I ove smo 2018. godine 30. lipnja imali prigodu u kasnim večernjim satima slušati pucanje i vatromet, doduše u odnosu na prijašnje godine veoma kratko. Čovjek se navikne na mnogo toga pa i na ovakve komedije. Doduše, iskreno rečeno, ne bih znao što se “slavi”, da se te iste večeri ne služi sveta Misa za 11 ubijenih Hrvata katolika.
Osim ovih 11 ubijenih te noći, narednih dana i mjeseci ubijeno je još 42 Hrvata, a 166 ih je odvedeno u mostarski logor i logor O.Š. “Bratstvo i jedinstvo” Potoci. Zbog ovakva “pucketanja” svima onima koji su te noći, 30. lipnja 1993., bili žrtve jednoga prevrata, osjećaj je veoma ružan. Unatoč novim ranama i poniženjima za žrtve, mislim da je gore onima koji su te noći činili zlo. Ne samo te noći, nego i svake noći, svakoga dana i na svim stranama, kad se god činilo zlo. Savjest se ne da ušutkati lažiranom povijesti, novcem ni ordenjem. Ja sam osobno u to vrijeme još uvijek bio đak, ali tijekom boravka u ovoj dolini suza naslušao sam se svjedočanstava mnogih patnika iz toga doba, patnika na svim stranama. Majki koje su ostale bez djece, ranjenih, prognanih…Osobno mislim ako se takvi dani i datumi trebaju spominjati, onda to trebaju biti dani sjećanja, molitve, osobne i nacionalne samokritičnosti. Ne samo na dan 30. lipnja, nego i 19. lipnja i ne znam kojega datuma, jer uvijek, koliko god neki datumi bili stvarno ili izmišljeno važni, to su dani u kojima su stradali mnogi nevini u našemu susjedstvu, mnogi koji nisu željeli rat.
Kada su 1943. godine tadašnji drugovi obnovili državnost BiH, antologijski, povijesni zaključak je glasio: “BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego srpska i muslimanska i hrvatska.” Danas pravi odgovor na pitanje čija je BiH glasi: ničija! Ni hrvatska, ni muslimanska, ni srpska. Ona će biti tuđa što je i bila u posljednjih 500 godina. Stoga nema razloga nitko, ama baš nitko slaviti. Pogledajte prazna i poluprazna sela diljem BiH, odnos rođenih i umrlih, ekonomiju, kriminal, drogu, kladionice, korupciju. Svi smo mi ovdje gubitnici, ne samo zbog krvave prošlosti, nego zbog toga (to je naša najveća tragedija) što ni na jednoj strani ne postoji političar, lider, vizionar s iskrenom željom za bolje sutra. Upravo sadašnjim strukturama trebaju ovakvi vatrometi, slavlja da bi sačuvali svoje brloge. Jasno mi je da se povijest mora izučavati jer je, kako vele stari Latini, povijest učiteljica života! Prekapanje po nedavnoj prošlosti, pogotovo ono jednostrano, ne vodi ničemu. Svi želimo pravdu, bez pravde se ne može graditi budućnost, a bez istine nema pravde.
Osim borbe za ovozemaljskom domovinom ne smijemo zaboraviti da težimo za onom nebeskom. Kako nas i uči sveti Pavao: “Domovina naša je na nebesima…” U ime toga neba i domovine nebeske trebamo se truditi učiniti nešto lijepo u ovom vremenu koje nam je darovano, a ono je veoma kratko. Bog ne pita za ime ni za naciju. Bog pita za dobra djela, koliko smo vjerovali i dobro činili. Srećom Bogu ne možemo postavljati crte, ni granice! Ovdje mi pada na pamet zgoda kad sam kao sasvim mlad svećenik došao u poratni Mostar. Dežurajući u našemu župnom uredu upoznao sam dječaka Almira (musliman), koji je molio pomoć za sebe i svoju veliku obitelj. Dolazio je tako više puta, pomogao sam što sam mogao, a možda sam mogao i više. Jednom je tako Almir ušavši u ured uzbuđeno rekao:”Jopa, žao mi je što ne ćeš biti u našem đenetu (raju)!” Od srca sam se nasmijao objasnivši mu da ne postoje dva Boga, ni dva đeneta, nego jedan istinski Bog, njegov sud i jedan đenet, a da se tamo stiže po djelima ljubavi!
Donoseći ovdje par svjedočanstava iz ovoga nesretnog doba svjestan sam da se u ovim logoraškim svjedočanstvima: Mare, Željke, Mare i Dragana, na nekoj drugoj strani, istinski mogu pronaći po svojim sličnim sudbinama i Mujo i Jovo, Fatima i Milojka.
Čitajući o patnjama ovih ljudi, fasciniran sam, doduše rijetkim, pojedincima s one druge strane, koji su u tom mračnom dobu ostali pravi susjedi-ljudi sa srcem, po cijenu vlastite pogibije. Jedino što mogu reći žao mi je za sve patnje koji su se dogodile na bilo kojoj strani.
Don Josip Galić, župnik bjelopoljski
Svjedočanstvo iz logora O. Š. Potoci
Logoraško svjedočanstvo Mare Šilić
Zovem se Mara Šilić. Rođena sam u Bošnjacima – Bijelo Polje 1936. godine. Kada pogledam unatrag kroza život, pitam se zar živ čovjek može sve to izdeverat? Prije nego što započnem priču o belaju koji nas je zadesio posljednjega rata, pada mi na pamet zgoda kako sam s majkom 1941. godine pratila brata koji je odlazio u hrvatsku vojsku. Ispratile smo ga na stanicu u Vojnu, na stanici je bilo 350 hrvatskih vojnika, bilo je i muslimana, sjećam se Muje i Ibre Bubala…, bili i oni tada Hrvati pa išli u hrvatsku vojsku. Jadna majko! Došlo mnogo svijeta da ih isprati, uhvatilo se veliko kolo na stanici prije polaska. Dobro sam upamtila kako je moj brat Ljubo zapjevao majci: “Kad mašina s Bijeloga Polja krene, gledaj majko šta ti bi od mene.” Eto, kao da je znao da se neće vratiti… A nisu se vratili mnogi, iz cijele župe 276.
Selo Bošnjaci su u vrijeme moje mladosti bili centar okupljanja mlađarije – sijela. U to vrijeme u Bošnjacima je bilo oko 10 hrvatskih kuća, a iz tih kuća 40 mladića i cura. Dolazilo se na sijelo iz Polja, Livča, Vrapčića, Prigrađana. Ne samo subotom nego svaku večer. Što smo pjevali? Sve bećarce i narodne pjesme. Znali smo mi i hrvatske nacionalne pjesme. Otkud smo znali Ustani bane, Vilo Velebita? Ne znam odakle smo ih znali, mi smo ih pjevali, doduše u Titovo vrijeme nismo smjeli glasno, ali smo ih pjevali. Nakon žalosti i tuge Drugoga svjetskog rata, eto bi opet pjesma i radost. Samo u onom ratu je u Bijelom Polju bilo više ljudstva. Kako? Pa kada dođu četnici, mi smo obično prelazili u susjeda Srba, nitko nas ne bi dirao. Kad dođe naša vojska, susjedi Srbi prešli bi k nama. Pa nije li Srbe spašavao tadašnji župnik don Andrija Majić. A oni, kada je njemu bilo suđenje nakon rata došli u Mostar svjedočiti za njega, samo ih nisu pustili u sudnicu. Nakon udaje nastanila sam se koju godinu u Jablanici. Tu me je zadesila velika tragedija, s balkona sam gledala kako mi gine na cesti dijete od četiri godine. Tada sam mislila da me ništa gore ne može snaći.
