Na različite načine u različitim krajevima BiH, proslavljeno je 40 godina smrti Josipa Broza.
Bošnjaci uglavnom slave činjenicu da im je Tito formalizirao nacionalni idetntet i kakvu takvu državnost unutar Jugoslavenskog kolektiva.
piše: Tvrtko Milović I Bild.ba
Hrvati, osim onih koji su imali direktne koristi od režima, slave datum kada je Jugoslavija krenula svoj sigurni put u nestanak. Jer, kao što je i Tito znao, samo su on i JNA bili garanti opstanka države. I to samo u kombinaciji.
Jugoslavija, kao uostalom ni BiH, nikada nisu proveli nužnu legitimaciju Ustava kao minimalni čin prijenosa legitimiteta naroda na državu. Radi se o simboličkom činu kojim se kaže – da, želimo tu i takvu državu, i bit ćemo joj vjerni jer je to volja i interes većine svih nas.
Jugoslavija, kao ni BiH, nisu imale tu vrstu referenduma, zbog čega obje države možemo smatrati nelegetimnim. Naravno, to ne mijenja činjenicu da su one legalne i da su od dijela stanovništva voljene.
Između još nekih sličnosti koje postoje, Jugoslavija i BiH imaju zajednički maćehinski odnos prema Hrvatima.
U obje države Hrvate se smatralo (i smatra) remetilačkim narodom koji teži separatizmu. Kao da su Hrvati obavezni podržavati državu koja na njih gleda neprijateljski.
Sa strane Hrvata, stvari su jasne – Nikad Hrvati nisu odobrili ustavna uređenja kakva su imale Jugoslavija i Bosna i Hercegovina.
U praktičnom smislu, odnos Hrvata prema državi najbolje se može vidjeti u Hercegovini: Bez obzira koliko neko mjesto bilo bogato, ni njegovi najbogatiji stanovnici nemaju izražen osjećaj za zajedničko dobro – do najelitnijih naselja i kuća vozi se običnim drumovima.
Bogatim Hercegovcima nije mnogo dati milijune maraka za podzide i prskanje trave, ali im je mnogo dati i marku za lokalni put.
Radi se o generalizaciji koja nije uvijek točna ali i Jugoslavija i Bosna i Hercegovina natjerale su Hrvate, a posebno Hercegovce, da ne vjeruju državi. Na državu se gleda kao nasilnika koji otima novac, šalje u zatvor, vrijeđa i prijeti. Kao što je nekad bio daleko Beograd, danas je daleko Sarajevo. Daleko u pristupu mjestima odlučivanja.
Sve što su ove države radile, ako bi se uopće ticalo običnog Hrvata, uglavnom je bilo suprotno njegovim interesima. Ni Jugoslavija ni BiH u Hercegovinu nisu uložile ni infratstrukturu, niti su osigurale solidnu zdravstvenu skrb, niti obrazovanje, niti sveučilište… Prosječan Hercegovac, ali ni Hrvat u BiH, ništa ne duguje ni Jugoslaviji ni BiH.
Zanimljive su pozicije onih koji mašu zastavama ove dvije države i koji smatraju da su građani ti koji služe državi.
Hrvati iz BiH su dovoljno svijeta obišli da vide kako je država ta koja služi građanima, a ne obratno. Na osnovu čega bi onda bilo tko, a posebno Hrvati, trebali služiti državi koja im nametne jednog Željka Komšića u Predsjedništvo?
Hrvatsko (pasivno) buntovništvo ima predugu tradiciju, stariju i od prve Jugoslavije, da bi ga se samo tako ignoriralo i očekivalo da će samo ispariti. Hrvati u BiH su već generacijama antidržavno raspoloženi. To se više ne odnosi na srpske i bošnjačke elite, kao nositelje hegemonije.
Radi se o otporu državi kao takvoj.
Promjena ove paradigme zahtjeva mnogo profinjeniji pristup od onog kojeg nudi Bakir Izetbegović kada naziva Hrvate agresorima, a njihovom buntovništvu prijeti silom i ratom.
Da bi se Hrvate privolilo na državu BiH treba dug sofisticiran pristup. Za takvo nešto bi trebala neka nova vrsta lidera kod Bošnjaka.
Takav, prosvjetiteljski lider, bi morao izaći iz nekakvog prosvjetiteljskog okruženja u kojem će njegovi potezi prema Hrvatima naići na razumjevanje i potporu.
Kod Bošnjaka nema takvog okruženja niti ima takvog lidera. Dominira stav da se s Hrvatima treba obračunati.
Ali da bi se s nekim obračunali, treba doći do sukoba. A to se neće dogoditi. S narodom koji pruža pasivni otpor nema obračuna. Postoji samo čekanje.
Povijest nas uči – u sukobu naroda i države, može nestati samo države. Nikad naroda. Titova Jugoslavija je najbolji primjer.
Svima sretno 40 godina od te spoznaje.
wpDiscuz
