Petak, 27 prosinca, 2024

Unsern guten Kaiser Franz

Vrlo
- Advertisement -

U rano proljeće 1886, tek što su se otopili snjegovi, zađoše po baščama i jabučnjacima, koji su do prije dvije godine pripadali nekom Hafizadiću, a on ih je za dobre novce prodao Švabi, ljudi s krampama, motikama i sjekirama, pa ruše stabla i prema Miljacki probijaju dobru, široku džadu. Svijetu bilo žao jabuka, ali nije imao kome šta reći. A najviše zažališe djeca, koja su dva ljeta, otkako bašče više nisu bile Hafizadića, slobodno brala jabuke, kruške i divlje šljive, jer su sad bile ničije i svačije. Švabu čije su stvarno bile, voćke više nisu zanimale.

_______piše: Miljenko Jergović

Tri mjeseca kasnije, usred ljeta, dođoše drugi radnici, mnogo više njih, da kopaju temelje za kuću. Kuća će biti duga i široka, a temelji duboki, kao da su za katedralu, dubljih se temelja do tog doba u Sarajevu nije ni kopalo, i triput je, usred najsušnijega ljeta, izbijala voda i plavila kop, tako da se samo čekalo kad će Švabo odustati od kopanja i narediti radnicima da zatrpaju posao, jer se na tom mjestu, stotinjak koraka od Miljacke, tolika kuća graditi ne može.

Ali ne odustade Švabo, nego su svaki put radnici kantama izbacivali vodu i sušili jamu, a krajem rujna 1886, pred jesen, i u nedoba za građevinu, stigoše zidari iz Beča i Zagreba, i započe gradnja. Ne zna se kada je narodu rečeno, ili kada se Sarajevom proširio glas, da to Švabo gradi gimnaziju.

Pet godina je Švabo gradio, od proljeća do prvih novembarskih snjegova, skoro pet godina, da bi se krajem kolovoza 1891. obavilo preseljenje škole iz zgrade koju je Vito Salom podigao na ćošku Jelićeve i prestolonasljednika Franje Ferdinanda – koja će u  naše doba biti Titova ulica – u novosagrađenu, lijepu i golemu žutu zgradu, jedan kat nižu nego što je danas. Taj treći kat dograđivan je tokom 1926, da bi u prvo vrijeme na trećem katu gimnazije bila Učiteljska škola.

Gimnazijska

Džada probijena kroz voćnjake, prema još uvijek neuređenoj obali Miljacke i budućem Apelovom keju, koji ćemo mi zvati Obalom vojvode Stepe, nazvana je po prvoj i godinama jedinoj zgradi u ulici – Gimnazijska. Kasnije će preko puta gimnazije biti sagrađen Oficirski dom, do gimnazije će s jedne strane niknuti osnovna, a s druge srednja umjetnička škola. U ovoj ulici do današnjega dana neće nitko stanovati – osim gimnazijskoga podvornika, koji je u prvo vrijeme, prema austrougarskim školskim pravilima, u zgradi imao svoj mali stan – niti će tu ikada išta postojati, osim tri škole.

Godine 1919. Gimnazijska je promijenila ime i postala Zmaj Jovina.

Ulica je nazvana tako po dječjem pjesniku, vojvođanskom učitelju i dobrom Srbinu koji je imao dvije velike životne želje. Bratstvo Srba i Hrvata, pod kojim se u to vrijeme podrazumijevalo zajedništvo svih Južnih Slavena, i kremiranje poslije smrti. Zmaj Jova je mislio da mrtvi ne bi trebali zauzimati prostor živima, nego bi se trebali spaljivati, a pepeo da im se raspe po plodnim poljima… Ali kada mu se približio smrtni čas, pjesnik se naglo predomislio i nije se dao ognju. Tako je izdao svoju životnu ideju i razočarao istomišljenike. Drugi ideju, onu koja je bila i važnija i plemenitija, Jovan Jovanović Zmaj neće nikad izdati.