Dođoše devedesete, počeše Srbi mitingovat, zagužvalo. A baš su budale, što im je trebala Velika Srbija, ionako su bili glavni u Jugoslaviji. Nas Hrvate natjerala muka i zajedničko zlo u savez s našim susjedima muslimanima. Prije odlaska u progonstvo od Srba bili smo u Izetinu podrumu. Malo prije nego što smo izbjegli krenula sam sa sestrom Cicom – Anicom kod naših susjeda Štefe (1920.) i Pere Hrkaća (1918.). Prije Hrkaćeve kuće upitao nas je jedan od susjeda Srba gdje ćemo? Odgovorila sam da ga nije briga. Perina je kuća bila pod prismotrom jer je on bio nekada oficir JNA, strašno sposoban čovjek. Kada smo sjeli kod Hrkaćevih u kući, netko je odmah nazvao Štefu na telefon i rekao da spuste rolete, i ako im više itko bude dolazio da će ih pobiti. Sutradan im je došao Drago Hrkać (1929.), Perin brat, a Srbi su ih odmah sve troje zarobili i kuću zapalili. Odveli su ih u Željušu, zatim na Zijemlje, pa u Nevesinje. Dragu su proboli nožem kroz leđa, Pero je nakon krvoločnog mučenja umro, a Štefu i Dragu odveli su u Bileću. Dragi je cijelo vrijeme bio nož u leđima. Štefa je jedina preživjela, kasnije je pričala što su im sve radili, ne mogu pričati, da normalan čovjek ne povjeruje. Štefa je nedavno umrla. Na bijeg od Srba nas je natjeralo to što su stizale vijesti o pokolju u Livču… Prije nas mnogo je već ljudi izbjeglo. Dosta je muslimana ostalo u Bijelom Polju, a jedan dio je izbjegao zajedno s nama. U Bočinama je bilo mjesto gdje smo se skupljali za prijevoz na desnu stranu Neretve. Prevozio nas je sada već pok. Bukera. U čamac je moglo stati oko 20 ljudi. Jedna je Škorina žena upala u Neretvu i utopila se. Nasred jezera nestalo nam goriva, te smo se morali vratiti natrag, a onda uz Neretvu na Vojanski most. Po mostu se pucalo i iz neba i iz zemlje. Nisam se saginjala, već mi bilo dodijalo, mislila sam neka me ubiju. Pade jedna granata blizu nas, srećom zabila se u zemlju koja nas je samo zasula. Prešavši most krenuli smo uz brdo na Đubrane. Ne cestom nego uz brdo, kroz šiblje i draču, da ti duša izdahne. Mene i supruga Franju kasnije kada smo izašli na cestu poveo je Mika Perić, koji je vozio svoga oca. Kad smo izašli na Đubrane zatekli smo prizor kako hrvatska vojska plače zbog pada Bijelog Polja. Htjeli su odmah natrag ali im nisu dali. Mi smo malo odsjeli kod Jelke Šunjić, došao nam je Andrija Škobić, unatoč muci šalio se s nama. Andrija je, idući kući u Vojno pustiti kravu, poginuo. Bio je to dobar čovjek! Pucali su nemilice po Đubranima, a nisam mogla hodati. Poslali su veliki fap da nas preveze na Gorance. Došli smo na Gorance, a prije nas je već je odvezeno sedam autobusa ljudi. Ovaj konvoj je išao u Italiju. Mi nismo htjeli ići u Italiju i tražili smo da nas ostave u Splitu. Odredište nam je bila dvorana na Gripama. Iz Splita smo otišli u Makarsku. Tu su vječito stizale strašne vijesti iz Bijelog Polja: ubijeno, zaklano, zapaljeno. U mom susjedstvu su bile zapaljene mnoge kuće: Luke Krezića, Joze Perića, Kreše Primorca, Ante Crnjca, Iće Skendera, Ivana Zane…
Završi i ovaj jad sa Srbima, a mi kući opet s našim susjedima muslimanima, radosni vratili se. Nakon sukoba sa Srbima vratili smo se u obiteljsku kuću, uz mene bio je i moj suprug Franjo, sinovi Damir i Željko koji je bio u civilnoj policiji, nevjesta Marinka bi povremeno dolazila iz Mostara. Jadan, gdje ti može biti kao u svojoj kući i u svom susjedstvu, poželjela se svakoga!
Nakon nekoga vremena osjećala se silna promjena, nešto se čudno događalo. Počeše naši susjedi muslimani izazivat, nekakvi nepoznati ljudi dolaziti po Potocima, Mekama. Misa je bila u opljačkanom samostanu časnih sestara. Odlazeći tako na Misu u samostan upozoravala sam naše odgovorne da se po mjestu pojavljuju neki nepoznati ljudi, a tako i Ana Grgić koja je također govorila da se prave posvuda novi rovovi. Tješili su nas i govorili da budemo mirni i da je sve uredu, i ako što bude da će nas obavijestiti. E, dobro su nas obavijestili!
U noći 30. lipnja, u dva sata nastala je strašna pucnjava, nestalo je struje. Nije nam bilo jasno tko napada, jesu li opet navalili Srbi? U četiri sata izjutra došao je naš susjed Grgo Ivanković rekavši da je poginuo Božo Golemac, znao je on da je poginuo i naš Željko, ali nam nije mogao reći. Na to su on i moj suprug Franjo otišli na cestu, gdje je danas Slavin restoran, tu je bilo sjedište civilne policije. Došavši tamo vidjeli su da je sve pusto, nigdje policije, telefoni počupani. Vratili su se do naše kuće, mi nismo htjeli napuštati kuću jer nismo znali što nam je sa Željkom. Opet ujutro pucnjava, vidim oko deset sati na cesti Joziku Ivanković i njezina sina, Maricu i Mladena Crnjca sa Zakrižja, idem tamo, čekajući na našem ulazu da prijeđem cestu, zasipa me čini mi se na milijun metaka. Muslimani su tada pucali na Željka Perića – Hentu, htjeli su ga zarobiti kod njegove kuće, ali se on nije dao, projurio je autom pokraj mene mašući mi rukom i dovikujući: “Bježi!” Čudo, živo čudo da ga tu nisu ubili, toliko su za njim pucali, a kako rekoh mogli su ubiti i mene. Kada sam došla k njima, naivno velim vojnicima: “Što, bolan, pucate, mogli ste me ubit, šta vam je Henta kriv”, a oni kao i uvijek odgovaraju: “Mi nismo.” Željko Perić Henta se domogao magistrale, gdje je teško ranjen negdje kod Čikine kuće, ali im je uspio puzeći pobjeći, naša je vojska bila u groblju Borača.
Na cesti sam zatekla Bećira Macića i njegove sinove, tu je bila i Dragica Crnjac. Njezine su sinove Maria i Bobu zarobili i kasnije ih odveli u Mostar. Dragica je stanovala u susjeda jer joj je kuća bila zapaljena u sukobu sa Srbima. Pitala sam naivno Bećira i Sultana: “Znate li gdje mi je sin Željko”, a Sultan odgovori: “Svi su mrtvi, ja sam ih pobio.” Nisam to mogla vjerovati sve mislim tako on to, na to je Bećir rekao da je najbolje da idemo u Meke. Sve koje su tada pohvatali smještali su za početak po kućama. Nakratko smo dovedeni u kuću Ase Balića. Pozvala me na kavu Asimova žena Edina, a ona cijelo vrijeme plače, ja se popela za njom na kat, na to začujem kako mi se sin Damir rasplakao, siđoh dolje, kad upravo javila dva vojnika da je ubijen moj sin Željko. Željko je noć prije krenuo od policije u ulicu gdje je ambulanta, pošao vidjeti što je s nama, a oni ga presreli i ispalili u njega cijeli rafal.
Molila sam Ibru Balića da tijelo pok. Željka negdje sklone. Jedno jutro dođoše rekavši mi da su Željkovo tijelo odvezli našoj kući te da idemo tamo. Bože dragi pred kućom na stolu nekakav sanduk, a u njemu mrtvo Željkovo tijelo, krvavo, ljubim ga, a kao da led ljubim. Bože ti hvala, opet mi Bog dade snage, ušla sam u razbacanu i isprevrtanu kuću i našla plahte i jedan jastuk. Željkovo smo tijelo malo oprali od krvi, našla sam i krštenu vodu te ga poškropila. Nakon toga odnijeli su ga u groblje, ma kakvu Boraču, nije se moglo ni blizu Borače, jedva i u Lisičine i to u tuđu grobnicu. Sahranili su ga u grobnici Zvonke Grgića: Ante Crnjac, Aso Balić i Stanko Drinovac.
Zašto smo bili raspoređeni po kućama? Pa, kao čuvali su nas, ne daj ti Bože takvog čuvanja. Nakon Asimove kuće odvedeni smo u Omerikine kuće. Tu je pala granata i desetero nas je ranjeno. Ovdje smo bili oko 5-6 dana. Nakon toga vode nas s dva tri autobusa, preko Livča. Kada je moj sin Damir vidio da nas voze preko Livča, rasplakao se misleći da nas vode na Uborak, gdje su prije godine Srbi ubili više muslimana i Hrvata. Izveli su nas na cestu za Mostar, odredište IV. Osnovna škola Mostar. Tu nas je bilo 110, neke zarobljene vojnike su prije odveli u Mostar. Prebiru sve, na nas toliko dva toaleta, ljetno doba, nema dovoljno vode, dovozili su vodu u nekim mješinama s Neretve. Tanjuri se nisu prali, tu jadnu hranu, ako se to može zvati hranom, dijelili u prljave tanjure. Tko će jesti, žalosna ti majka, od smrada se nije moglo ostati. Osim nehigijene i prijetnja tu nije bilo nekog većeg maltretiranja. Tu smo bili do 21. srpnja, budući da je trebao doći Crveni križ da nas popiše, kriomice su nas po noći odvezli na Dubravu u Livac – Bijelo Polje. Cijelu noć u autobusima, tu noć je bilo veliko nevrijeme, grmi od nevremena, a i od granata. Ujutro su nas pustili kod Čuljkovih kuća, tu smo se napili nekakve vode, potrovali smo se, dobili proljev. Oko jedanaest sati krenuli smo u školu značajnog imena Bratstvo i jedinstvo u Potocima. Do škole smo išli pješice, tada su nas naši primijetili s Đubrana i tako su saznali da smo živi. Dok smo prolazili, naši su se susjedi sklanjali da nas ne vide. Došli smo u školu, smještaj katastrofa, ležali smo na podu sportske dvorane, nema kreveta, razbijeni prozori. Čuvari su bili nama poznati sumještani: Eso Tipura, Eno Ćurić, Smajo Omanović, drugi Smajo Omanović, Ćamil Nazrajić. Ne mogu reći da su bili loši, nisu ni oni uvijek smjeli od Zukinih vojnika stati u našu zaštitu. Upadala je često vojska. Jedne prilike ušao je jedan Zukin vojnik i drsko rekao kao je nama lijepo, a da je njemu bilo na Heliodromu gore, da je bio kost i koža. Na to mu je rekla Željka Zovko da se ne bi na njemu reklo da mu je bilo loše. Umalo nas nakon toga sve ne pobi. Ćamil Nazdrajić mu je rekao da je on zadužen za nas i da nas ne smije dirati, nato je vojnik zaprijetio i njemu da će ga ubiti.
