Sam ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved nerado govori o privatnom životu. Nikada i nije, kažu njegovi suborci. Kad je potpredsjednik Vlade Boris Milošević pristao doći u Knin, odlučio je objaviti svoju obiteljsku priču o ocu u Hrvatskoj vojsci i baki ubijenoj nakon Oluje, no drugi potpredsjednik, Medved, svoju je želio zadržati za sebe.
Ta je priča izuzetno snažna i daje uvid u odnose dvojice potpredsjednika, o Medvedovu poimanju žrtve, rata te neprijateljskih vojnika te o humanosti koju, kao častan vojnik, ima, pritom ne dovodeći ni najmanje u pitanje svoja uvjerenja i angažman ponajprije kao hrvatskog branitelja, piše Večernji list.
Priopćenje Ministarstva hrvatskih branitelja koje se referira na taj lipanjski dan 2018. bilo je šturo. Objavili su kako su napokon identificirani posmrtni ostaci 20 osoba stradalih 1995. koji su ekshumirani na području Sisačko-moslavačke, Zadarske, Karlovačke, Brodsko-posavske i Požeško-slavonske županije te da je ministar Medved izrazio sućut obiteljima te uputio apel svima koji mogu pomoći u pronalasku nestalih hrvatskih osoba s hrvatske strane – a traga se još za 1869 ubijenih i nestalih – da svoja saznanja podijele s Upravom za zatočene i nestale. Priča iza priopćenja kaže da je tog dana u Zagreb stigao autobus s obiteljima identificiranih iz Srbije, redom ljudi podrijetlom iz Hrvatske koji su je napustili tijekom rata. Kako se skupi određeni broj identificiranih, obitelji se poziva da potvrde smrti i dogovore pogrebe.
Iz Beograda je s obiteljima došla specijalistica sudske medicine dr. Vesna Kovačević, članica Međunarodnog odbora Crvenog križa iz Srbije i predstavnica komisije za nestale. S hrvatske su ih dočekali predstavnici Zavoda za sudsku medicinu, predstojnik prof. dr. sc. Milovan Kubat, docentica Marija Baković, dr. Monika Karija Vlahović, iz Ministarstva hrvatskih branitelja bila je, kao i uvijek, osoba zadužena za pomoć obiteljima, pomoćnik ministra, brigadir Stjepan Sučić i ministar Medved.
Postupak je uvijek isti: pozdravi ih ministar. Tog je puta zamolio sve da učine što mogu kako bi se pronašli nestali Hrvati, branitelji i civili. Ministar Medved je, kažu oni koji su nazočili, dobio i aplauz obitelji, prije nego su prešli na drugi dio procedure. Obitelji se proziva na završnu identifikaciju i potpisivanje smrtovnice te dogovaranje o pogrebu jer prijevoz do groblja i lijes plaća i organizira Hrvatska i HV. Ministar je, odlazeći, naletio u hodniku na grupu od dvoje-troje ljudi koji su čekali da dođu na red. – Koga ste izgubili? – pitao je. – Brata.
Već je taj odgovor “udario” ministra Medveda. Njegov stariji brat Milan, kao pripadnik 14. domobranske pukovnije Slunj, 2. bojne Cetingrad, ubijen je u ratu, ostavivši iza sebe dva brata, pet sestara i svoju mladu obitelj – suprugu i troje djece.
” Gdje je poginuo?” – U Primišlju. Vrtlog u kojem su uhvaćene dvije obitelji postajao je jači. No u tom ga je trenu bio svjestan samo ministar. – Kojeg datuma? – Dana 4. kolovoza 1995. Krug se zatvorio, svijet je stao.
Ponovno ga je pokrenuo ministar diktirajući podatke: – U Primišlju su 4. kolovoza 1995. poginula trojica vojnika, dva srpska i jedan hrvatski. Vaš je brat, očito, jedan od ta dva srpska. A poginuli hrvatski vojnik je moj brat.
Milan Medved poginuo je prvog dana akcije Oluja, nedaleko od Primišlja, prema Poloju i Polojskoj kosi. Pust kraj kojim svake godine, na obljetnicu smrti, prođe kolona, a zna brojiti i 50-ak vozila. Zadnji dio procesija koju čine članovi obitelji, prijatelji, suborci idu pješice kako bi došli do malog spomenika. Prolazi je Milanova i Tomina majka koja poginulog sina zove “janje moje”, prolazio je i otac, a Tomo bi održao kratki govor. Prije tri godine tako je rekao kako “smo sudjelovali u povijesnim događanjima i ostvarili snove mnogih generacija.
“Žrtve su u svakom ratu neizbježne, a naša je dužnost pamtiti i učiti buduće generacije o događanjima koji su prethodili stvaranju samostalne RH”, poručio je ministar na mjestu stradanja svog brata. Manje od godinu dana poslije, stajao je u Zavodu za sudsku medicinu sa srpskom obitelji koja je nijemo gledala u ministra. Gledaju li se oči u oči ljudi čija su braća možda ubila jednog drugoga? Što sada misliti? Tišinu je opet prekinuo ministar.
“Danas vam vraćam vašeg brata”, rekao je obitelji. Kratak, usputan razgovor koji se pretvorio u nešto puno više promatrala je nekolicina ljudi. Naježili su se.
“Ljudskost, čista ljudskost je tada izašla iz ministra. U toj strašnoj situaciji kad se izmiče tlo pod nogama, bio je čovjek”, kaže jedan od njih. Iako je, na prvu, moglo djelovati da je razgovor odradio hladne glave, ministar Medved, kažu nam, bio je duboko potresen. Pogibija brata trauma je od koje nikada nema potpunog oporavka. Tomo Medved slijedio je starijeg brata kad je ovaj odlučio pridružiti se obrani Hrvatske, a isto je učinio i mlađi brat Ivan. Tri sina obitelji Medved otišla su u rat i život obitelji nikad više neće biti isti, zaključuje Večernji list.
wpDiscuz
