Hrvatima ide na živce kad ih se uspoređuje sa Srbima, ali…

Ulipnju 1989. Slobodan Milošević je održao svoj vjerojatno najznamenitiji govor – onaj u kojem je jednom rečenicom najavio ratove koji će okončati cijelo desetljeće kasnije. Bilo je to na Gazimestanu, gdje je proslavljeno – ne obilježeno! – 600 godina od Kosovske bitke, povijesnog događaja iz kojeg će srpski nacionalizam iskorijeniti povijesne činjenice pretvarajući ga u još živi mit o “slavnom porazu”.

Emir Imamović l Express.hr

Zbilja, prije tih šest stoljeća i, evo, gotovo punu 31 godinu, na Kosovu polju su se sukobili osmanski osvajači s, uz ostale, srpskom vojskom. Prema kasnijem, nacionalističkom narativu, Srbi su poklekli junački i posljedično završili pod dugom i mučnom okupacijom iza koje su ostale priče o strašnom stradanju i čvrstom čuvanju vjere u slobodu utopljenu u krvi na ledini. Samo…

“Stoljećima je vladalo uvjerenje da se Kosovska bitka završila porazom Lazareve vojske, ali je to uvjerenje, poslije kritičkog istraživanja izvora na kojima se zasniva, dovedeno u pitanje. ‘Poslije pet stoljeća uvjerenosti da je to najveći i najslavniji srpski poraz’, piše Ćirković (povjesničar Sima Ćirković, op.a.), istraživači su počeli u to sumnjati, jer među sačuvanim izvorima iz 1389. nema nijednog koji bi govorio o turskom uspjehu, većina svjedoči o turskom porazu’.

Vijesti o turskom porazu zasnivale su se na činjenici da je sultan bio ubijen te da se njegov sin i nasljednik Bajazit I. poslije bitke morao vratiti u Malu Aziju. Uz to, ishod bitke za Lazareve saveznike Vuka Brankovića i kralja Tvrtka bio je povoljan. Ne samo što su preživjeli ovaj sudar s Osmanlijama, nego su još neko vrijeme mogli samostalno vladati oblastima koje su bilo pod njihovom upravom prije bitke.

Ali, za razliku od njih, Lazarevi nasljednici, njegova udovica kneginja Milica, a zatim njihov sin Stefan Lazarević, morali su se pokoriti Bajazitu i postati njegovi vazali. Po Ćirkovićevu mišljenju, to je bio razlog što je Kosovska bitka ostala zapamćena kao poraz”, piše beogradski antropolog Ivan Čolović u knjizi “Smrt na Kosovu polju”.

Pojednostavljeno rečeno, lakše je mit bildati na falsifikatu o raskošnom vojnom neuspjehu i posljedičnoj okupaciji, nego se držati svetih činjenica o prijestolonasljednicima koji su poklekli pred gubitnicima s Kosova polja.

Kad Hrvati – naravno, ne svi i stalno, ali ta distinkcija sad nije presudna – govore o Srbima, onda kažu i kako je to narod koji strastveno slavi taj jedan davni poraz, izmitologiziran preko svake granice. Također, Hrvatima malo što ide na živce kao bilo kakvo poređenje sa Srbima, posebice onima iz Srbije.

TOMISLAV MILETIĆ/PIXSELL

Samo… Svake godine svakoga svibnja od izbijanja demokracije u Hrvatskoj se govori o jednom povijesnom događaju iz kojeg je odstranjeno dovoljno činjenica da prestane pripadati znanosti i postane nosivim stupom mita preseljenog iz mračnih iseljeničko-ustaških klubova u politički i medijski mainstream. Riječ je, naravno, o onome što se naziva Križnim putem i obilježava, osim u izvanrednim okolnostima, na ledini pored gradića Bleiburga.“Bleiburg jest velika i važna hrvatska tema. Ali njezino političko ritualiziranje samo može dalje umrtvljivati ionako uspavane kritičke reflekse u tzv. kolektivnoj svijesti. Jeste li primijetili da ni u jednomu od svih onih nebrojenih načina obilježavanja te istinske narodne tragedije nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje – pitanje uzrokâ! O kakvomu stanju duha i svijesti govori to da se o tomu ne govori? Da se nitko ne pita: k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili! Kakva je ta politika bila, kakvi su to ljudi bili, kako su do svega toga doveli – ne bi li bilo logično da to, a ne martirska retorika, budu temeljna pitanja…”, piše sarajevski književnik i publicist Ivan Lovrenović – i sam potomak nekolicine stradalih od partizanskih plotuna – u tekstu objavljenom prije pet godina, a izgleda aktualnom vječno.

Mitovi, vidimo na kosovskom slučaju, imaju dulji rok trajanja od nuklearnog otpada. To da je partizanska osveta bila brutalna nesporno je, baš kao što nije sporno i da je, osim onim što se zbivalo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pojačana i sumanutim planom čela kolone bjegunaca da se naoruža i uzvrati udarac antifašistima.

I kontekst i namjera crnokošuljaša su, međutim, sustavno i desetljećima izostavljani od čuvara sjećanja s adresama po Južnoj Americi, jer su smetali bildanju narativa u kojem ta prokleta NDH nije bila ni kvislinška, ni zločinačka, u kojemu su Titovi partizani bili sve redom Srbi uz ponekog hrvatskog boljševika, dok je SFRJ predstavljala tamnicu zatočenog naroda, a ne okvir u kojem je Hrvatska zabetonirala svoje sadašnje granice, doživjela modernizaciju i emancipaciju te, u konačnici, dobila zakonsko pravo na samostalnost i neovisnost kakvu Pavelićeva država nije imala ni jednog sata svojega postojanja, osim možda kad je domobrane ugurala u ustaške odore, crne košulje navukla na brzinu unovačenim mladićima i sve ih, s civilima napunjenima strahom, odvela ravno u pakao.

Alanfordovsko tumačenje Kosovskog boja, ono prema kojem je bolji izmišljeni poraz od nekorisne vojne pobjede, u hrvatskom prijevodu glasi: manje boli iživljavanje nad istinom, nego njezino priznavanje, bez obzira na to koliko to, uz sve ostalo, bilo ponižavajuće za žrtve. No one su u bleiburškoj histeriji ionako samo pokriće za, kako kaže Hladno pivo, zombi party.