Što ga je činilo tako dobrim Srbinom? To što je Srbe učio da su Hrvati bolji narod od njih. Da se zvao Zmaj Iva, plemeniti bi učitelj Hrvate i hrvatsku djecu učio da su Srbi bolji od njih. To je bio sav smisao njegova učiteljstva. Malo je koja ulica nosila tako lijepo i prikladno ime kao Zmaj Jovina. Duša grada jednom je stanovala u imenima gradskih ulica.

U petak 11. listopada 1918. rijetke je đake na zaključanim vratima škole dočekala obavijest, ispisana na njemačkom, madžarskom i srpskohrvatskom, da se zbog epidemije španjolske gripe škola raspušta do ponedjeljka 28. istog mjeseca. Kako bolest ni do tog dana nije jenjala, raspust se dalje produžio do 11. studenog. A kada su tog ponedjeljka došli u školu, đake je, umjesto fotografije cara i kralja Franje Josipa Prvog, iznad školske ploče dočekala uokvirena praznina. Na sivome je zidu ostao bijeli pravokutni trag, tamo gdje je bila njegova slika.

Tako je okončala jedna povijesna epoha, a prije nego što započne druga, školski će sati prolaziti pod praznim pravokutnikom.

Tih nekoliko dana, sve do sljedećeg utorka, koje su učenici provodili između dvije države, u nekom čudnom povijesnom međuvremenu, možda su bili i najzanimljiviji u dugoj povijesti gimnazije. Na žalost, ne postoje o tome nikakvi dokumenti, dnevnici, romani pripovijesti, niti barem pisana sjećanja. Mrtvi su svi koji su se sjećali. Povijest je prepuštena mašti pisca, ako se pisac odnekud pojavi da opiše tih osam dana u svome romanu, u kojem će sve biti izmišljeno, osim imena likova i njihovih autentičnih fotografija na kraju knjige. Roman će imati pedeset poglavlja, 872 stranice, i naslov “Unsern guten Kaiser Franz”, po drugom stihu Carevke, naše zajedničke austrougarske himne.

U utorak, 19. studenog đacima je u vrijeme prvoga školskog sata pročitana okružnica Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu:

Mladeži!

Mladeži! Ovo je prva poruka, što vam je šalje vaša Narodna Vlada za Bosnu i Hercegovinu u slobodnoj svojoj i suverenoj državi svih Srba, Hrvata i Slovenaca. Popucali su lanci ropstva, što su nas vijekovima stezali; nestalo je crne tuđinske ruke, koja nam je misao okivala, srce i dušu trovala. Iz tamnice izlazimo na sunce. Smiruju se sjene mučenika, koji su krv i život svoj dali za slobodu naroda Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz potoka najdraže krvi snage naše; iz suza samohranih majki, obudovjelih žena, osirotjele siročadi; iz muka i stradanja najodabranijih sinova naših – diže se zlatna sloboda naša, za kojom su čeznule velike duše od davnih vremena, što su slutile gusle javorove, za čim su jecale pjesme naše.

Narod naš Slovenaca, Hrvata i Srba jedan je po krvi i jeziku, jedne te iste mučeničke prošlosti, ujedinjuje se u jednu zajedničku državu svih Srba, Hrvata i Slovenaca, gdje će biti sva braća potpuno jednakopravna, gdje neće biti gospodara ni sluge, nego čemo svi zajedno služiti velikoj državi svojoj na dobro i sreću, radost i blagoslov sviju.

Tuđe sluge, rastavljani i zavađani kroz duge godine, mnogo smo griješili brat protiv brata. U ova velika i svijetla vremena značilo bi kaljati mladu našu slobodu, kada bi se pojavio i najsitniji čin osvete. Pravdi će se udovoljiti i mora se udovoljiti, ali treba da se zaboravi sve lično. Ljubav, topla i plemenita, valja da nas sve poveže, brat da privije brata na bratsko srce, da se zaboravi sve maleno i sitno, što nas je rastavljalo, a da se pred očima drži samo ono veliko, što nas veže i spaja u vječan i nerazrješiv vez.

Ali sloboda ne znači, da svako daje svome srcu, svojim željama i niskim nagonima maha. Sve svoje lično valja naprotiv da se obuzda i da se posvetimo sasvim općoj koristi, općoj ljubavi i prijegorima, da se pokažemo dostojni slobode, kako su očevi i braća naša znali da umiru junački i bez treptaja oka za slobodu sviju nas.