Vojska je ulazila i odvodila više žene na silovanje. O tim imenima ja ne bih govorila, jer neke ne žele to priznati, a neke su već pokojne. Poručivala sam pojedinim susjedima muslimanima da nam pomognu ali se nisu odazivali. Od susjeda samo je Dika Nazrajić donosila i pomagala. Kad je zaklala kravu donijela je da se počastimo. Samo smo jeli čistu leću. Jednom kada je bio grah bilo je opće veselje. Zbog doživljenog šoka nakon Željkove pogibije trebala sam liječničku pomoć, poručivala sam po doktora Samira Kresu, nije htio doći, rekao je da mu se gadi doći među ustaše. Stanko Drinovac je umirao od bolova, nahladio je mokraćne kanale, vrištao je od boli, ali mu nisu htjeli pomoći. Uza svu tu muku strašno je bilo primati vijesti o pogibiji pojedinih članova obitelji: pokojna Rozika Kolobara u logoru je primila vijest o smrti svojih sinova, Cvija Škobić za smrt supruga. Iva Karlušić za smrt sina Tome, Mara Kožul za smrt sina Branka. U logoru Potoci i logoru IV. Osnovna škola Mostar bilo je po više članova jedne obitelji: Dana i Jozo Goluža, Šilić troje, Karlušić četvero, iz obitelj Ante Crnjca četvero, lika Kožul trudna i dvoje djece. Žarko, Stanko i Manda Drinovac, Marica i Mladen Crnjac, Rozika Kolobara i dva sina, Zdravko Zovko sa suprugom i dvoje djece. Boro i Željka Zovko, Mara i Pero Sesar, Dragica i Ante Gakić, Stanko i Anđa Bilić, Marko Grgić sa suprugom i dvoje djece, Cvija Škobić sa svekrom, svekrvom i troje djece, Davor Azinović sa suprugom i jednim djetetom, Karlo Azinović sa suprugom i dvoje djece, Nevenka Kožul s majkom i sinom, Josip Kordić s roditeljima, Damjan Drinovac i troje iz obitelji. Stanko Azinović i dvoje iz obitelji, sestre Matija i Milka Kolobara, braća Boško i Mate Krezić, sestra im Iva i Boškov sin Pero, Irena i Gabrijel Mikulić, Ante Andrić i dva sina, braća Zoran i Željko Mikulić, Filip Raič i dva sina, braća Dario i Mario Škobić… Tko će se sviju sjetiti, a već ste u jednom prijašnjem broju Potoka objavili popis svih logoraša. Odlasci na živi štit su bili strašni, jednom su odveli četrdeset osoba, i muškaraca i žena, Ećim Demirović je bio glavni. Odveli su ih u Vrapčiće u neki podrum, cijelo su vrijeme bili u vodi, vratili su se crni od jada i muke. Nas su ostale zakovali u školskoj dvorani, tri dana nitko nam nije dolazio niti smo dobivali hranu, ubacili su nam unutra škipe za nuždu. Tada su se oslobađali Raštani, zato su ih i vodili na živi štit. Na prisilni rad su odvođeni svi muškarci. Na prisilnom radu su poginuli: Stanko Đatko Zovko (2. kolovoza). Marko Sesar (28. kolovoza). Marko Bilić (30. kolovoza), Šćepo Bilić, Tomislav Brajković, Žarko Drinovac (26. rujna ubio ih Alaga Omanović na Gradini), Ljubo Škobić (2. studenoga), a poginule mostarske logoraše ne nabrajam jer ih se sviju ne mogu sjetiti, to može netko drugi posvjedočiti.
Svaku smo večer molili krunicu, koju je predmolila Željka Zovko. U tom svom jadu, zbog nehigijene navalili na nas miševi, uši, a kako je bilo ljeto i komarci.
Dan izlaska! Uvijek je tinjala nada da ćemo izaći. Prve poruke od obitelji počeli smo primati nakon 3 mjeseca logora, tj. 29. rujna. Naši su mislili da smo u logoru Jablanica. Prva poruka koja nam je pročitana bila je, Marinka Šilić traži muža Željka. Trebali smo izaći u rujnu, ali nas nisu puštali, bojali su se što će biti od njih kad nas puste. Oni su bili sigurni da će naša vojska prijeći ovamo. Jedan je čak rekao mom Damiru: “Damire, sine, znam da će vaši prijeći, nemojte mi ubiti ženu slaba je na nogama.”
Kako smo doznali da će nas pustiti? Već sam spomenula da nisu htjeli pružiti pomoć bolesnom Stanku Drinovcu, njegova žena Manda nekako se snašla te preko poznanika pozvala liječnika naravno muslimana, ali boljeg čovjeka od doktora Krese. Ne znam mu ime, kažu da je bio rodom iz Čapljine. Kad je došao i vidio u kakvom je stanju Stanko, okrenuo se na vojnike i rekao: “Šta radite od ljudi odgovarat ćete za ovo.” Dok su Stanku konačno pružali pomoć u ambulanti u Mekama, on je tamo čuo da će nas pustiti.
Razmjena je bila 2. prosinca 1993. ispod samostana časnih sestara kod Buconjića kuća. Razmijenili su nas s muslimanskim zarobljenicima. Zanimljivo je bilo kada je petnaestero muslimanskih zatvorenika odbilo nakon razmjene ostati sa svojima. Koliko ih je bilo sveukupno ne znam. Malo smo prezalogajili u Buconjića kući, upozoreni smo da ne smijemo previše jesti zbog lošeg fizičkog stanja u kojem smo bili. Nakon toga smo prevezeni u Vojno u Marica kuću. Dočekala nas je naša vojska, blindiranim vlakom smo prebačeni do Mostara. Doček u Mostaru je bio u studenskom domu gdje je bilo mnogo naroda, samo se čuo vrisak i plač. Došao je i don Jakov naš župnik, novinari…
Jedan je novinar odmah ispitivao moga sina Damira. Pitao ga je jesu li nas tukli, a on jadnik premda na slobodi od straha veli da nisu. Sunce moje žarko, a šta nisu! Nakon logora izgleda li smo užasno, prosječno je odrasli logoraš izgubio 20-30 kilograma. Ja sam osobno izgubila 28 kilograma! Na priređenom dočeku žalosno je bilo vidjeti kako smo od straha i izgladnjelosti trpali komade hrane u džepove.
Nakon svega evo me u mojoj kući u Potocima sama, muž mi je umro, djeca po svijetu, ali Bog mi je dao dobre ljude, dobre susjede.
Mrzim li? Ma jok, nisam takva, nije mi to ni u vjeri, ne znam ja to. Samo kažem ne ponovilo se više nigdje i nikomu.
Logoraško svjedočanstvo Marije Kožul
Zovem se Marija Kožul, rođena sam 1940. godine u Širokom Brijegu. Došla sam u Bijelo Polje 1960. godine s majkom i bratom Radom, bili smo podstanari. Brat se oženio, ja sam se udala za Andriju Kožula iz Vrapčića, u braku smo 53 godine. Došla sam jedanaesta u obitelj moga supruga. Rodila sam troje djece: Danicu 1962., Branka 1963., i Dadu 14 godina nakon Branka. Život je tekao u radu i borbi za život. Moj je suprug Andrija radio u tvornici Đuro Salaj, ja sam bila domaćica, brinući se o djeci, kući i stoci.
Tada nisam mogla ni slutiti što nas čeka, kakva će se krvava kupelj odigrati devedesetih godina prošloga stoljeća. Moj je sin Branko otišao 1990. godine u Njemačku da zaradi nešto novca da bi sagradio kuću. On je radio tamo, mi smo ovamo ulagali novac, koji je on slao za izgradnju njegove obiteljske kuće. To je ova kuća do naše, evo je i danas ozidana, nedovršena i prazna. Kako se ovamo zakuhavala politička situacija, Branko se zbog nas vratio u Bijelo Polje. Premda su ga kolege nagovarale da ne ide, on je ipak došao i ostao s nama.
