Kampanilizam (prema tal. campanile: zvonik) prema definiciji je uskogrudna, pretjerana, gotovo djetinjasta privrženost zavičaju koja slabi, zastire ili onemogućuje razumijevanje i zanimanje za šira nacionalna, internacionalna, kulturna i sl. pitanja.
Blizak je lokalnom patriotizmu; uskogrudnom zastupanju interesa samo jedne sredine u kontekstu koji je za to neprikladan.
Primjer dvije vrste kampanilista, oni koji od svog sela, regije, grada prave diviniziranu sliku , koja nema veze s realnošću, kao i oni koji su zavičaju privrženi u sotonizaciji istog. Ti stvarajući dijaboličnu sliku Hercegovine, na tome u pravilu profitiraju.
Kampanilist je u oba slučaja čovjek uskih obzora. Zanima ga svijest samo do tamo dokud dopire zvuk njegova zvonika.
Na razini provincije on je veličatelj ili prokazatelj svog sela. Na nacionalnoj razini on je Hercegovac ili prokazatelj Hercegovine. Ne propušta priliku izdići se zato jer je Hercegovac ili priliku naglasiti kako je žrtva primitivne Hercegovine.
Kampanilizam, ovaj bahati , koji divinizira Hercegovinu, kakvu god, je uzrok neopadajućeg stereotipa o Hercegovcima u Hrvatskoj.
Jer kampanilistički mentalitet odgaja takvu vrstu, da ona mora, gdje god dođe u svijet, povikati “Ja sam Hercegovac”. Uz prigodnu psovku naravno.
Evo novog kampanilističkog uratka Večernjaka koji govori o Alemki Markotić. VLM se naravno ne pita što bi bilo od Alemke da je rođena i odrasla u Ljubuškom. Možda bi bila zaboravljena i neostvarena. A možda samo zaboravljena kao npr Petar Herceg. Kojeg smo pored silnih Luburića i Rafaela, đavoljih ratnika, anđeoskog imena, naprosto zaboravili. I Alemku smo zaboravili. Nego eto, virus je vratio. I sad smo mi važni jer je ona važna. Infantilno razmišljanje.
JEDNA OD NAJTRAŽENIJIH LIJEČNICA
Znanstvenica koja umiruje cijelu Hrvatsku je Ljubušanka
Iako rođena u Zagrebu, dio života provela je u Bosni i Hercegovini, odnosno Zavidovićima, odakle joj je majka, te Sarajevu, gdje se školovala i radila, dok je u Ljubuški, odakle joj je otac, dolazila u posjet rodbini, piše Večernji list BiH. Naime, Alemkin otac Vlatko rođen je u Ljubuškom, točnije selu Grabovnik, gdje je proveo prve godine života.
Gimnaziju je završio u Imotskom, a Pravni fakultet u Zagrebu. Rodbina s kojom smo razgovarali kaže kako je Alemka s roditeljima često dolazila u Vitinu gdje joj i danas živi očeva sestra. Majka joj je Gornjogradsku gimnaziju završila u Zagrebu, gdje nastavila školovanje na Pravnom fakultetu. Po završetku školovanja vratili su se u Bosnu i Hercegovinu, odnosno Zavidoviće, gdje je Alemkina majka imala kuću.
Na ovaj potez odlučili su se jer su u Hrvatskoj bili persone non grata. Vlatkov brat, Alemkin stric, Ante fra Svetislav Markotić (Grabovnik, 1921.), ubijen je u Mariboru na Križnom putu 1945. a Vlatko je pred kraj studija bio zatvoren kao politički zatvorenik na Svetom Grguru, gdje je proveo pune dvije godine jer su ga optužili da je bio na studentskim prosvjedima.
Po dolasku u BiH Alemkini roditelji pronalaze posao u tvrtki Krivaja Zavidovići. Vlatko je bio pravni savjetnik na razini cijele Krivaje, a majka Ljiljana godinama je bila šefica Pravne službe. Tijekom rata Vlatko mijenja posao, odnosno postaje sudac za međunarodna ljudska prava u Sarajevu. Grad je to koji je obilježio i Alemku. Nakon završetka srednje škole u Zavidovićima upisala je medicinu u Sarajevu.
Magistrirala je i doktorirala u Zagrebu. U razdoblju od 1992. do 1994. godine boravila je i radila u opkoljenom Sarajevu kao liječnica opće prakse te u Caritasovoj ratnoj ljekarni i ambulanti. Bila je i asistent na Medicinskom fakultetu.
“Provela sam dvije godine rata u okupiranom Sarajevu, odakle sam izašla 5. veljače 1994. Jednoga dana otac moje kolegice i moj kolega s posla stradali su od iste granate. Gospodin je poginuo, a kolega je dugo liječen. A taj dan u medijima su govorili o brojkama umrlih i ranjenih. Upitala sam se tko je taj sljedeći broj. Zato i kod plasiranja brojki zaraženih od koronavirusa moramo uvijek imati na umu to da iza njih stoje pojedinačni ljudi, nečiji očevi, majke, djeca, braća, sestre”, izjavila je Markotić nedavno u hrvatskim medijima.
