Evo što je naš veliki pisac Ivo Andrić napisao u romanu “Na Drini ćuprija”. Sve se mijenja, samo ljudi ostaju isti, u mirnodopskim vremenima ili u doba krize i velikih zaraza. Andrić piše:
“Za tih dvadeset i pet godina iz sredine 19. vijeka dva puta je u Sarajevu morila kuga i jednom kolera. U tim slučajevima kasaba se pridržavala uputstava koja je, prema tradiciji, još Muhamed dao svojim vjernicima za njihovo držanje u slučaju zaraze: ‘Dok bolest vlada u nekom mjestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mjestu gde bolest vlada, ne idite iz tog mjesta jer možete zaraziti druge.’, pišu Nezavisne novine.
A kako se ljudi ne pridržavaju ni najspasonosnijih uputstava, čak ni kad potiču od božjeg Poslanika, ako nisu ‘silom vlasti’ primorani na to, vlast je prilikom svake ‘morije’ ograničavala ili potpuno obustavljala putnički i poštanski saobraćaj…
Nestajalo je građana, zaposlenih i dokonih, zamišljenih ili raspjevanih, a na pustoj sofi sjedela je opet, kao u vrijeme buna i ratova, straža od nekoliko zaptija… Primali su poštu od konjanika, ali sa svim mjerama predostrožnosti… Zaptije bi prihvatile kleštima svako pojedino pismo i okadile ga na dimu… Ali glavni posao nije bio sa pismima, nego sa živim ljudima.
Svakog dana naiđe po nekoliko putnika, trgovaca, pismonoša, skitnica. Kod samog prilaza ka mostu dočekuje ih zaptija i već izdaleka daje rukom znak da se dalje ne može. Putnik zastaje ali počne da pregovara… A svaki od njih smatra da je neophodno potrebno da ga puste u varoš, i svaki uvjerava da je zdrav kao dren i da nema nikakve veze sa kolerom koja je – ‘daleko joj lijepa kuća’ – tamo negdje u Sarajevu… Tu se u razgovor umiješaju i ostale zaptije… A viču već i stoga što sedeći na kapiji zaptije po vas dan pijuckaju rakiju i jedu bijeli luk… jer se vjeruje da su obe te stvari dobre protiv zaraze: a oni se tim pravom obilno služe.
Mnogi se putnik tada zamori da moljaka i ubjeđuje zaptije, i vraća se utučen, nesvršena posla, drumom uz Okolišta. Ali ima ih koji su istrajni i nasrtljivi pa stoje na kapiji satima i vrebaju neki trenutak slabosti ili nepažnje, ili se nadaju nekom ludom i srećnom slučaju. Ako je tu slučajno starešina varoških zaptija Salko Hedo, onda nema izgleda za putnike da će išta postići. Hedo je ona prava, osveštana vlast koja i ne vidi i ne čuje dobro onoga s kim govori, i bavi se sa njime samo toliko koliko je potrebno da mu odredi mjesto koje mu po postojećim propisima i naredbama pripada. Dok to radi on je slijep i gluh, a kad to svrši onda postaje i njem. Uzalud putnik preklinje ili laska.
– Salihaga, zdrav sam ja…
– E pa onda, hajde u zdravlju odakle si i došao. Hajde, gubi se!
Sa Hedom nema više razgovora. Ali ako su mlađe zaptije same, onda može još nešto i da bude. Što onaj putnik duže stoji na mostu i što se više sa njima dovikuje, prepire i razgovara i priča im svoju muku, i ovu zbog koje je krenuo na put kao i sve ostale muke svoga života, to im nekako dolazi sve bliži i poznatiji i sve manje liči na čovjeka koji bi mogao da ima koleru. Na kraju, neki od zaptija se ponudi da će on dostaviti u kasabu kome treba putnikovu poruku. To je prvi stepen popuštanja.
Ali putnik zna da se posao po poruci ne svršava i da zaptije ovakvi kakvi su sada, stalno mamurni ili napola pijani od lečenja rakijom, teško pamte i naopako dostavljaju mnoge poruke. Zato i dalje oteže razgovor, moli, nudi mito, poziva se na boga i na dušu. Sve tako dok onaj od zaptija koga je on uočio i koji je najmekši ne ostane sam na kapiji. Tada se stvar nekako uredi. Duševni zaptija okrene lice onom izdignutom zidu, kao da čita starinski natpis na njemu, a ruke zabaci na leđa i ispruži dlan desne ruke. Istrajni putnik spusti ugovoreni novac zaptiji na dlan, obazre se lijevo i desno, klisne preko druge polovine mosta i izgubi se u kasabi. Zaptija se opet vraća na svoje mjesto, satire bijeli luk, i zaliva ga rakijom. To ga ispunjava nekom bezbrižnom i veselom odlučnošću i daje mu snage da bdi i čuva kasabu od kolere.”
wpDiscuz