Nebojša Glišić bio je ogorčen prizorima iz potresom razorenih zgrada u gradovima Albanije i time je skrenuo pažnju na konstataciju diljem svijeta posljednjih desetak godina da “ne ubijaju potresi, nego korupcija u građevinarstvu”. Osim zemalja u razvoju, to se od 1990. naovamo posebno odnosi na zemlje bivšeg socijalističkog bloka, te na bivše jugoslavenske republike. Gorčinu je Glišić ovako istresao na Facebooku:
“Prva slika govori da je potpuno nov objekt pokleknuo pod težinom katova, očito bez adekvatnih seizmičkih platana, horizontalnih i vertikalnih armiranobetonskih serklaža koji bi prihvatili moćne sile zemljotresa… Samo se sklopilo, onako kako se mogu sklopiti katovi starih objekata na kojima su nazidani silni katovi.”
Poznati beogradski arhitekt, koji je posljednjih desetljeća sudjelovao ili potpuno konstruirao mnoštvo objekata po Srbiji za zapadnoeuropske velike tvrtke, konstatirao je da je, čak i kad se u zgrade ugrađuju i velike količine betona i armature, katastrofa u slučaju potresa zajamčena ako su zgradi “tanka koljena”.
“Na prve tri fotografije satkana je sva moja desetljetna borba sa amaterima u poslu, sa sitnim koristoljubljem, bijednim uštedama u armaturi, serklažima, seizmičkim platnima. Milijun puta sam se sreo s pitanjem: zašto toliko armature i betona? Evo zato. Ne događa se svaki dan, ali kad se dogodi, odnosi ljudske živote i pravi neizmjerne štete. Da se radilo po propisima, sve ove zgrade, povrijeđeni i mrtvi u njima, sada bi bili živi i zdravi. Osim sitnijih pukotina i popadalih stvari po stanu i kući, ništa se ozbiljnije ne bi dogodilo. Danas bi imali i dom i život”, napisao je Glišić.
Drugim riječima, potres s epicentrom nekoliko kilometara od Drača sa svojih 6,4 stupnjeva po Richteru, iako jak, nipošto nije bio tako snažan da bi ovako razorio zgrade po Albaniji. Glišić skreće pažnju na očite stvari na fotografijama ruševina; razbijeni uglovi zgrada nemaju armiranobetonske stupove, nerijetko nema serklažnog vijenca iznad zidova, sve skupa djeluje kao da je bilo čudo da se nije i ranije porušilo i bez potresa.
“Za vrijednost jednog prosječnog telefona (očito Glišić misli na mobitel, op. a.) koji se kupuje svake godine, kupili biste mir sebi i budućim generacijama, angažirajući inženjera da uradi svoj posao. Odbio sam nebrojeno puta sudjelovati u projektima bestijalnog nadziđivanja, je jasno k’o dan što se može dogoditi.”
Jedno istraživanje sa Sveučilišta Colorado iz Bouldera iz 2011. o posljedicama loše gradnje zgrada na ljudske žrtve u potresima ustanovilo je da se u svim potresima u prethodna tri desetljeća moglo izbjeći čak 83 posto svih mrtvih samo da su se zgrade u pogođenim gradovima i naseljima podizale u skladu sa standardima zaštite od potresa. Istraživanje je bilo veliko, obuhvatilo je cijeli svijet, i pokrenulo je takvo zanimanje da je osvanulo i u Natureu.
Povod za istraživanje bio je katastrofalan potres na Haitiju iz 2010. Tih 7 stupnjeva po Richteru niti danas se ne zna je li pobilo 100.000 ili čak 316.000 ljudi, uz materijalnu štetu od oko 8 milijardi dolara u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Autori istraživanja primijetili su da je iste godine Novi Zeland pogodio potres također od 7 stupnjeva po Richteru, a da je broj poginulih bio nula. Mrtvih nije bilo. A i materijalne štete bile su relativno zanemarive.
Najalarmantniji zaključak ovog istraživanja bio je taj da se razina korupcije u svakoj pojedinoj zemlji savršeno poklapa s brojem poginulih u potresima. Jedan raniji rad na istu temu, što ga je objavio Springer Science 2007., naveo je da je od 1992. do 2007. diljem svijeta u nešto više od 400 potresa izginulo čak 156.000 ljudi, da ih je ozlijeđenih bilo više od pola milijuna, da je devet milijuna ostalo bez stanova.
Bilo je to uoči niza teških potresa posljednjih desetak godina od kojih je onaj na Haitiju apsolutno najgori. I ovo istraživanje dokazalo je da korupcija u svakoj pojedinoj zemlji svijeta ide usporedo s lošom gradnjom zgrada, a onda i velikim brojem poginulih u potresima.
“Mnoge od ovih žrtava bile su posljedica zgrada koje su se srušile zato što je beton bio slab, zato što je armatura bila isječena ili su bile prisutne neke druge manjkavosti u gradnji ispod standarda… Analizirani slučajevi pokazali su da je bila riječ o korumpiranim podizvođačima i korumpiranim građevinskim inspektorima, te drugim javnim službenicima, što je sve dovelo do nepoštivanja zakona o graditeljstvu”, stoji između ostalog u zaključku.