Mladeži! Vi ste krila našoj mladoj slobodi. Nemojte svete bjeline da okaljate ni jednom pomisli, ni jednim nedostojnim činom. Veselite se, da ste dočekali taj veliki dan, ali i pomislite, da će nova vremena trebati potpune ljude, ljude koji će liječiti duboke rane robovanja. Radite i učite, držite školski red i disciplinu ne kao da Vam je silom nametnuta, nego iz ljubavi prema redu i disciplini, iz želje da se oplemenite po srcu i duši, da se obrazujete naukom, pa da u životu budete ponos i dika svojoj državi, a radost i utjeha svojim roditeljima.

Narodna je vlada duboko uvjerena, da će mladež svih naših škola, shvativši  težinu i veličinu današnjega sunčanoga dana, uprijeti sve svoje sile, da bude doista vrijedna i dostojna slobode, pa kako je cio narod u velikom dokazao svoj razbor i dokumentovao svoju zrelost, da će tako i svi đaci u svakom pogledu dokazati, da su vrijedni sinovi onih, koji nam slobodu krvlju, mukama, tamnicama i znojem rada  svoga izvojevaše.

Bio nam sretan i svijetao dan slobode! Slava junacima, što za slobodu krv proliše, slava majkama, što ih odhraniše, mir i pokoj sjenama mučenika! Kao bujno stablo života zalijevamo krvlju i znojem najboljih sinova naroda našega Srba, Hrvata  i Slovenaca neka cvate, raste i napreduje jedinstvena država svih Srba, Hrvata i Slovenaca!

Tenor

S ovim bi čitanjem, čiji glas zamišljaš, imaš ga u ušima, gromovit i dramatičan glas, tenor koji s uskličnicima i zazivima prolivene krvi klizi, praska, lista se u djevojačke soprane, s njime bi, i njegovim posljednjim rečenicama, završavao 872 stranice dug roman Unsern guten Kaiser Franz, i mogla bi se tad nastaviti naša skromna, siromaška priča o Zmaj Jovinoj ulici u Sarajevu, o Gimnazijskoj, o Školskoj – tako se zvala u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, u nekom od slučajno odabranih vremena njezina sto i dvadesetsedmogodišnjeg postojanja, otkako je probijena kroz nekadašnje Hafizadićeve voćnjake.

Dva tjedna nakon što je đacima i profesorima pročitan proglas, u nedjelju 1. prosinca 1918, na adresu “Narodnoga vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca” stigao je odgovor kraljevskog regenta Aleksandra Karađorđevića, kojim on prihvaća ponuđeno mu prijestolje. Tog dana “jedinstvena država svih Srba, Hrvata i Slovenaca” time je postala monarhija, i sljedećih nekoliko mjeseci će se zvati “Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca”, da bi zatim, vrlo diskretno, riječ kraljevstvo zamijenjeno riječju kraljevina. Ta će država, od skoro svih svojih podanika jednako nevoljena, nestati u kratkome aprilskom ratu 1941. Možda je dio njezina prokletstva ležao u tome što je rođena u neradni dan, kada poštari, obično, ne raznose poštu.

Tokom prosinca i siječnja nastaju prve izmjene školskih planova i programa. U  početku, one će se ticati samo simboličnih znakova, himne, grba i zastave, da bi s vremenom bivao definiran pojam nove domovine, njezin prostor i sadržaj. Ali tek su se pred školsku 1919/20. pojavili novi udžbenici, i to ne za sve predmete, nego samo za historiju, zemljopis i srpskohrvatski jezik. Godinama će matematiku, fiziku, francuski i njemački jezik, latinski i grčki, sarajevski gimnazijalci učiti iz bečkih udžbenika.