Svakom je poznato kako je počeo rat sa Srbima. Na dugo su se spremali, mitingovali, političili, strašno je bilo promatrati kako su na svoj Badnji dan te godine uoči rata vozali kroz Bijelo Polje kamion natovaren s badnjacima, tog jada od badnjaka. Nitko im se nije smio suprotstaviti ni jedan Hrvat, a ni musliman. Srbi su nam barem svojim ponašanjem dali do znanja da nismo dobro došli i da će nas napasti.
Od Srba smo izbjegli u svibnju 1992. Moja je obitelj bila u djevera Ljupke u Njemačkoj. Nakon “Lipanjskih zora” vratili smo se za koji mjesec u Bijelo Polje. Neko vrijeme smo živjeli u miru. Muslimani su bili kao naši saveznici, a mi naivni. Nismo se nadali da će se naši saveznici izokrenuti u neprijatelje.
U noći 30. lipnja 1993. nastala je silna pucnjava, nestalo je i struje, pas je počeo lajati. Posebno se žestoka pucnjava čula od samostana časnih sestara. U kući je bilo nas troje: moj suprug, sin Branko i ja. Osjećalo se da je neko novo zlo na pomolu. Branko je otišao skupljati starčad i nejač po selu: Nevenku i njezinu mater, Nevenkina Darija… Kad smo krenuli od kuće usput smo se susreli s Ilkom Kožulj i njezino dvoje djece: Kristinom i Krešom, treće je dijete Kruno pobjegao sa stricem Vinkom u drugom smjeru, Ilka je bila trudna s četvrtim djetetom. Mi smo krenuli Zalihića kućama jer su nas upravo naše susjedi zvali: “Hajdete ovamo neće vam niko ništa.” Jasno smo čuli glas svoga susjeda Hame.
Kad smo došli njihovim kućama, tu nas je dočekala i zarobila Armija BiH. Naravno naši su se susjedi sakrili. Budući da sam bila žedna, ušla sam u kuću da se napijem vode. Na štednjaku je bilo tek skuhano mlijeko i otkuhane kuhinjske krpe, što znači da su oni bili tu negdje. Hvala im! Kad sam se vratila vani, mog Branka su razapeli skinuvši ga do gola. Pitali su ga: “Ustašo što imaš”, odgovorio im je da nije ustaša i da su do jučer bili zajedno. Plakala sam, jedan od njih mi je rekao: “Plačeš za ustašom”, ja sam mu odgovorila: “Ovo je moj sin, a ne ustaša.” Uzeli su mu 1.200 njemačkih maraka. Vidjevši mu hrvatsku putovnicu pogledali su ga rekavši: “E neš ustašo.” Jedan je rekao da mu ostave barem 100 maraka za cigarete, a ovaj opsova mater i njemu i ustaši. Uskoro je došao jedan vojnik rekavši da moramo ići jer ustaše napadaju od bloketare. Tada smo se razišli od Branka. Nisam znala gdje vode Branka, nas su od Zalihića odveli prema samostanu časnih sestara u Lutvijin podrum. Tu smo bili dva tri dana, za jelo bi na sve nas dali pola štruce, a od straha i muke nismo mogli ni to pojesti. Drugi dan je došao Hamzo Tipura rekavši Andriji da odu do naše kuće nahraniti stoku. Kad su došli do naše kuće, osmorica pripadnika Armije BiH divljali su pucajući, tražili su da se predaju. Andriju su tada ranili, poveli su ih u Potoke prema kući Stanka – Bure Zovke. Hamzo je rekao da je on musliman, a da mu je Andrija prijatelj, oni su mu na to rekli da je onda i on ustaša. Kod Burine kuće Hamzu su pustili. Kad se Hamzo vratio pitala sam ga: “Hamzo što mi je s Andrijom”, a on je plačući odgovorio: “Ništa me ne pitaj.” Što ću drugo pomislit nego da je Andrija mrtav. Poveli su oni Andriju da ga ubiju, ali eto čudom Božjim Andrija je ostao živ, ali ranjen. Dopuzao do korita Livčine te tako dalje niz Livčinu. Usput je susreo naše vojnike koji su mu nudili pomoć, ali je on odbio rekavši im da spašavaju sebe. Uspio je prijeći na drugu stranu, a zatim u bolnicu Mostar. Dugo vremena nismo znali za Andriju, vjerovali smo da je mrtav. Nas zarobljenike su dalje prebacili u Meke u Omerikine kuće. Tu su nas dovodili s raznih strana upamtila sam Brajkovića, bio je pretučen, vidjela sam i Đatka… Prije dolaska u Meke hvatali su nas i zatvarali u pojedine kuće, tako su po pričanju u logoru, samo u kuću Bore Zovke u Potocima doveli i zatvorili što u podrum što u dnevni boravak 46 Hrvata. U Omerikinim kućama smo bili oko tjedan dana. Nakon toga stižemo u IV. osnovnu školu u Mostar, gdje ostajemo do 21. srpnja 1993., u školi sam prošla pokraj moga Branka, tako je izgledao da ga nisam prepoznala. Prepoznala ga je mala Kristina Kožulj te rekla: “Kuma, eno ti Branka.” Što bi vam dalje pričala. Već je poznata priča preko Dubrave-Livča i našeg zatočeništva u školi Potoci, ne želim više ponavljati te jade, već su drugi svjedočili, sve potpisujem i gore. Te noći, 30. lipnja, zarobljeno nas je 199 osoba, od toga broja 170 su Bjelopoljci. Ja iz cijele ove tužne priče želim istaknuti dvije stvari. Prvo, kako je žalosno kada ti susjed postane dušmanin. I druga stvar, zamislite kako je moj Branko izgledao samo to malo dana nakon našega rastanka, da ga ja, njegova rođena majka, nisam prepoznala. Navodno su im vadili nekontroliranu količinu krvi za potrebe svoje vojske. Eto, tako je jadno izgledao da sam mu ja njegova majka poželjela smrt. Možeš li zamisliti taj jad i čemer. Ne daj ti Bože! Ne samo tebi, nego ni najvećem dušmaninu! Moj Branko je kasnije ubijen na prisilnom radu u Mostaru, Dane Pinjuh ga je nosio mrtva. Kad čovjek razmisli o svemu, oprost da, ali zaboraviti se ne može! Na sva ova aktualna uhićenja ratnih zločinaca ja bih ponovila onu staru dobru izreku: “Kadija te tuži, kadija te sudi.”
Logoraško svjedočanstvo Dragana Marića
Zovem se Drago Marić zvani Grga, rođen sam 04. siječnja 1964. godine u Donjim Jasenjanima. Oženjen sam i otac troje djece, živim u Vojnu. Kao vojnik HVO-a, bio sam pripadnik 1. bojne Bijelo Polje, raspoređen sam kao vozač pri sanitetu. Zatočen sam 30. lipnja 1993. god. kada su MOS izvršile prevrat u Bijelom Polju i zatočile sve vojnike, ali i sve civile koji su se zatekli na tim prostorima. Do toga kobnog dana u Bijelom Polju je postojao samo HVO. Muslimani koji su bili vojnici, bili su pripadnici 1. bojne HVO-a. HVO je držao crtu prema srpskoj vojsci.
U sanitetu 1. bojne bilo je 6 Hrvata i 6 Muslimana. Kao sanitet profesonalno smo postupali pri pružanju pomoći ranjenim civilima i vojnicima (pružali smo prvu pomoć i vozili ranjene u Ratnu bolnicu u Mostar). Dakle bez obzira bili vojnici ili civili, Hrvati ili Muslimani, nastojali smo svakom potrebniku pomoći. Moram napomenuti da je bilo teško bolesnih civila (dijaliza bubrega) koje je trebalo 2-3 puta tjedno voziti u Ratnu bolnicu Mostar i nakon par sati vratiti u Bijelo Polje, u sjećanju mi je tako od mnogih ostao jedan Musliman, koji se prezivao se Pinjić…
Zašto ovo sve pišem u uvodu ove ispovijesti? Zato što se u ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine sve promijenilo, toga jutra je postalo jako važno tko je Musliman a tko Hrvat. Muslimani koji su bili pripadnici HVO-a prešli su u MOS. Naoružani od HVO-a uperili su puške u dojučerašnje suborce.
Nakon spomenutoga muslimanskog prevrata i zauzimanja Bijelog Polja mi (Hrvati) odvedeni smo u logore, mi vojnici HVO odvedeni smo u osnovnu školu preko puta SDK (4. osnovna škola) u istočnom dijelu Mostara, a civili iz Bijelog Polja koji su se zatekli u svojim kućama završili su u logoru O.Š. Bratstvo-Jedinstvo Potoci (koja ironija).
