuda je nešto drugo. S druge strane, autor filma suglasan je s našom ocjenom da je u filmu jasno dokazana linija koja je išla od političkog vrha Srbije preko Stanišića i Simatovića u ustrojavanju specijalne jedinice Državne sigurnosti Srbije i kasnijim operacijama te postrojbe, pod različitim nazivima, u Hrvatskoj i BiH. Budući da su ratni zločini bili neizbježni dio operacija “Jedinice”, Stanišić i Simatović postali su još 2001. predmet interesa Haaga.
– Nerado komentiram sudske presude, pogotovo kad je riječ o Haagu. Pristaša sam Haaškog suda od početka njegova osnivanja jer mislim da zakonodavstva država na prostorima bivše Jugoslavije ne mogu iznijeti teret procesuiranja ratnih zločina. No, iz onoga što se do sada zna iz presude Stanišiću i Simatoviću proizlazi kako nije sporno da su njih dvojica formirala i usmjeravala rad “Jedinice”. Sud je, međutim, zauzeo stav da njih dvojica nisu neposredno zapovijedala “Jedinicom” kada je ona činila ratne zločine – govori Švarm.
Nepobitan dokaz
Obrazlažući oslobađajuću presudu, sudac Alphons Orie naveo je događaj iz 1997. kada su optuženi nazočili proslavi osnutka “Jedinice” u njezinu sjedištu u Kuli u Vojvodini, a Simatović i održao govor u kojem je pobrojio sve akcije postrojbe u Hrvatskoj i BiH. Snimka tog događaja prvi je put javno objavljena upravo u filmu Švarma i Ćebića, a sudac Orie označio je snimku jednim od dokaza da su Stanišić i Simatović organizirali “Jedinicu”. Još je čitav niz događaja (osnivanje Srpske dobrovoljačke garde, angažman Kapetana Dragana u Kninu, operacija “Pauk”) koje film obrađuje s izjavama očevidaca i dokumentima, a koji su bili i dio haaškog suđenja Stanišiću i Simatoviću. – Ne znam je li se i koliko Haag koristio mojim filmom. Suđenje je većim dijelom bilo tajno, a ruku na srce u Srbiji se nije ni bogzna kako pratilo – kaže Švarm. Njegov profesionalni interes za Stanišića i Simatovića zapravo je ispao posredan, jer je neposredan motiv za rad na “Jedinici” bio atentat na Zorana Đinđića u ožujku 2003. koji su organizirali i počinili pripadnici te postrojbe Milorad Ulemek Legija i Zvezdan Jovanović. Istražujući atentat, autori filma došli su do uloge Stanišića i Simatovića u osnivanju postrojbe iza koje stoje neki od najtežih zločina poput onih u Baćinu pokraj Hrvatske Kostajnice, Bosanskom Šamcu i u Doboju.
Slobodna Dalmacija
wpDiscuz