Iz Sarajeva je izišla na dan velikog masakra na tržnici i to na poziv dugogodišnjeg suradnika LeDuca da dođe u Ženevu. Zajedno su uspostavili brojne laboratorije. Pozvao ju je da predstavi rezultate, ali danas je sklona vjerovati da ju je pozvao da ode iz Sarajeva kako bi joj spasio život. Nakon kraćeg boravka u Ženevi vraća se u Zagreb gdje je prvi posao dobila u Međunarodnoj humanitarnoj udruzi koja je opskrbljivala prognaničke i izbjegličke kampove u Hrvatskoj lijekovima i ostalim potrepštinama.
Zaposlili su je kao medicinsku koordinatoricu. Razlog zašto je dobila posao bilo je to što su je upoznali ranije u Sarajevu i bili su oduševljeni što ne pravi razliku među ljudima. Postala je medicinska koordinatorica. U Sarajevu je počela specijalizaciju iz kliničke imunologije pa je logičan smjer bio Imunološki zavod. Kako nije bila sigurna hoće li se vratiti u Sarajevo, u Imunološkom je pitala prof. Dekarisa i prof. Silobrčića bi li mogla laboratorijski dio prakse obaviti tamo jer toga nije bilo u Sarajevu. Njezin talent, volja i želja ni tamo nisu prošli nezapaženi.
Nije se trebala dugo dokazivati – akademiku Dekarisu bilo je dovoljno nekoliko mjeseci da joj ponudi da ostane na kontroli virusnih cjepiva i interferona. Zanimljivo je spomenuti kako se s prvom epidemijom srela odmah po završetku studija. Kao predsjednica Mladih istraživača na fakultetu radila je studentska istraživanja, odlazila na kongrese… Profesorica Danica Hlača, koja je bila šefica Katedre za mikrobiologiju, Alemku je uvela u svijet virusa te ju je odmah nakon diplome poslala u Beograd da nauči dijagnostiku hantavirusa (mišje groznice). Dok je u Beogradu istraživala hantavirus i sa znanstvenicima iz američkog vojnog centra za infektivne bolesti, u Bosni i Hercegovini nastupila je velika epidemija. Stigao je hantavirus. Bila je to 1989. godina.
Nakon toga pozvana je u SAD na poslijedoktorska istraživanja. Međutim, nije otišla. Na suzbijanju mišje groznice u Hrvatskoj radila je 1995., kada je reagense nabavljala u Švicarskoj, a nitko osim nje nije se bavio ovim virusom.
Riječ je o jednoj od najvećih hrvatskih stručnjaka na području infektologije i kliničke imunologije, ali i članici suradnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te priznatoj znanstvenici sa sedam nacionalnih i devet međunarodnih nagrada.
U “Franu Mihaljeviću” osnovala je Centar za emergentne i reemergentne zarazne bolesti, intenzivno je sudjelovala u osnivanju i kreiranju prvog hrvatskog BSL-3 laboratorija za dijagnostiku opasnih uzročnika, a 2014. godine osnovala je Hrvatsko društvo za biosigurnost i biozaštitu.
Već godinama sa znanstvenicima iz brojnih prestižnih međunarodnih institucija surađuje u istraživanjima opasnih patogena, kao i na drugim projektima. Predaje na fakultetima, objavila je stotinjak recenziranih radova, održavala stručna predavanja od Amerike do Turske, u Kini organizirala tečaj o biološkoj sigurnosti.
Deset godina radila je u Imunološkom zavodu i bila odgovorna za kvalitetu virusnih cjepiva. Pod njezinim mentorstvom objavljeno je šest doktorskih disertacija, a nove se pripremaju. Kada je riječ o koronavirusu, Alemka apelira da je od presudne važnosti držati se mjera samoizolacije.
“Sve ovisi o nama. Ako se dio ljudi bude ponašao neodgovorno, možemo očekivati puno lošiji scenarij nego što je bio u Italiji. Apeliram, ne samo na njih nego i na ljude oko njih da ih pokušaju urazumiti”, rekla je Markotić.
Zanimljivo je spomenuti kako se Alemka deklarirala kao praktična vjernica. Za hrvatske medije nedavno je slikovito opisala svoj posjet Jeruzalemu, u kojem se susrela s kolegom znanstvenikom.
“Iznenadio se jer sam izrazila želju jedno poslijepodne obići mjesta po kojima su hodali Isus i Marija. Rekla sam da sam vjernica i da mi je poseban užitak biti u Jeruzalemu. On je Židov, ali nevjernik. Čudio se kako možeš biti vjernik, a znanstvenik, na što sam mu uzvratila: ‘Kako ti možeš biti nevjernik, a znanstvenik?’”
wpDiscuz