Godine 1919. pojavili su se ratni maturanti, koji su ispit zrelosti polagali po ubrzanom programu i proceduri. Bilo ih je čak 192, najviše u dotadašnjoj povijesti gimnazije. Njihova su imena, skupa s imenima svih maturanata od 1887, kada je prva generacija položila ispit zrelosti, objavljena 1929. u Spomenici Prve gimnazije u Sarajevu, tiskanoj u povodu pedesetogodišnjice škole. Ta skromna broširana knjižica,  vrlo je lijepo uređena, i odštampana u naizmjeničnom ćiriličnom i latiničnom pismu. Kao i svaku knjigu ove vrste Spomenicu otvara svečana fotografija “Njegova veličanstva Aleksandra I. kralja Srba, Hrvata i Slovenaca”. Unutra je još pedesetak slika, fotografija svih direktora gimnazije, pojedinih profesora, gimnazista, školske zgrade u različitim fazama… S uzornom akribijom, bez suvišnih nacionalnih sentimenata i jugoslavenskih ideologema, ispisana je kratka povijest Prve gimnazije, a o slavnim profesorima jednako se obzirno govori bez obzira na to u koje su vrijeme i u kojoj državi predavali.

Među povijesnim dokumentima, knjigama, novinskim isječcima i časopisima o prošlostoljetnoj povijesti Sarajeva – ili povijesti grada u kojemu si se rodio i koji ti, kao uspomena i dokument, zauvijek pripada – Spomenica Prve gimnazije, u kojoj je i trideset četvrti izvještaj o radu škole, možda je i najdragocjenija. Osim što su u njoj naznake i tragovi jedne porodične povijesti, unutra su priče, dramski komadi i romani, koji kao i Unsern guten Kaiser Franz čekaju svoga pisca. Ili je smisao da postoje ovako nenapisani, kao igra fantazije i građa za jednu fantomsku memoriju, čiji je smisao da u tvojoj glavi sasvim preuzme smisao i značenje riječi Sarajevo. Pa da jednoga dana slobodno možeš reći kako i nisi rođen u nekome stvarnom Sarajevu, nego je mjesto tvoga rođenja u ideji o tom gradu, u morskoj pjeni od koje je pravo Sarajevo načinjeno i koja će se u jednom trenutku rastočiti i nestati.

Imena

U Spomenici je uz ime svakoga maturanta iz prve poslijeratne generacije navedeno i gdje 1929. živi i što radi. Ova 192 čovjeka stanovnici su toga danas nestvarnog grada, gimnazijalci iz Zmaj Jovine:

