Mladenko Marijanović, jedan je od devetorice pisaca (Miljenko Jergović, Ivica Đikić, Ivan Lovrenović, Željko Ivanković, Alen Kristić, Milo Jukić, Dragan Marijanović, Mirko Marjanović) koji su nedavno napustili P.E.N. centar BiH zbog prosvjednog pisma članova P.E.N.- a o zabrani komemorativne mise za žrtve Bleiburga u sarajevskoj katedrali.
Grupa pisaca koji su napustili P.E.N. centar ubrzo su postali žrtvama hajke, pa ih tako redovito anonimne i polujavne osobe nazivaju ustašama, uzp-ovcima, pristašama endehazije i revizionistima. Iako je riječ o autorima koji su nebrojeno mnogo puta kroz svoja djela – bilo novinske tekstove i literature iscrpno pisali o kompleksnim temama poput Bleiburga, i generalno ljudskog stradanja u različitim državnim uređenjima i režimima.
Marijanović u razgovoru za Dnevnik.ba govori o drami u P.E.N. centru, ostavci, te objašnjava, na primjeru rodnog Vareša, kompleksnost stradanja pojedinca, bez obzira je li uopće nečiji pristalica bio i kakva je ideološka uvjerenja gajio.
“Prosvjedno pismo derogiralo ugled i autoritet P.E.N.-a”
Prosvjedno pismo, u verziji objavljenoj 9. svibnja, smatra Marijanović, derogiralo je i ugled i autoritet P.E.N.-a u očima misleće javnosti, dok su ostavke, navodi, nas koji se tih dana nismo uhvatili u “kozaračko kolo” običnom čitatelju flash vijesti, samo još jedan od puknutih šavova postdaytonskog društva.
“Toga se, zatim, na onoj najprizemnijoj razini, dohvate forumski hejteri i stereotipno zauzmu strane, a zlonamjerni likuju. No s takvim pismom, što je njegova najteža konzekvenca, onom dijelu javnosti s površnim razumijevanjem (a ‘nabrijanim’ na ovu temu) dalo se da vjeruje u podjelu unutar P.E.N.-a na one koji su za i one koji su protiv, što mise što fašizma“, kazao je Marijanović.
“Kao da su ga pisali stranački apartčici”
Pismo koje je potpisalo manje od polovice članstva, a protureno je kao izraz svih članova, stilski je, kako navodi Marijanović, bliže uratku stranačkih apartička i teško bi odalo da su to uopće sastavili “ljudi od pera”.
“Od pisaca i esejista očekujete u najmanju ruku da su bolje verzirani, a želite vjerovati i da ih se ne može tek tako pridobiti za ulogu u lošoj ideološkoj predstavi. Na koncu sam svoju ostavku sveo na samo jednu rečenicu, smatrajući nevrijednim objašnjavati nekome unutar jedne intelektualne udruge da bi elementarno bilo upoznati članstvo s pismom prije nego će ga, kako je namijenjeno nekima od nas, čitati u medijima“, navodi.
Za ostale kolege koji su istupili Marijanović ne zna je li pismo bilo njima predočeno, jer su ostavke tekle nekoordinirano i svatko je svoje istupanje individualno obrazložio.
“Osobno, nisam dobio priliku vidjeti to pismo prije objave – iako sam na mailing listi P.E.N.-a kada se online izjašnjavamo o nekim drugim pitanjima – kao ni priliku očitovati se o njemu, a još manje odnosno nikako utjecati na njegovo formuliranje“, rekao je.
Bleiburg: Poglavlje koje se interpretira kako se kome svidi i kako kada ustreba
Marijanović smatra kako bi se u temama poput ove bleiburške, odnosno odgovoru na tako kompleksno i veoma osjetljivo ljudsko pitanje, a koje je za neke važno i kao političko, trebali u prvom redu istaknuti povjesničari i pravnici.
No, kako su oni podbacili, navodi, to koriste svi ostali kako bi interpretirali poglavlje o Bleiburgu kako se kome svidi i kako kada ustreba.