Jedan od doktora u sanitetu bio je dr. Samir Kreso koji se do toga dana ponašao kao i svi mi, dakle pomagao svakome bez obzira na nacionalnost. Tog jutra na naše zeprepaštenje razoružani smo i zarobljeni u sanitetu, sve je u prvom trenutku sličilo na neslanu šalu. Sve su nas svezali osim dotičnog doktora (četvorica medicinske braće Muslimana, koji su radili zajedno s nama, naravno te noći nisu bili na dužnosti, bili su slobodni, kakva slučajnost). Tada nam je postalo jasno da je dr. Kreso jedan od organizatora prevrata. Među nama svezanima, bio je svezan i medicinski brat Palmir Voloder, dr. Kreso je došao s jednim vojnikom i rekao „pustite ga, ovaj je naš“ pokazujući na Palmira, poprijetivši mu rekavši “Palmire ovo ti je zadnje upozorenje“, naravno da je on odmah pušten. Do toga trenutka nisam ni znao da je Palmir Musliman. Samnom u Sanitetu još su zatočeni doktor Dino Vlaho, doktor Darko Knežević i vozač Dario Raič iz Potoka (njemu su također te noći bili zarobljeni brat Pero i otac Filip koji je kasnije poginuo radeći prisilno u Šantićevoj ulici i razmjenut je s ostalim mrtvim). Odmah po dolasku u mostarski logor priredili su nam batinjanje, prolazili smo kroz špalir uz snažne udarce okupljenih vojnika. U spomenutom mostarskom logoru otpočela je naša krvava Golgota koju nismo ni u snu mogli zamisliti. Bili smo zatvoreni u podrumu osnovne škole. U dvije prostorije bilo je preko 100 ljudi. Zatrpali su prozore tako da nije bilo zraka ni svjetlosti. U podne je bio mrak kao da je ponoć. Nije bilo sanitarnog čvora, nas stotinjak moralo je vršiti nuždu u dvije plastične kante koje smo ujutro praznili. Prvi upravnik logora bio je Mirsad Ćupina i tada nam je bilo najteže. Vrijeme logora bilo je obilježeno odvođenjem na prislini rad i to na prvu crtu, a uvečer bi počela premlaćivanja po samo njima znanim kriterijima. Premlaćivanje su vršili u hodniku iznad podruma u kojem smo bili zatvoreni, iz podruma smo slušali užasne krikove i jecanje zatočenika koji su te večeri bili na tapeti. Toliko večeriju su nas premlaćivali i iživljavali se na nama. Jedan od zatočenika koji je bio s Uzarića, preminuo je na hodniku od degeneka. Zvao se Mario Lasić, njega nisam ni upoznao jer je prvu večer podlegao od premlaćivanja.
U premlaćivanju su se posebno isticali Mirsad Pajkić Pajka (koji nije bio stražar nego kuhar u logoru) uživao je u premlaćivanju zatočenika, Huso i Ibro Oručević, Nezir Pribišić, Slobo Marić i Zijo zvani Ziko. Između tolikih premlaćivanja posebno mi se urezalo u sjećanje premlaćivanje osamnaestogodišnjeg Gorana Tomića, moga susjeda iz Vojna. Kada su njega mlatili duša me je boljela, mislio sam pa što im je on kriv, možeš reći puko dijete. Posebno se isticao jedan stražar Zijo, koga su zvali nadimkom Ziko. Goran je kasnije nažalost poginuo, a razmijenjen je s ostalim poginulim. Jednoga dana kad se promijenio upravnik i umjesto Mirsada Ćupine došao Mirsad Handžar, mi smo pomislili da će biti bolje, ali nažalost tortura je nastavljena. Jedne večeri došao sam i ja na red za degenek, dvojica stražara su se iživljavali na meni, tukli su me svime što im je bilo pri ruci, šakama, nogama, metalnom stolicom. Smeđa boca od vina razbila se o moju glavu u stotinu komada. Polomili su mi više rebara i poremetili mi jedan pršljen. To im nije bilo dovoljno, pa su me na kraju onako prebijenog i krvavog polili gazom (benzinom za lampe gažnjače). Bio sam pri svijesti i mislio sam da je gotovo, da ću biti živ zapaljen. Jedan od njih je otišao po upaljač, a drugi se derao „sad ćemo da vidimo kako ustaša gori“. U zadnji tren su me spasila druga dva stražara, jedan me je iznio u hodnik, a drugi stražar je blokirao vrata ovome s upaljenim upaljačem. Jedan stražar koji me je spasio prezivao Zekić i tada je imao oko 55-60 godina, a drugome je bilo ime Slađo (tako su ga zvali), ne znam mu prezime, bio je mlađi, možda oko 40 godina.
Još i danas nakon toliko godina sanjam torturu te večeri, često se budim usljed noćnih mora. Te iste večeri sličnu torturu doživio je i Mario Škobić Dika iz Vrapčića. Razbijali su mu boce o glavu, mlatili ga svim i svačim i gasili mu cigarete o tijelo. Nakon toga premlaćivanja neko vrijeme Dika i ja nismo išli na rad jer jednostavno nismo mogli. Prvih dana nisam mogao normalno disati, zbog slomljenih rebara svaki uzdah stvarao neizdrživu bol. Nakon nekog vremena, kad smo bili malo bolje, morali smo ponovno na prisilni rad. To radno odijelo koje su mi polili gazom (a to je bilo negdje u 11 mjesecu) nosio sam sve do razmjene 19. ožujka 1994, nisu mi dali da se presvučem. Ovu dvojicu stražara koji su me spasili uvijek spominjem, hvala im i hvala dragom Bogu koji ih je poslao u tom trenutku, pola minute kasnije bilo bi prekasno.
S prisilnog rada, svaki dan bi se netko vratio premlaćen, a nekada i cijela grupa. Jednom prilikom otišla je jedna grupa u Blagaj na prisilni rad (kopati kanale, praviti bunkere i sl.). Svi su vraćeni premlaćeni. Toliko su bili premlaćeni da nisu bili sposobni za rad, pa su ih vratili natrag u logor. Tog puta najgore je prošao Mate Groznica iz Vrapčića koji je jedno vrijeme imao amneziju (ničeg se nije sjećao, nekoliko dana nije znao ni kako se zove). Bogu hvala oporavio se nakon nekog vremena i vratilo mu se pamćenje. U jednoj grupi za Blagaj bio sam i ja, grupa je brojila 15 logoraša. Dovezli su nas po noći i zatvorili u neki podrum, a tada je počela jaka kiša. Kiša je neprestano padala puna dva dana, ništa nismo radili, vjerojatno stražari nisu htjeli kisnuti. Za ta dva dana nismo ništa jeli ni pili, treći dan su nas odveli na rad. Među vojnicima koji su došli po nas bio je jedan jako mlad vojnik koji nas je natjerao da trčemo. Ja onako iscrpljen, gladan i žedan, nisam mogao potrčati, a on mi je pucao oko nogu i derao se „trči ustašo“. Srećom nije me ranio, tu smo radili tjedan dana. Dobili smo vodu i hranu samo zato da bi smo mogli obaviti posao, kopati i nostili vreće po cijeli dan. Hrana u logoru je bila posebna priča. Ujutro riža skuhana u neslanoj vodi, uvečer sočivica i uz tu porciju je išla jedna kriška kruha. Tanjuri, kašike i šerpe se uopće nisu prale, a hrana je bila totalno neukusna za jelo. Riža je bila puna crva koji su plivali po tanjuru. Dugo vremena nismo se ni kupali, tako da smo se svi zaušljavili. Kada je postala opasnost za stražare, da i oni dobiju uši, donijeli su neki prašak i svako su nas jutro prašili nekoliko dana. Kad su uši pokrepale, ošišali su nas do glave. Ja sam prvi veš promijenio 112-ti dan. Dao mi ga je Dane Pinjuh, jer su njemu roditelji nekako, preko nekog muslimanskog vojnika, spremili par komada veša. Bilo je zatočenika koji nisu za svih 267 dana ni jednom presvukli veš, a svega smo se par puta okupali. Meni nikako nije jasno kako su oni (stražari) mogli podnositi naš smrad. Zamislite da smo svaki dan radili, kopali, nosili vreće, prljali se i znojili, a nismo se mogli okupati. Mnogi su se odlazeći na prislni rad vraćali ranjeni ili mrtvi. Nemam točan broj onih koji su bili ranjeni, ali to je bilo negdje oko 2/3 nas koji smo živi razmijenjeni. Dvadesetčetvorica su poginula u zatočeništvu. Gotovo svaki peti je poginuo, kad sračunam koliko nas je bilo od ukupnog broja. Osim nas stotinjak iz Bijelog Polja i Vrapčića, kasnije je zarobljeno 10 Čapljinaca i 6 Uzarićana, a bilo je i nekoliko vojnika iz Ilića koji su zarobljeni na Ravnima, tako da nas je bilo preko 120. Prvi je poginuo Marko Mikulić iz Vrapčića. Ja sam ranjen 23. srpnja 1993. kad su nas vodili na rad. Sa mnom su od iste granate ranjeni Zoran Škobić i Zdravko Cvitković. Osim premlaćivanja izgladnjivanja i prisilnog rata, posebna muka i rekao bi zločin bilo je prisilno vađenje krvi. Jednostavno pojavio bi se jedan od stražara i upitao tko bi dragovoljno dao krv. Prvi put su se javila čini mi se dvojica, mislim da su prije rata bili dobrovoljni darovatelji krvi.
