Gošća emisije Nedjeljom u 2 je redateljica Dana Budisavljević koja je nedavno snimila film “Dnevnik Diane Budisavljević” za koji je dobila nagrade na filmskom festivalu u Puli. Film će zagrebačku premijeru imati 2. listopada u KD Lisinski nakon čega ide u kinodistrbuciju diljem Hrvatske Govoreći o filmu Budisavljević je kazala kako misli da njen film daje odgovor na pitanje ‘Jesmo li ljudi ili fašisti?
‘Mislim da smo dobri ljudi. Hrvatska se danas etiketira, a i sama sebe želi krivo predstaviti i pucati si u nogu. Čitanje ove knjige je divno iskustvo, kao i cijelo istraživanje. Mi smo imali fašističku vlast, ali nismo fašisti, kazala je Budisavljević.
Složila se s navodima Vedrane Rudan da film nije priča o ustašama i partizanima, nego priča o ljudima i ljudskoj dobroti. Dodala je kako filmom, između ostalog želi postići da se ljudi otvore prema dobrom i odmaknu od podjela.
Navela je da su, prema podacima iz Dianinog dnevnika – dječji logori u 2. svjetskom ratu postojali u Jasenovcu, Gradiški (Logor 5), Loborgradu i drugdje.
‘Priprema za film i istraživanja vezana za podatke iz dnevnika Diane Budisavljević trajala su 12 godina. Dijanin motiv ne znamo, ona je Austrijanka iz bogate obitelji i ne znamo zašto već 6. mjeseci nakon uspostave NDH kreće u akciju. A ništa joj nije nedostajalo”, rekla je Budisavljević. Govoreći o njenoj suradnji s nadbiskupom Alojzijem Stepincom, kojeg je tijekom svog djelovanja posjetila tri puta, istaknula je isprva on nije bio tako odlučan pomoći, ali da i da se njegova uloga kasnije promijenila.
‘Nadbiskup Stepinac ima značajnu ulogu. Njemu se Diana, koja je vjernica obraća vrlo rano. On nije tako odlučan. U početku je usmjerava drugdje, ali u trenutku kad Diana dobiva dozvolu da se djeca iz Gradiške prebace u Zagreb – tada Stepinac zaista daje nalog da se pet tisuća djece može, putem mreže lokalnih svećenika udomiti u okolici Zagreba’, kazala je redateljica.
Kroz Dianinu priču otkriva se priroda režima NDH, ali i onoga koji je došao poslije njega kada joj je oduzeta cijela kartoteka u kojoj je imala evidentiranu svu djecu koja su spašena i koja su preminula.
‘Godine 1945. ta kartoteka biva zaplijenjena i onemogućen joj je rad na spajanju majki i djece. Puno je djece izgubilo identitet’, navela je.
Na opasku urednika Aleksandara Stankovića da ima onih koji tvrde, poput gledatelja Darija Burče, koji mu se javio, da Diana Budisavljević ne bi mogla ništa bez pismenog dopuštenja visokih dužnosnika NDH što znači samo dvoje ili da je bila suradnik NDH ili većina dužnosnika te NDH nisu bile takve zvijeri kako su ih prikazivale komunističke vlasti, kazala je da je antifašizam za nju nulta pozicija iz koje kreće.
‘Za mene je antifašizam nulta pozicija iz koje krećemo. Za mene je zemlja okrugla. Ako onaj tko pročita Dianin dnevnik i nakon toga zaključi da je Pavelić spašavao djecu onda ja ne znam kako da im nešto objasnim. Ustaška vlast je donijela rasne zakone, NDH je bila marionetska tvorevina.
Diana je uspjela od Nijemaca isposlovati da izvrše pritisak na Pavelića. Naravno da se tako velika akcija nije mogla odvijati bez znanja vlasti jer su u pitanju preveliki brojevi. U revizionističkoj varijanti to se uvijek koristi da se kaže da su ustaše spašavale djecu, ali tima koji to govore nedostaje početak, a to je kako je došlo do toga da su ta djeca ostala bez roditelja i kako su našla u takvoj situaciji’, kazala je redateljica.
Istaknula je da je na kraju svega Diana bila prije svega dobra i sposobna osoba, ali da se na kraju pokazalo da je za svaki režim najvažnije da si podoban.
‘Ona je iščekivala kraj rata da će moći spojiti djecu s rodbinom, a onda su joj oduzeli kartoteku. Priča je tužna’ zaključila je Budisavljević.
wpDiscuz