“Mi smo, kao mrvice među dlanovima skupljeni unutar definicije postkonfliktnog društva, i pri tome se misli na 25 godina od proteklog rata, a još se nismo očistili ni od duhova prošlosti pa se iznova valja vraćati i 75 godina unatrag”, kazao je.
Ni unutar Republike Hrvatske, podsjeća, kao moderne europske države, nakon skidanja tabua i početnog entuzijazma 1990-ih, nije se iskristaliziralo stajalište o tome i to seže do samoga državnog vrha pa su neki hrvatski predsjednici i premijeri išli na Bleiburg na dan komemoracije, a neki pak inkognito mimo te manifestacije, pa je Hrvatski sabor čas pokrovitelj, čas nije, a komisija Instituta za povijest RH koja je radila na istraživanju masovnih grobnica po Sloveniji, kako je negdje pročitao, ugašena je i prije završenog posla.
“Oni koji bleiburšku odmazdu i nastavak pogroma smatraju opravdanim, podupiru zatiranje istine o tragediji i njenim razmjerima”
“S druge strane, politike koje bleiburšku odmazdu i nastavak pogroma u kolonama smrti i dandanas smatraju opravdanom i normalnom, podupirale su i podupiru zatiranje istine o toj tragediji i njenim razmjerima”, naglasio je.
Vrijeme je, navodi, u međuvremenu progutalo dokaze i svjedoke koji bi pomogli istini barem u utvrđivanju konačnog broja stradalih, jer i oko toga se luta, a odstupanja su čak u desetcima tisuća.
“To je s aspekta znanosti i historiografije, a prvi je kvartal 21. stoljeća, prilično porazno. Tako da iz svih tih razloga nije mogao biti izvršen ni civilizacijski dug spram tih stradalnika i koje se upravo zato mrtvo hladno etiketira odnosno smješta sve u isti koš, a cijela ta tragedija instrumentalizira“, kazao je.
Ništa manje tragična nije ni činjenica, smatra, koliko je niska razina svijesti kad se danas žele „pretresati kosti“; svi pretresaju samo kosti svojih, ali ne i onih kojima ih oni posijaše.
“Još smo jako daleko od toga da se nosimo s naslijeđem koje nije uvijek lijepo, niti je u nas još dokučeno da povijest nije tako crno-bijela. Ali jedni je uporno vide kao zebru i ako ih suočite s faktima, eto problema“, kazao je.
Međutim, za Marijanovića je zapanjujuća i lakoća kojom je postignut zapaljiv utjecaj na javno mnijenje, koji je probudio odnekud arhaične grupacije uz koje se onda i dio građana svrstao po defaultu, računajući da je to što rade toga dana u trendu.
“Zar je zaista dovoljno da netko podvikne, u ovom slučaju u pravcu sarajevske katedrale: Eno, tamo su fašisti!, i da ljuti antifašisti s transparentima, petokrakama i pionirskim rupcima oko vrata to shvate kao slijeđenje nekog novog Tita, a maršal pod šapkom priviđa se, u kućnom ogledalu, zacijelo Komšiću. Jesu li sarajevski mediji i sarajevske ulice zaista jedini barometar?”, zapitao je Marijanović.
Na primjeru Vareša, njegovog rodnog grada objašnjava kako zasigurno postoje druge sredine koje se znaju bolje i zrelije postaviti u odnosu na društvena kretanja i pitanja.
“Nas u Varešu, doduše, jeftino pređu u oblasti ekonomije, mada to ranije nije bilo tako, ali u pogledu ostalog razmišljanja svojom glavom kroz sve povijesne mijene Vareš je manje ili više bio sui generis. Uostalom, poznati su, onome tko čita i želi znati, uloga i doprinos Vareša povijesti Bosne (i Hercegovine), a zemljopisno je riječ o mjestu u srcu nekadašnje kraljevske zemlje“, kazao je.
Bobovac mjesto prijepora oko kojeg se prodaju laži
Bobovac je, podsjeća, mjesto prijepora, s kojeg se isto tako prodaju laži o domoljublju i svetkovanju višestoljetne državnosti.
“Iza posljednjeg rata podignut je jarbol i na njega okačena zastava s ljiljanima, pored mauzoleja dinastije Kotromanić. To dvoje ima poveznicu i imalo bi smisla da u isto vrijeme u demoliranoj kapeli i kamenoj grobnici pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša nikome nisu smetali ovčji brabonjci, konzerve od sardina, stare čizme i sličan otpad. Do vrha groba! Ali to je pravi odraz naših dika o svojoj zemlji: izvana zastava i uz himnu ruka na srcu, a unutra bunjište”, kazao je.
Uz podršku pok. profesora Dubravka Lovrenovića, podsjeća, i tadašnjeg vareškog načelnika Hamde Fatića poveo je akciju čišćenja, u kojoj su sudjelovali i vareški srednjoškolci, pa se kapela dovela u red.
“Otada na gradu Bobovcu parada nema kakvih nema, ali ću izdvojiti samo jednu. Međunarodna likovna kolonija što se održava pet godina zaredom u, nakon ’93. iz pepela dignutom selu Borovica nadomak Bobovca, uvela je u praksu na platou kod mauzoleja uz baklje u lipanjsko predvečerje okupiti slikare, gosta pjesnika i profesionalni pjevački zbor. Tri grane umjetnosti i zar bi trebalo ponoviti ono otrcano ’iz sve tri nacije’ kad je tu i umjetnika iz drugih zemalja. To je recept za Bobovac, to je koncept koji pripada onakvu mjestu i to je kako se prava stvar gradi i veliča ova zemlja daleko od parola sa sarajevskih ulica”, kazao je.
Ove je godine, podsjeća, zbog pandemije korona virusom, međunarodna likovna kolonija izostala, pa se Marijanović na Bobovac “zaputio” kako bi fotografirao dugo čekani novi krov na bobovačkoj kapeli.
“I to na dan 21. svibnja, kada prije 557 godina Bosna na Bobovcu pade. Ima li koga, možete vikati iz sveg glasa, a eho će se prenositi kanjonom dok vam se ne vrati. Nema nikoga, naravno, ni iz kakvih društvenih krugova. Ali netko je tajanstven pokazao na svoj način poštovanje tom danu i tome mjestu prije mene; u prozoru kapele dogorijevala je svijeća u lampionu”, kazao je i dodao kako je u povratku sreo samo Husniju iz susjednog sela koji je ranije pomogao u jednoj akciji na Bobovcu, a kojeg spominje, kako kaže, tek da svjedokom bude.
Svu hipokriziju oko komemorativne mise, navodi, bez obzira s koje strane ona dolazila, prije su mene u svojim istupima javnosti pred noge bacili ne samo kolege koje su istupile iz P.E.N.-a, nego i fratri Drago Bojić i Ivan Šarčević u beskompromisnoj, zajedničkoj kolumni, a napose je bespoštedan bio kolega Josip Mlakić koji je još ranije napustio P.E.N.
“Pozvat ću se na njegovu kolumnu iz koje parafraziram: čini se da su neki likovi iz NDH-a današnjim ‘antifaštistima’ u Sarajevu bili prihvatljive nacionalnosti. To je, dakle, onaj segment u koji se svi ti prosvjednici i bukači očito nisu uputili nego samo slijedili naputak da nosaju dobivene transparente i hodaju kud i ostali, a oni koji su ih mobilizirali to su im prešutjeli”, podsjeća Marijanović.
Tri primjera različitih sudbina vareških fratara u Drugom svjetsku ratu
Marijanović se temi Bleiburga vraća i kroz tri primjera različitih sudbina šestorice vareških fratara, a svaki će dobronamjeran i razborit čitatelj, smatra, sam izvući zaključak o tomu ima li tu negdje famoznog fašizma koji se proteklih dana listom pripisivao svima na bilo kakav spomen mise, jer komemoracije ustvari nije ni bilo, mada se i nju, kao i revizionizam, ‘prišivalo’ uz misu.
Župnik u Varešu u vrijeme Drugog svjetskog rata, podsjeća, bio je domaći sin iz sela Pogar fra Miroslav Milošević koji je spasio uglednog vareškog Židova Haima Alatrca od deportacije i također zaštitio neke Srbe, a povrh svega bio članom prvog ilegalnog Narodno-oslobodilačkog odbora u Varešu!
“Taj službeno nepriznati ‘crveni fratar’ iza rata je za zasluge dobio dvije presude oslobodilačkih vlasti i odslužio dvije godine zatvora“, kazao je.
Dok su, pak, fratri, Vitomir Slugić i Berislav Kalfić bili sjemeništarci 1945. kad su pokrenuti iz Visokog, ne mogavši doma u rodni Vareš zbog borbi, stigli do Bleiburga (prethodno je Kalfić u rešetanju mase na Dravogradu bio i ranjen), nakon zarobljavanja i 15 dana mukotrpnog povratka u Varaždinu su unovačeni u partizane, navodi, da bi dva mjeseca kasnije bili i otpušteni kao premladi (imali su tada 17 godina) te se uspjeli vratiti Novicijatu i crkvenoj službi.
“Fra Vitomir Zekić i fra Ljudevit Petrović nisu išli nikamo nego ostadoše u mjestu svoje svećeničke službe kod Odžaka gdje ih partizani smakoše kraj ceste 27. svibnja 1945., iako je rat završen. Fra Augustin Brković također je u to vrijeme služio u Posavini, u Tramošnici, a i njega osloboditelji ubiše tih dana, ne zna se ni kako ni zašto. Ovi, dakle, fratri rodom Varešani, Bleiburga ni vidjeli nisu, pa ih je partizanska vojska ipak pobila. Nitko nije položio račune za te zločine niti su oni ičim opravdani, ako već netko pokušava objasniti slične bleiburške egzekucije”, kazao je.
O takvu naličju pobjedničke povijesti “antifašisti”, smatra Marijanović, uopće ne zbore.
“I ne samo ne zbore, nego ne daju za to čuti, što neće promijeniti istinu, ali sve dok je takvog sljepila niti ćemo zbaciti teret prošlosti niti ugledati sretnije budućnosti.”
Odgovarajući na pitanje, u kojoj je mjeri raspad P.E.N.-a realitet BiH i njenih društava i nacionalnih zajednica, Marijanović tvrdi kako se neiskreni odnosi preslikavaju i uvlače u sve pore društvenog djelovanja.
“Postoje ljudi, da se razumijemo, koji dovoljno cijene svoj integritet da ostanu iznad i ne daju se potopiti u baruštinu, čuvajući svoje posljednje pravo, a to je pravo na individualnost. Ali to me već asocira na moje ovdje spomenute odlaske na Bobovac – one kada sam bio dionikom vrhunskih i ničim opterećenih umjetničkih susreta i na ovaj nedavni kada je ostao trag prisutnosti nekog ‘templara’ koji je odao počast Bobovcu sam“, kazao je.
Ma kako ovo drugo, smatra, bilo pomalo epski, ono prvo je ipak nešto čega ovoj zemlji nasušno treba, ali do toga je nemoguće doći ako se, za početak, ne želi nazvati stvari pravim imenom, pa se naša priča na kraju ipak svede na: časne izuzetke.
“Patriotske retorike ima napretek, a gdje god je koja državna vreća, progrižena je”
“Dok se u prsa busaju eto i da kažemo antifašisti, zemlja gori od korupcije i nepotizma, a ni da se počeškaju iza glave recimo nikakvi antinepotisti. Pa da kažu: stani malo, čekaj, kamo to više vodi. Posvud oko nas, samo im baciti malo povoda, gorljivo će skočiti razni antidaytonci, probosanci, državotvorci i kako se sve ne deklariraju, ali nitko patriot. Ovoj zemlji nasušno trebaju patrioti koji razumiju kakvo značenje ta riječ zapravo ima.”
Jer, patriotske retorike ima i napretek, ističe, a gdje god je koja državna vreća oni je progrizu.
“Ako je to mjera patriotizma, priča o institucionalnoj BiH ima sve izglede završiti s tako nesretnim krajem kao što je i ova nova realnost u P.E.N.-u”, zaključio je Mladenko Marijanović u razgovoru za Dnevnik.ba.
wpDiscuz