Uzeir Alajbegović (carinski činovnik u Beogradu), dr Josef Alkalaj (zamjenik državnog odvjetnika u Sarajevu), dr Fadil Arnautović (ljekar u Jalžabetu kod Varaždina), Ahmed Babajić (sudija u Travniku), Ante Babić (gimnazijski profesor u Sarajevu), Konstantin Babić (magistar farmacije u Mostaru), Petar Bačević (općinski bilježnik u Krnjaji – Bačka), Salih Bajraktarević (računovođa u Sarajevu), Dragoljub Banjac (paroh u Dragotinji kod Prijedora), Đuro Banjac (novinar u Beogradu), Josip Barbarić (računovodstveni činovnik Državnoga rudnog preduzeća u Sarajevu), dr Samuel Baruch (ljekar u Sarajevu), Stevo Barudanović (upravnik pošte u Bugojnu), Hasan Bećirević (trgovac u Bosanskoj Gradiški), Husein Behmen (upravnik filijale Prve hrvatske štedionice u Brčkom), Salih Berbić (sudija u Srebrenici), Miralem Beširević (umro kao student prava), Abdulah Bešlagić (sreski poglavar u Srebrenici), dr Vejsil Bičakčić (ljekar u Sarajevu), Hamdija Biogradlić (sudija u Tuzli), Mijo Bjelčić (sudija u Zagrebu), Čedomil Borojević (umro kao novinar), Stevan Botić (ekonom u Osječanima), Gojko Božović (novinar u Beogradu), dr Hamdija Bravo (ljekar u Bihaću), Mijo Brđanović (šef računovodstva državnog rudnika u Ljubiji), inž. Milutin Baha (novinar u Zagrebu), Dragomir Čavić (carinski činovnik na Sušaku), Hugo Černy-Crnojević (poreznik u Banjoj Luci), dr Anton Čičić (asistent veterinarskoga bakteriološkog zavoda u Beogradu), Sibislav Čičić (trgovac u Pragu), inž. Aleksandar Čović (carinski činovnik u Sarajevu), Vaso Čubrilović (gimnazijski profesor u Beogradu), Dušan Čupović (privrednik u Zenici), Dragutin Dakić (željeznički činovnik u Zagrebu), Jezdimir Dangić (žandarmerijski potporučnik u Subotici), inž. Zvonimir Dojčanski (jamski upravitelj državnog rudnika u Kreki), Vjekoslav Dugonjić (umro kao šef računovodstva državne željezare u Varešu), Zvonimir Dvorniković (sudija u Sarajevu), Jozo Dujlović (umro kao student filozofije), Eugen Dzikowski (novinar u Sarajevu), Alija Džindić (sudija u Tuzli), Mehmedalija Džinić (profesor gimnazije u Tuzli), Alija Đemidžić (žandarmerijski kapetan u Varaždinu), Jovo Erceg (umro kao student veterine), Slavko Findik (nastavnik gimnazije u Petrinji), Ernst Finzi (magistar farmacije u Sarajevu), dr Osman Firdus (sudija u Sarajevu), Franjo Fischer (policijski činovnik sreske ispostave u Bosanskom Brodu), dr Fobert Fürst (advokat u Sarajevu), Avram Gaon (profesor gimanzije u Bihaću), dr Josip Gaon (ljekar u Sarajevu), dr Vid Gaković (ljekar u Beogradu), Vladimir Govedarica (profesor gimnazije u Nišu), Kasim Hadžibegić (poštanski činovnik u Sarajevu), Kosta Hakman (akademski slikar u Beogradu), Stefan Hakman (advokat u Tuzli), Ahmed Ibrahimpašić (umro kao računovodstveni činovnik), dr Nikola Ilić (ljekar u Postirama – Brač), Muharem Imširagić (gradski bilježnik u Tuzli), dr Sergije Jankiewicz (ljekar u Zvorniku), dr Ivan Jonjić (ljekar u Staparu u Bačkoj), Stevo Janjić (lektor srpskohrvatskog jezika u školi za istočnoeuropske jezike u Parizu), Jusuf Jašaragić (sudija u Tuzli), Ferdinand Jengić (sudija u Sanskom Mostu), Gajo Jovanović (policijski pisar u Baru), Josip Kabiljo (vlasnik obavještajnog biroa ‘Hermes’ u Beogradu), dr Vjekoslav Kaleja (advokat u Sarajevu), Dragan Kalember (apotekar u Sarajevu), dr Vladan Kalember (ljekar u Sarajevu), dr Franjo Kanta (ljekar u Sarajevu), Milan Karan (policijski pristav u Livnu), Lazar Kladar (umro kao student), Mica Klein ud. Pollak (apsolventica medicine u Pištanju – Slovačka), inž. Arso Koprivica (privrednik na Sokocu), Dušan Kosorić (sudija u Rogatici), Veselin Kosorić (sreski poglavar u Nevesinju), Dimitrije Kostić (profesor gimnazije u Prištini), Đorđo Kovačević (carinski činovnik u Zagrebu), Ivan Kovačević (nepoznato), Milivoj Kovačević (sreski poglavar u Podgorici), Radoslav Kravić (činovnik ‘Ugra’ u Turbetu), Rudolf  Kreković (bankovni činovnik u Tuzli), Hinko Krenčić (poštanski činovnik u Zagrebu), Martin Kresina (nepoznato), Rasim Kršlak (sekretar oblasnog komesara u Tuzli), Ahmed Krupić (upravnik ispostave u Varešu), Jerko Kucharski (poštanski činovnik u Tezewu – Poljska), Husein Kulenović (činovnik u Zenici), dr Salamon Konforti (ljekar u Sarajevu), Mitar Kurilić (profesor gimnazije u Sarajevu), Faik Kurtagić (apsolvent agronomije u Vlasenicama), Rikard Kuzmić (profesor trgovačke akademije u Sarajevu), Isak Levi (pravnik u