Studija iz Naturea ide još konkretnije. Navodi da je korupcija u građevinskoj industriji dovela do katastrofalnih primjera čak i u razvijenim zemljama, na Zapadu. Ističe se da je riječ o industriji vrijednoj čak 7500 milijardi dolara godišnje na svjetskoj razini, te se nameće zaključak da je utrka za zaradom diljem svijeta, u kombinaciji s eksplozivnim rastom gradova dovela do sve nekvalitetnije gradnje.
“Strukturna čvrstoća zgrada nije snažnija od društvenog integriteta graditelja”, stoji u zaključku.
Da tu odavno više nije riječ o neobrazovanosti, nego o korupciji, posljednjih se godina običava analizirati i dokazivati na katastrofalnim posljedicama potresa u Turskoj, u Italiji i u Kini, na nizu primjera kad se stotine i tisuće poginulih pod ruševinama na najgori mogući način raskrinkale korumpirane građevinske tvrtke, kriminal i nekad stravične razmjere uštede na materijalu.
U potresu od 7,9 stupnjeva po Richteru u Sichuanu u Kini iz 2008. pobijeno je 75.000 ljudi, od čega 900 djece po školama u kojima su se ukazali čak obične bambusove grede umjesto čelika. Iako u Kini najgore slučajeve korupcije kažnjavaju strijeljanjem, studija navodi da se tamo može očekivati da će biti osuđeno samo tri posto slučajeva korupcije. Turska, u toj zemlji je potres iz kolovoza 1999. pobio 17.000 ljudi, 44.000 ih je ostavio ozlijeđenima, beskućnicima 600.000.
Pokazalo se da je čak 95 poginulih stradalo u zgradama i kućama koje su u sebi imale armirani beton, dakle trebale su biti puno otpornije nego što su se pokazale. U Turskoj se narednih godina u još nekoliko navrata naredna dva desetljeća na sličan tragičan način raskrinkalo katastrofalno građenje. U potresu iz 2009. u Italiji u regiji Abruzzo u malom gradu L’Aquila poginulo je čak 308 ljudi, ranjeno je više od 1500, bez doma je ostalo 65.000.
Kasnije analize problema s gradnjom u zemlji u kojoj je tijekom 20. stoljeća poginulo oko 120.000 ljudi, pokazale su da su nagore posljedice potresa u onim regijama u kojima se na istu količinu javnih radova trošilo i do četiri puta više novca nego u regijama s najučinkovitijom lokalnom samoupravom. Riječ je o pokazatelju korupcije, gine se, znači, najviše tamo gdje je korupcija najveća. Na ovom mjestu priča dolazi do Balkana.
Slovenija je 36. najmanje korumpirana zemlja svijeta, Hrvatska je 60., Rumunjska 61., Crna Gora i Grčka 67., Bugarska 77., Srbija 87., BiH 88., Makedonija i Kosovo 93., Albanija 99… S izuzetkom Slovenije, to su loši rezultati, a stvar je utoliko gora što je riječ o seizmički vrlo aktivnom području Europe. Tu se sudaraju euroazijska i afrička ploča, tu je aktivna jadranska mikroploča, što se vidi i po povijesti potresa na Balkanu.
NATO je 2011. ovakvu osjetljivost na potrese u ovom dijelu Europe proglasio sigurnosnim rizikom zbog kojega je neophodno jako poraditi na poboljšanju stanja. A nije niti to još gotova priča. Uopće je poznato da su bivše socijalističke zemlje, bilo državnog socijalizma iz bivšeg Varšavskog pakta, bilo bivše jugoslavenske republike, nekoć samoupravnog socijalizma, s raspadom starog sustava prolazile kroz društvenu, ekonomsku i političku tranziciju u kojoj je utrka za profitom “divljeg kapitalizma” apsolutno bila na strani razvoja korupcije nego na strani razvoja pravne države.
U slučaju analize slučaja Bukurešta detaljno je nedavno objašnjeno na koji način je Bukurešt tih godina izrazito uništen urbanistički. Korupcija, pad kvalitete života u gradu, bujanje privatnih zgrada bez obaziranja na javne prostore i nauštrb javnih sadržaja od društvenog značaja, razvoj enklava u predgrađima… Čitanje dokumenta iz Failed Architecture užasno podsjeća na pojave kojima svjedočimo i u Hrvatskoj.
Konačno se događaju stvari poput savršeno nepotrebnih razaranja u Albaniji.
“Kada se uključi ta sorta ljudi koja to realizira, a moral i obraz su im davno nestali, opijeni profitom, ovakve slike su neizbježne. Redovito ih pitam: ‘Da li pomisliš da bi tvoje dijete ili unuče moglo doći u goste kod prijatelja u to što si ti sklepao i da se dogodi potres… i do kraja života živiš sa saznanjem da si ih ti ubio zbog četiri šipke armature R14 i malo betona?'”
wpDiscuz