Uoči ove krize i tek nekoliko tjedana nakon svojeg 95. rođendana u Nikaragvi je preminuo Ernesto Cardenal. Cardenal je bio nikaragvanski pjesnik, političar i katolički svećenik, odnosno, prema njegovim vlastitim riječima, “sandinist, marksist i kršćanin”.
On slovi kao galionska figura latinoameričke teologije oslobođenja. Njegova markantna figura s dugačkom prosijedom kosom i baskijskom kapom bila je i ostala simbol revolucije koja je 1979. dovela do rušenja Somozine diktature i rađanja nove Nikaragve. Početak njegova života nije dao ni naslutiti takvo što.
Uz podršku svoje ugledne i imućne obitelji u Granadi, mladi Ernesto prvo odlazi studirati književnost u Meksiko (1943- 1947) i New York (1947-1949). Godine 1954. sudjelovao je u neuspješnom ustanku protiv notornog nikaragvanskog satrapa Anastasija Somoze, nakon čega Cardenal bježi u Kostariku, gdje se priključuje socijalistima iz Sandinističke fronte nacionalnog oslobođenja (FSLN).
Bio je uvjeren da budućnost pripada socijalizmu te da se u revoluciji manifestira kršćanska ljubav prema siromašnima i potlačenima. Poslije je mnogo puta ponovio kako ga je “ljubav prema Bogu odvela u revoluciju”. Godine 1957. povlači se iz političkog i javnog života te stupa u trapistički samostan u Kentuckyju, gdje upoznaje svog duhovnog učitelja, poznatog redovnika i mistika Thomasa Mertona.
Za svećenika je zaređen sedam godina kasnije u glavnom gradu Nikaragve Managui. No iz revolta prema sve prisutnijem konzumerizmu i kapitalizmu Cardenal se povlači na otok Mancarrón, gdje, po uzoru na prvu evanđeosku zajednicu, sa siromašnim seljacima osniva kršćansku komunu. Njegovo povlačenje na otok kako bi “živio za siromahe i s njima” bilo je priličan šok za ondašnji crkveni vrh u Nikaragvi.
Cardenal je imao sluha za obične ljude i za njihove egzistencijalne strahove i poteškoće, koje su varirale između sumnje, očaja i povjerenja u Božju dobrotu. U tom periodu nastalo je njegovo poznato “Evanđelje seljaka sa Solentinamea”. Svjestan da molitvu trebaju pratiti i konkretna djela, nije mu bilo druge nego ustati i boriti se protiv Somozine diktature, krvave tiranije i okrutne tajne policije. Poslije je izjavio: “Nisam mogao samo stajati po strani u vrijeme borbe mog naroda. Morao sam biti unutra. To je bila moja obaveza i kao pjesnika i kao svećenika”.
Njegovo oružje u revoluciji bile su njegove riječi i njegovi stihovi. Više je svećenika sudjelovalo u revoluciji te su nakon formiranja nove vlade sudjelovali i na raznim svjetovnim pozicijama, pa je tako Cardenal preuzeo dužnost ministra kulture (1979-1987). Ovaj potez šokirao je Vatikan, koji je zahtijevao od klera da se distancira od svih političkih funkcija. Sve one koji su se oglušili na to promptno su suspendirali zbog neposluha
Poznata je scena s posjeta pape Ivana Pavla II. Nikaragvi 1983. kad je Cardenal kleknuo pred Papu, a ovaj ga javno osramotio te mu prijetećim prstom strogo prigovorio zbog njegova političkog angažmana i crkvenog neposluha. Ivanu Pavlu II. kao zakletom poljskom antikomunistu ovaj savez predstavnika teologije oslobođenja i južnoameričkih marksista bio je trn u oku. Nakon što je Cardenal odbio povući se s ministarske pozicije, Ivan Pavao II. 1985. ga je suspendirao.
Nepokoreni i beskompromisni Cardenal tad je izjavio da ga to previše ne pogađa jer nije postao svećenik (samo) zbog sakramenta nego zbog kontemplativnog života i brige za siromašne: “Moje svećeništvo su poezija i revolucija”.
Papa Franjo prošle ga je godine rehabilitirao ukinuvši mu sve crkvene sankcije. Nakon što je predsjednik Ortega 1987. zbog navodne štednje ukinuo ministarstvo kulture, Cardenal istupa iz vlade te kasnije i iz same stranke te se povlači u svoju bazu na otok Mancarrón. Cardenalove kontroverzne teze o “idealnoj povezanosti marksizma/komunizma i kršćanstva” iz perspektive propalih socijalističkih projekata u Južnoj Americi i Europi djeluju previše naivno, utopistički i cijepljene od stvarnosti.
No ova politička naivnost nije ga previše koštala. Cardenal pripada duhovno-poetskom krugu isusovca i paleoantropologa Pierrea Teilharda de Chardina i kontemplativnog trapista Thomasa Mertona, koji su inzistirali na dinamičnoj i evolutivnoj snazi Božjeg stvaranja i Stvoritelja
Uz Čileanca Pabla Nerudu, Cardenala smatraju najvažnijim pjesnikom Latinske Amerike.
– Godine 1964. objavljuje zbirku psalama o borbi i oslobođenju, pisanih po uzoru na 3000 godina stare Davidove psalme, te stvara Knjigu psalama teologije oslobođenja. “Molitva za Marilyn Monroe” pripada u sam vrh svjetske literature, a njegovo “Evanđelje seljaka sa Solentiname” bilo je nadahnuće svima onima kojima je teologija oslobođenja na srcu. Svojim pjesama pogađao je živac cijele jedne generacije i bio glas latinoameričkih kršćana koji su odlučili boriti se za bolji svijet.
Kao svećenik Katoličke crkve borio se cijeli svoj život protiv one Crkve koja je “postala organiziranija i kontroliranija od samog svjetovnog društva (…) i koja vlastite članove podvrgava svim najbanalnijim monotonijama klerikalne birokracije bez mašte i duha (…), vjerna dosadnim i nevidljivim pravilima” (T. Merton). Unatoč svim strahovima, prijetnjama, progonima, ali i iskušenjima – ostao je vjeran Onome kojem je na početku povjerovao. I to kao svećenik i pjesnik, mistik i revolucionar, sljedbenik Evanđelja i Komunističkog manifesta. Sve u kompletu. Povijest će ga definitivno pamtiti kao nedodirljivog lidera u pronalaženju svetih izlaza iz mraka stoljetnih zagušljivih stereotipa.