Zagrebu), Leon Levi (privatni činovnik u Sarajevu), Salamon Levi (medicina, Beč), Mirko Ličina (željeznički činovnik u Bosanskom Novom), Vladimir Linkeš (viši željeznički činovnik kod generalne direkcije u Beogradu), Idriz Ljubović (privrednik u Jajcu), Drago Mađer (nepoznato), Ljubo Mađer (apotekar u Bijeljini), Dušan Madžarević (sudija u Zvorniku), Ida Mandolfo (činovnik u Zagrebu), Matko Marić (općinski činovnik u Sarajevu) dr Dušan Marjanović (ljekar u Donjem Dušniku – Niš), Gojko Marjanović (apsolvent prava u Sanskom Mostu), Stjepan Matasović (željeznički činovnik u Sarajevu), Jelena Matijašić ud. Bosnić (privrednica u Bihaću), Kazimir Mihajlović (nepoznato), inž. Franjo Mikuš (pripravnik u građevinskoj sekciji u Banjoj Luci), Simo Miljuš (novinar u Beogradu), dr Đorđe Milošević (ljekar u Konjicu), dr Pero Mirković (ljekar u Bosanskom Petrovcu), Antun Misilo (sudija u Bugojnu), Predrag Mitrinović (umro kao novinar), dr. vet. Franjo Mlinac (kod Higijenskog zavoda u Skoplju), Ante Momčinović (sudija u Mrkonjić-gradu), Sulejman Mulalić (računovodstveni činovnik direkcije Državnoga rudnog preduzeća u Sarajevu), Ahmed Muradbegović (nastavnik glumačke škole u Zagrebu), Ante Neimarević (profesor gimnazije u Križevcima), inž. Dušan Novković (činovnik kod direkcije šuma u Sarajevu), Mirko Novković (sudija u Banjoj Luci), dr Josip Novotny (ljekar u Pragu), Muhamed Nuhbegović (sekretar direkcije pošta u Sarajevu), Muhamed Numanagić (apsolvent prava u Visokom), inž. šum. Rajko Opačić (činovnik na državnom imanju Belje), Mato Ostojić (općinski činovnik u Zagrebu), Ljubomir Pantić (apotekar u Bijeljini), Šentov Papo (apotekar u Rogatici), Radoslav Parežanin (bivši narodni poslanik i novinar u Beogradu), Mitar Pavićević (činovnik Ministarstva finansija u Beogradu), Petar Pešut (student prava u Sarajevu), Pavao Petrović (sudija u Tuzli), Većeslav Podhursky (nepoznato), Anđelko Popović (apsolvent industrijske kemije u Pragu), Branko Popović (gardijski poručnik u Beogradu), Dušan Popović (sudija u Derventi), dr Petar Popović (ljekar u Bijeljini), Radovan Popović (sudija u Somboru), dr Vojslav Popović (ljekar u Bijeljini), Dragoljub Prokopić (nepoznato), Leo Przybylski (inspektor bolesničke blagajne u Poznanju), Mijo Putić (advokatski kandidat i gradski podnačelnik u Tuzli), Dušan Radan (veterinar u Dardi), Pavle Radišić (apotekar u Bugojnu), inž. Radovan Radovanović (činovnik željezare u Zenici), dr Ante Raguz (ljekar u Sarajevu), inž. Dragoljub Rakić (privatni činovnik u Sarajevu), Dušan Rankov (trgovac u Zagrebu), Ljubomir Rankov (činovnik Ministarstva socijalne politike u Beogradu), Halim Rašidagić (činovnik gradske štedionice u Sarajevu), Fridrik Roettinger (trgovac u Parizu), dr Oton Rostok (vojni ljekar u Herceg-Novom), Ivan Rukavina (nepoznato),  dr Mento Salom (ljekar u Bijeljini), Jakov Savić (veterinar u Kruševcu), Zvonimir Sertić (apsolvent filozofije i student prava u Zagrebu), Relja Simić (carinski revizor u Zagrebu), Matija Sirotić (nepoznato), Tade Slipčević (sudija u Zagrebu), Esad Softić (sudija u Travniku), dr Ešref Softić (vojni ljekar u Sarajevu), Salih Spahalić (općinski činovnik u Brčkom), Dragutin Stanišić (veterinar u Zvorniku), Dragutin Stenzel (đeneralštabni kapetan u Banjoj Luci), Ljubica Stevanović (nepoznato), Milorad Stjepanović (povjerenik agrarnog ureda u Vukovaru), inž. Milan Stupar (direktor poljoprivredne škole u Banjoj Luci), Jakov Šandrk (umro kao student prava), Akif Šeremet (profesor gimnazije u Banjoj Luci), Krešimir Šikić (umro kao student prava), Veselin Šola (trgovac u Mostaru), dr. Ivan Šušnjar (advokat u Sarajevu), dr Jusuf Tanović (advokat u Sarajevu), dr Alija Tomić (ljekar u Goraždu), Božidar Tomić (profesor gimnazije u Beogradu), dr Marko Tomić (advokat u Tuzli), dr Stjepan Tomić (profesor gimnazije u Sarajevu), Ferdo Tomljanović (računovodstveni činovnik državnog rudnika u Brezi), Stevo Tubin (privatni činovnik u Bosanskom Novom), Ferdinand Tucaković (rudarski činovnik u Kaknju), Luka Tutić (umro kao student), dr Vojislav Vasiljević (ljekar u Tuzli), Đuro Velc (umro kao student medicine), dr Branko Vuković (sudija u Banjoj Luci), dr Ante Vuletić (ljekar u Travniku), dr Josip Weszel (advokat u Sarajevu), dr Zaharija Zarić (ljekar u Bijeljini), dr Franjo Zekić (sudija u Fojnici), Mato Zorić (privatni činovnik u Zagrebu) i Krsto Zubić (sudija u Livnu).