Kad su drugi put, odmah sutradan došli pitajući tko će dati krv, nitko se nije javio. Malo kasnije su došli i naredili „idete svi da se odredi koja ste krvna grupa“ i tako su nas u grupama vodili u higijenski zavod gdje je bio glavni sanitet. Idućih dana dolaze stražari sa popisom tko je koja krva grupa i kažu hajdemo trojica A (ja sam ta), ako nitko ne izlazi počnu prozivati po popisu. Zapovjednik saniteta bio je dr. Milavić.
Da nismo dragovoljno davali krv, najbolji dokaz je to da samo dvojici nisu vadili krv, a svima ostalim jesu. Ta dvojica su prebolili žuticu, a oni koji prebole tu bolest ne mogu davati krv. Doktor koji je potpisao Hipokratovu zakletvu silom je zatočenicima vadio krv. Svima nama su vadili krv 2-4 puta, meni osobno 4 puta. Zadnji put kad su mi vadili krv bio sam mršav kao grana, činilo mi se da me nema pola, noge su mi izgledale poput štapića nije mi jasno kako su me nosile. Danas mi je žao da nisam imao vagu jer bi ona najbolje kazala moje užasno stanje, izgledao sam kao kostur. Među nama zatočenim je bio i pokojni Petar Šunjić zvani Peša, njega moram spomenuti jer je on i u tako teškim uvjetima uvijek bio raspoložen za zezanciju i šalu unosio je dozu optimizma svima nama. Ispričat ću jednu anegdotu od mnogo njih zbog kojih smo se nasmijali.Vodili bi nas na prisilni rad i kroz grad bi nas djeca gađala kamenicama i grudvama snijega vičući „ustaše“ „ustaše“. Danima je to bilo tako jer su nas vodili istom ulicom u donji dio grada. Jednoga dana nema djece niko ne viče i ne gađa nas, upita Peša stražara „Gdje su naši navijači“, a oni u čudu pitaju kakvi navijači, a on kaže „Oni što skandiraju „ustaše“ „ustaše“. Svi smo se nasmijali pa i stražari. Peša je umro iza rata a sigurno mu je degenek u logoru dosta kumovao preranoj smrti. Za devet mjeseci koliko sam proveo u logoru, bilo je i trenutaka u kojima smo osjetili i tračak ljudskosti, pa ću malo progovoriti o tome. Kako su nas stalno vodili negdje na prisilni rad, znalo se dogoditi da nam potpuno nepoznat čovjek da komad kruha ili čak cijeli kruh. Onaj tko je u životu bio gladan zna što je glad (čovjek nije gladan mesa niti ičega drugog osim kruha). Ta kriška kruha je nama značila život i ovom prilikom se zahvaljujem svima koji su nam na taj način pomogli. Posebno ću spomenuti jednoga čovjeka iz Vrapčića koji je prije rata radio sa mnom u P.I. „Đuro Salaj“, a zove se Nijaz Marić. U jesen 1993. godine nas 10 je radilo po cijeli dan u Vrapčićima, kopali smo tranšeje, punili i nosili vreće za bunkere i sl. Preko noći bili smo zatvoreni u jednom podrumu u Vrapčićima. Nijaz je čuo da sam i ja među tim što rade po cijeli dan pa je došao jednu večer s nešto hrane za nas. Stražar koji nas je tu večer čuvao vratio ga je natrag uz prijetnju da se ni on neće dobro provesti. On je ponovno došao sutra na večer kada je bio drugi stražar i pitao može li nam dati nešto hrane. Stražar mu je odgovorio da će ga pustiti ako smije ući među 10 ustaša. On je ušao k nama u podrum i donio cijeli domaći kruh, jednu vrećicu urde (imao je koze) i čak jednu šerpu mesa. Da napomenem Nijaz je bio oženjen čovjek i imao je troje maloljetne djece i sigurno da ni oni doma baš nisu živjeli u izobilju. Nas deset je to „pomelo“ za čas, ali tu njegovu gestu nikada neću zaboraviti, ni ja ni ostali koji su tu večer bili sa mnom. Osim mene tu su bili Ante Zadro, Želja Mikulić, Mario Škobić Dika, ne mogu se sjetiti ostale šestorice.
Već sam spomenuo da su s nama u logoru bila i dva doktora, dr. Dino Vlaho i dr. Darko Knežević. Među prvim je bio ranjen Martin Brajković, ranjen je u nogu i nitko ga nije previo, samo je vraćen u logor. Noga mu je počela smrdjeti (meso je počelo trunuti). Kada je to stražarima postalo nesnošljivo, odveden je u higijenski zavod gdje mu je jedan doktor očistio ranu, svo trulo meso skinuo tako da su mu se vidjele sve kosti u stopalu. Zbog težine rane donijeli su sanitetski materijal našim doktorima da nas oni previjaju. Pri zarobljavanju u Sjevernom logoru ranjen je Stanko Golemac zvani Čikre iz Potoka, nisu mu pružili pomoć pa mu se rana na nozi doslovno ucrvala. Stanko je ležao nepomičan, mokrio je u jednu plastičnu posudu. Svojim sam očima gledao kako su ga stražari prisilili da popije oko litar svoje mokrače, također su ga natjerali da pojede papirnu novčanicu od 1000 hrvatskih dinara.
Na kraju ću o onome što me najviše tišti. Toliko se zla dogodilo u tom logoru, a samo je par stražara dobilo simbolične kazne. Toliko večeriju su nas premlaćivali i iživljavali se na nama. Davao sam iskaz SIPA-i, tužiteljstvu BiH, tužiteljstvu naše županije i uvijek sam govorio samo istinu. Bio sam jedan od svjedoka na sudu BiH u Sarajevu, ali ja ne vidim da će ovdje pravda pobijediti, tako da sam potpuno razočaran pravosuđem ove države.
Moram se požaliti i na tadašnje institucije HR-HB, jer kada smo mi razmijenjeni, nas 80 otprilike (24 su razmijenjeni mrtvi, dio teško ranjenih je ranije odvezeno u UNPROFOR) nitko s nama nije obavio razgovor, nitko nas nije ni uslikao, jer da su nas bar uslikali slike bi same ispričale priču o zemaljskom paklu. Kada smo tek izišli, mogli smo dati potpune iskaze sa svim detaljima, da bi se protiv odgovornih mogle podnijeti tužbe. Tko je to trebao uraditi, MUP, SIS, VONS, nemam pojma, ali nije nitko, zato danas primaju dobre mirovine jer ništa nisu radili.
Spomenuo sam prisilno vađenje krvi i dr. Milavića moje veliko razočarenje je i to što mi je kasnije glavna tužiteljica naše županije rekla da se neće podići optužnica protiv dr. Milavića jer je Ustavni sud je donio odluku da je vađenje krvi nama „veća korist nego šteta“.
Da napomenem da je glavna tužiteljica naše županije Hrvatica i preziva se Pranjić. Prošlo je više od 22 godine od našeg zarobljavanja i ja sam svjestan da na zemlji pravde malo ima, ali neka ovo moje svjedočenje pomogne da svijet sazna istinu o stradanjima Hrvata Bjelopoljske kotline, a mir je samo moguć ako se svjedoči istina.
Zato sam nastojao i donijeti iskren i realan prikaz ovog žalosnog vremena!
Neka nam se Bog smiluje svima!
Logoraško svjedočanstvo Željke Zovko
Zovem se Željka Zovko, rođena sam 1958. godine, odrasla sam u Vrapčićima. Udala sam se u Potoke za Boru Zovku 1978. godine. Prije rata sam radila u Merkuru kao blagajnica. Priključila sam se HVO-u 8. travnja 1992. Radila sam pri logistici, krajem srpnja 1992. otvorila se kantina i u njoj sam radila sve do zarobljavanja. Zarobljena sam zajedno s mužem Borom 30. lipnja 1993. u ranim jutarnjim satima.
Sve je počelo na Petrovdan, 29. lipnja 1993. Ne nadajući se nikakvu zlu opustili smo se i svetkovali. Nakon toliko godina još i danas se preispitivam je li to bila “slučajnost” ili strogo isplaniran scenarij. Naime, večer prije našega zarobljavanja bio je rođendan dr. Samiru Kresi. Po svemu što je uslijedilo, očito da je se taj “rođendan” pripremao dugo, temeljito i iz samoga muslimanskog vrha. Kako smo bili naivni, možete zamisliti da je taj Kreso kod naših obitelji poručio da mu se peku pite, torte, sprema sač. Doista se trudio da nas što više okupi i angažira u rođendanskim pripremama. Cijelo vrijeme rođendanskoga slavlja, dok smo mi sjedili i zabavljali se, dr. Kreso se nervozno uzvrtio, stalno je izlazio pred kuću, nešto izvirivao, kao da je nekoga očekivao. Tada to nismo razumjeli! Negdje oko pola noći nestalo je struje i slavljenici su se počeli razilaziti. Otišla sam kući, očekujući da će se moj suprug Boro brzo vratiti, u to vrijeme je bilo zamračenje, radi opasnosti od Srba koji su bili okolo. Moj suprug je razvozio vodu po tadašnjim linijama. Vratio se negdje oko 2 sata i govori mi kako je čudno što je u ovako sitne sate susreo neke grupe muslimana…
Ne nadajući se nikakvu zlu utonuli smo u prvi san, iz kojega nas je probudila galama i lupanje na ulaznim vratima. Na Borin upit tko je, uz povike, vojna policija, odjednom upadoše u kuću nama nepoznati ljudi, galameći i udarajući nas. Iznenađeni i onako sneni u trenu smo se izgubili. Najglasniji je bio Sultan, tako su ga zvali, a ime mu je Šemso Čagalj, iz Nevesinja, on nam je najviše jada i napravio. Okrenuo se mome mužu pitajući ga kako se zove, kad je dobio odgovor, počeo mu je psovati majku četničku. Boro ga je ispravio govoreći da je Hrvat, na što je on još više zapjenio. Psujući nam ustašku majku, tukli su nas nemilice. Prijetili su kako će nas ubiti, jer oni su Zukini vojnici a koga Zukini zarobe, taj ne ostaje živ, režao je na nas Šemso Čagalj – Sultan. Od mene je tražio novac jer su mu rekli da ja radim u ustaškoj kantini, misleći da je novac kod mene u kući. Budući da sam novac predala nadređenima večer ranije, nisam im imala što ni dati, nisu mi vjerovali. Vojnik zvani Hodža počeo me udarati, a kako me moj suprug htio zaštititi, svezali su ga i držali mu pušku u ustima a mene nastavili maltretirati. Kad je u 3 sata i petnaest minuta počela pucnjava, izveli su Boru iz kuće i tražili da ih odvede do naše Vojne policije. U međuvremenu sam i ja pošla za njima. Nas dvoje smo počeli svjesno jaukati, galamiti i zapomagati s namjerom da nas naši čuju i da se spašavaju!
Boro ih je vodio sanitetu ne bi li se u međuvremenu vojni policajci spasili. Kad smo došli u sanitet “dobri naš komšija” dr. Samir Kreso već je razoružao i zarobio sanitet i rekao kako je Armija BiH ušla u Bijelo Polje.
Na povratku pred našom kućom pucali su nam oko nogu i mene gurali natrag u kuću. Kako nisam dala da me odvoje od Bore, jedan me je udario kundakom prvo među pleća, a potom u potiljak. Onesviještena sam ležala u kanalu. Boru su odveli, a mene su neki ubacili u kuću. U sanitetu su zarobili 4 Hrvata: dr. Darku Kneževića, dr. Dinu Vlahu i dvojicu vozača hitne Dragana Marića – Grga i Daria Raiča te ih doveli u našu kuću. Osim saniteta zarobljeni su Pero Raič i Zlatko Marić. Da ironija bude veća onaj isti dr. Kreso, koji je dan prije toga u kući Filipa Raiča naredio što mu se treba pripravit za rođendan, osobno je otišao i zarobio Filipa. U našoj kući se odvijala prava drama. Taj Sultan je tražio od naših zarobljenih ljudi da mu kažu gdje mu je daidža Alvadžija. Kako mu nitko ništa nije odgovorio, rekao je da će ubiti jednoga za primjer i pokazao prstom na Filipa Raiča. Nemilosrdno ga je počeo tući, čovjek je izgubio svijest, a on ga je i dalje gazio. Tad je naišao dr. Kreso i rekao da je Alvadžije sklonio na sigurno.
Nastavili su sa zarobljavanjem Hrvata. Vojno sposobne odvodili u naš podrum, a civile u kuću. K meni u sobu su ubacili ranjenu Matiju Drinovac, imala je prostrijelnu ranu iznad kuka. Domalo u sobu je ušla i Ljubica Azinović, a iza nje su doveli Mandu, Stanka i Žarka Drinovca (već preživio torture srpskih zatvora), Stanka Krezića, Jelu, Dadu, Zoru, Lidiju i Draganu Azinović, Ružu i Damjana Drinovca, Jelku i Matu Pinjuh, Danu i Jozu Goluža, Milu, Ivu, Cviju i Ružicu Karlušić. U podrum naše kuće doveli su Vojnu brigadnu policiju iz Mostara te naše Bjelopoljce bojovnike Miću Krezića, Maria i Bobu Crnjac, Danu Pinjuh, Željka Drinovca, Mirka Buconjića, Stanka Raiča i Dragana Andrića.
U večernjim satima zatočenike iz podruma natovarili su na neki kamion i odvezli ih u nepoznatom smjeru, nisu nam dali ni da se pozdravimo. U jutarnjim satima nas civile su pokupili i odveli u podrum ne znam čije kuće u Mekama. Iz toga podruma izvodili su muškarce da bi ih nakon nekoliko sati vraćali napola mrtve. Najviše su tukli Tomislava Brajkovića, Stanka Krezića – Ćanu, Stanka Zovku – Đatka, Iliju Leku, sve su to bili ljudi od 50 i više godina. Drugi dan u taj podrum k nama su doveli Kožule iz Vrapčića i Kreze s Ravni. Žalosno je bilo gledati te nemoćne povorke staraca i nejači. Jednu baku su dovezli u civari jer nije mogla hodati. Starici Ivi Krezo bilo je 78 godina, a braći Bošku 91 godina i Mati 88 godina. S njima su doveli i Ilku Kožul iz Potoka, koja je sa sobom vodila dvoje djece, a ujedno je bila u poodmakloj trudnoći. Nju je Sultan posebno maltretirao. Jedne prilike popeo se na stolicu i počeo galamiti: “Sad ću skočiti i izbiti ustašu iz utrobe!»
Negdje u podne 4. srpnja 1993. pala je granata i ranila pet zatočenika. Najteže je bio ranjen Jozo Goluža star oko 65 godina. Tek nakon dva dana kad su vidjeli da je čovjek iskrvario i da je počeo buncati, stražar je otišao po pomoć. Doktor Kreso je odbio doći, došao je samo bolničar i previo mu ranu, dok ostale ranjene nije ni pogledao.
U noći 9. srpnja 1993. nas sedamdesetero ukrcali su u kamione i autobus, a ostalu desetoricu ostavili su kao radni vod. Kako je bio mrak, nismo znali kamo nas vode no, kad smo stali na Uborku rekli su nam: “Sad ćemo mi vas ovdje ubiti kao što su Srbi učinili nama.” Nakon pola sata zastrašivanja krenuli smo dalje put Mostara. Dovezli su nas pred IV. Osnovnu školu gdje su nas čekali muslimanski civili. Krenuli su na nas poput zvijeri, tukući nas, pljujući i vrijeđajući. U školskom hodniku smo se morali poredati jedan iza drugoga i tako smo ulazili u kancelariju upravnika tog logora Mirsada Ćupine – Zize. S njim je bio i neki Zubac i zloglasna Elvedina. Oduzimali su nam novac, zlato i sve vrijedne stvari. Ako bismo slučajno pokušali nešto sakriti, a oni nam to nađu, jer su nas skidali do gola, tada bi nas tukli do besvijesti. Ujutro čekajući red za wc, vidjela sam svoje Vrapčićane, čekajući na red došla sam do Marka Sesara (prošao već ranije neviđenu torturu u srpskom logoru Bileća) i pitala gdje su moji? Rekao mi je da su mi tu ujna Rozika i njezin sin Slavko, kao i neki naši vojnici. Tako sam u wc-u vidjela kako vode mog rođaka Slavka, vodili su ga da ga operu od krvi, već su ga stigli premlatiti, a nisu birali sredstva kako mučiti ljude. Tada sam ga vidjela prvi i zadnji put, jer je samo malo kasnije na prisilnom radu, kopajući rovove na Bulevaru ranjen u nogu. Poslije smo doznali da je mučki ubijen u njihovoj ratnoj bolnici. Nakon dva dana prebacili su nas u jednu manju dvoranu u kojoj su već bila 24 hrvatska civila iz Vrapčića.
U tom logoru nam je bilo katastrofalno, mlađe ženske osobe vodili su na silovanje, kroz nekoliko dana procurile su fekalije i ugrozile nam život. Jedne noći su nas pokupili i ubacili u autobuse i kamione vraćajući nas opet u Bijelo Polje. I na tom putovanju bilo je maltretiranja. Stanka Krezića su gurnuli iz autobusa dok je bio u vožnji, dobio je teške povrijede. Od 23. srpnja 1993. do 2. prosinca 1993. bili smo u logoru O.Š. “Bratstvo i jedinstvo” u Potocima. Krajem kolovoza 1993. pozlilo mi je i oduzela mi se desna strana tijela, tražili smo da dođe dr. Kreso koji je samo poručio da ustaše ne ulaze u njegov sanitet. Cijelo vrijeme boravka u logoru bila sam slabo pokretna. Pri dovođenju u logor zatočenike su brutalno fizički maltretirali muslimanski vojnici. Hrana je bila jednolična i nedovoljna. Zbog nedovoljne ishrane i loših uvjeta u logoru zatočenici su smršavjeli i do 40 kilograma. Zatočeni muškarci svaki su dan radili najteže poslove za muslimansku vojsku na prvoj crti bojišnice, gdje su neki na prisilnom radu izgubili i život. Tri puta su nas posjetili djelatnici MCK, ali nam nisu poboljšali uvjete boravka u logoru.
Napokon je došao i dan razmjene 2. prosinca 1993., hvala dragom Bogu! Nakon moga izlaska za mene je bilo još teže iščekivanje kad će doći i dan razmjene moga supruga i ostalih vojnih zatočenika. Oni su pušteni za spomendan sv. Josipa, 19. ožujka 1994. Ne prestajem zahvaljivati dragom Bogu što smo ostali živi! Mnogi su zatočenici već preminuli. Premda osjećam teške psihičke i fizičke posljedici ovoga pakla opraštam, ali kako zaboraviti?
N.B. U logoru Četvrte osnovne škole upravnik je bio Mirsad Ćupina Ziza, koji je osuđen na 4 godine zatvora, a 17 logoraša ubijeno je u logoru. U logoru Potoci ubijeno je 7 Hrvata, četvorica osuđeni: Omanović na 13 godina za ubojstvo 3 zatočenika. Prvostupanjskom presudom Eno Ćurić 5, Ibrahim Demirović 10 i Hebib Čopelj 2 godine.
1.Avgust Antunović – Bočine
2.Dragan Andrić – Livač
3.Davor Andrić – Livač
4.Davor Azinović – Potoci
5.Mirko Buconjić – Potoci
6.Ilija Brajković – Lišani
7.Martin Brajković – Lišani
8.Boris Crnjac – Potoci
9.Mario Crnjac – Potoci
10.Željko Drinovac – Potoci
11.Stanko Golemac, Čikre – Potoci
12.Mato Groznica – Vrapčići
13.Stojan Kolobara – Vrapčići (bio i u srpskom logoru)
14.Slavko Krolo – Potoci
15.Tomo Kordić – Potoci
16.Josip Kordić – Potoci
17.Darko Knežević – Potoci
18.Milenko Krezić -Potoci
19.Jozo Kordić – Potoci
20.Branko Kožul – Vrapčići (ubijen u logoru)
21. Slavko Kolobara – Vrapčići (ubijen u logoru)
22.Tomo Karlušić – Vrapčići (ubijen u logoru)
23.Dragan Marić – Đubrani
24.Dragan Marić sin Jozin – Vojno
25.Dražan Marić – Vojno
26.Zoran Mikulić – Vrapčići
27.Filip Mikulić – Vrapčići
28.Branko Mijanović – Vojno
29.Željko Mikulić – Vrapčići
30.Danislav Pinjuh – Potoci
31.Jozo Prga – Bočine
32.Stanko Raič – Potoci
33.Dario Raič – Vojno
34.Pero Raič – Potoci
35.Ante Rajič – Potoci
36.Jakov Raspudić – Potoci
37.Boško Perić – Bočine
38.Milenko Šarić – Potoci
39.Slavko Sesar – Vrapčići
40.Filip Raič-ubijen u logoru – Potoci
41.Branko Vidović – Potoci
42.Ljubica Soldo – Bočine
42.Ljubica Soldo-Bočine
43.Zoran Škobić – Đubrani
44.Mario Škobić,Dika – Vrapčići
45.Ivica Škobić – Vrapčići
46.Ljubo Škobić – Vrapčići
47.Petar Šunjić – Vojno
48.Zlatko Marić – Potoci
49.Ljubo Tipurić – Vojno
50.Goran Tomić – Vojno (ubijen u logoru)
51.Ante Zadro – Vojno
52.Boro Zovko – Potoci
53.Ivan Ravlić – Lišani (ubijen u logoru)
54.Stojan Škobić – Vrapčići (ubijen u logoru )
55.Franjo Kordić – Potoci
56.Stanko Zovko – Potoci (ubijen u logoru)
57.Ante Mikulić – Vrapčići (ubijen u logoru)
58.Jela Kolobara – Vrapčići
59. Marko Grgić – Potoci
60.Mario Grgić – Potoci
61.Blaženka Grgić – Potoci
62.Ana Grgić – Potoci
63.Zora Zovko – Lišani
64.Dalibor Zovko – Lišani
65.Daliborka Zovko – Lišani
66.Dražen Ivanković – Lišani
67.Mara Zovko, Ćeleba – Potoci
68.Mate Krezić – Ravni
69.Jozo Goluža – Potoci
70.Dana Goluža – Potoci
71.Zvonko Grgić – Potoci (bio i u srpskom logoru)
72.Mila Grgić – Potoci
73.Damir Šilić – Potoci
74.Franjo Šilić – Potoci
75.Mara Šilić – Potoci
76.Pero Krezić – Ravni
77.Iva Krezić – Ravni
78.Boško Krezić – Ravni
79.Damjan Drinovac – Potoci
80.Ruža Drinovac – Potoci
81.Matija Drinovac – Potoci
82.Marica Crnjac – Lišani
83.Mladen Crnjac – Lišani
84.Ljubica Azinović – Potoci
85.Željka Zovko – Potoci
86.Jela Azinović – Potoci
91. Mladenka Mikulić – Vrapčići
92. Irena Mikulić – Vrapčići
93. Gabrijel Mikulić – Vrapčići
94. Cvija Škobić – Vrapčići
95. Danijel Škobić – Vrapčići
96. Danijela Škobić – Vrapčići
97. Anita Škobić – Vrapčići
98. Mira Billić – Lišani
99. Krešimir Kožul – Vrapčići
100. Kristina Kožul – Vrapčići
101. Nevenka Kožul – Vrapčići
102. Dario Kožul – Vrapčići
103. Iva Andabaka – Vrapčići
104. Stanko Mikulić – Vrapčići
105. Niko Mihalj – Vrapčići
106. Marija Mihalj – Vrapčići
107. Marko Zovko – Potoci
108. Mara Sesar – Vrapčići (bila i u srpskom logoru)
109. Anica Kolobara – Vrapčići
110. Anđa Jašin – Vrapčići (bila i u srpskom logoru)
111. Marica Škobić – Vrapčići (bila i u srpskom logoru)
112. Blago Škobić – Vrapčići
113. Stanko Krezić – Potoci
114. Stanko Bilić – Lišani
115. Anđa Bilić – Lišani
116. Jozika Ivanković – Lišani
117. Mara Azinović – Livač
118. Stanko Azinović – Livač (bio i u srpskom logoru)
119. Stanko Puljić – Potoci
120. Iva Puljić – Potoci
121. Ante Gakić – Potoci
122. Dragica Gakić – Potoci
123. Jaka Kordić – Potoci
124. Luca Kordić – Potoci
125. Ivanka Bošnjak – Potoci
126. Paula Zovko – Potoci
127. Manda Grgić – Potoci
128. Mile Karlušić – Potoci
129. Iva Karlušić – Potoci
130. Ružica Karlušić – Potoci
131. Cvija Karlušić – Potoci
132. Stanko Paponja – Salakovac
133. Kata Paponja – Salakovac
134. Mara Grgić – Potoci
135. Dragica Crnjac – Potoci
136. Ante Crnjac – Potoci
137. Rozika Kolobara – Vrapčići
138. Ruža Kolobara – Vrapčići
139. Jagata Azinović – Livač
140. Mara Kožul – Vrapčići
141. Matija Kolobara – Vrapčići
142. Milka Kolobara – Vrapčići
143. Luca Leko – Potoci
144. Matija Bilić – Lišani
145. Ilija Zovko – Potoci
146. Ilija Leko – Potoci
147. Karlo Azinović – Potoci
148. Ilka Kožul – Vrapčići
149. Jozo Perić – Potoci
150. Ante Andrić – Livač
151. Stanko Zovko,Đatko +Mate – Potoci (ubijen u logoru)
152. Marko Bilić, Lišani (ubijen u logoru)
153. Stanislav Krezić – Potoci
154. Alen Rozić – Potoci
155. Zdravko Zovko – Lišani
156. Marko Sesar – Vrapčići- ubijen u logoru (bio i u srpskom logoru)
157. Pero Sesar – Vrapčići (bio i u srpskom logoru)
158. Ljubo Škobić – ubijen u logoru – (bio i u srpskom logoru)
159. Slavko Pinjuh – Raštani
160. Tomislav Brajković – ubijen u logoru – Lišani
161. Filip Škobić – Vrapčići (bio i u srpskom logoru)
162. Dario Škobić – Vrapčići
163. Šćepo Bilić – Lišani (ubijen u logoru)
164. Stanko Drinovac – Potoci
165. Manda Drinovac – Potoci
166. Žarko Drinovac –Potoci – ubijen u logoru (bio i u srpskom logoru)
Tekstove i svjedočanstva priredio
wpDiscuz