Bog da im dušu prosti, mrtvi su svi.

Šarenilo ljudi

Među njima je bilo velikih ljudi, pisaca, slikara, profesora i heroja, Srba, Hrvata i Slovenaca – kako su se tih godina svi skupa zvali, i muslimana je među njima bilo, onih koji su se nacionalno opredjeljivali, i onih koji nisu.

I Jevreja je bilo, Sefarda i Aškenaza, njih je bilo više nego Srba, Hrvata i Slovenaca, više nego muslimana, opredijeljenih i neopredijeljenih. Nije ih toliko bilo brojem, nego prisustvom. Prva gimnazija bila je jevrejska škola, jer u njoj nikada nije postojao cenzus, nije se Jevrejima branilo da budu ljudi kao drugi. Plemenite su po Sarajevu i danas one kuće u kojima su Jevreji mogli biti ljudi. Sve dok ih jednako ne ubi komšijsko i tuđinsko zlo, dok ih ne ubi voljeno Sarajevo…

Bilo je i Poljaka, i Austrijanaca, i Nijemaca, i poneki kojemu se ne zna tko je bio i gdje je završio. Ali svi su pristupili ispitu zrelosti, i svakome od njih ruku je stisnuo i čestitao direktor gimnazije Milan Ćuković, sedmi po redu direktor u četrdeset godina postojanja ove škole. I svaki je, od stotinu devedeset dvoje njih prolazio Zmaj Jovinom ulicom, sve dok Zmaj Jovinom nije prošao zauvijek.

Prema Obali vojvode Stepe. Ili na drugu stranu, prema Ulici kralja Petra I Karađorđevića, koju ćemo mi zvati Ulicom JNA.

Šarenilo njihovih imena, lica i sudbina pokazuje kako je Sarajevo bilo veliki grad. Veličina grada ne mjeri se brojem stanovnika, nego se mjeri šarenilom ljudi. Šareno li je, Bože, Sarajevo kojeg nema…

Bile su među njima i četiri žene. Nije im bilo dopušteno da pohađaju mušku gimnaziju, ali su mogle polagati ispite, sve do posljednjeg, do ispita zrelosti. Njihova imena izgovorimo još jednom:

Mica Klein ud. Pollak, Ida Mandolfo, Jelena Matijašić ud. Bosnić, Ljubica Stevanović.

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2020/05/18/pero-kvesic-spomen-na-strica-iku/

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

HEBRANG: Primorac je lažni vjernik, dezerter i kandidat duboke države

https://youtu.be/neWFbNqXorE Odavno pišemo da je Primorca Mate Granić kandidirao kao i zadnji put, ne s namjerom da on preuzme državu...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -