U feljtonu povodom obljetnice terorističkog napada na Ameriku 11. rujna, donosimo detaljnu rekonstrukciju urote
USAD-u je do 2004. godine potpuno rekonstruirana urota čiji je ishod bio teroristički napad 11. rujna 2001. na New York i Washington. Rekonstrukcija je djelo dvostranačke neovisne komisije, koju je potkraj 2002. osnovao Kongres kako bi istražila okolnosti terorističkog napada i zašto ga američka vlast nije spriječila. Preliminarni nacrt izvještaja privukao je u SAD-u veliku pozornost.
Podrobno je opisano kako se pripremala operacija, tko je u njoj sudjelovao, te kako je njen opseg i cilj iz tehničkih razloga već na početku reduciran. Prema izvještaju, američka je vlast nedostatno reagirala na napad, a raščišćene su i dvojbe o spornim tvrdnjama o napadu.
Izvještaj u jednom dijelu čita kao krimić, a on je i važan dokument, kritičan prema američkoj vlasti koja nije na vrijeme razotkrila pripreme za tu akciju, što je neadekvatno nadzirala ulazak stranaca u SAD i loše reagirala kad je napad počeo.
Kao kriminalistički roman čita se podroban opis priprema za akciju, uglavnom na temelju svjedočenja dvojice vrhunskih operativaca Al Qaede, Khalida Shaikha Mohammeda i Ramzija Binalshibha, koji su se nakon napada i početka američke protuakcije sakrili, ali su ih Amerikanci zarobili u Pakistanu. Od Mohammeda doznali da je on još 1996. Osami bin Ladenu predložio napad otetim avionima.
Khalid Mohammed kuvajtskog je podrijetla, odrastao je u pakistanskoj pokrajini Beludžistan u vrlo religioznoj obitelji. Kao mladić u SAD-u je studirao na koledžu i dobro naučio engleski. U Afganistanu se 80-ih borio protiv sovjetske vojske, a potom u Pakistanu humanitarnu organizaciju za pomoć Afganistanu i pritom upoznao Saudijca Osamu bin Ladena koji je humanitarno, financijski i vojno pomagao afganistanskim mudžahedinima.
Mohammed se početkom 90-ih uključio u tajne ekstremističke krugove koji su pripremali terorističke akcije protiv SAD-a, čini se, preko svog nećaka Ramzija Yousefa, koji je 1993. isplanirao prvi teroristički napad na nebodere Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku, kad je postavljena autobomba u parkiralištu ispod nebodera te je pet osoba ubijeno a stotine su ozlijeđene.
Yousef je isplanirao i veliku akciju 1995. kad je srušeno 12 aviona zapadnih zračnih kompanija nad Pacifikom, koja je spriječena kad je filipinska policija slučajno otkrila njegovu tajnu radionicu paklenih strojeva pa je Yousef sad u SAD-u u zatvoru.
Mohammed je radio na tim operacijama s nećakom, a nakon propasti operacije na Pacifiku sklonio se u Afganistan, kamo se doselio Osama bin Laden, koji je u međuvremenu bio u Sudanu i osnovao Al Qaedu.
Sastali su se u Afganistanu sredinom 1996. kad je Mohammed iznio Bin Ladenu ideje o napadima na SAD, pa i pomoću putničkih aviona pa je 1998. Bin Laden organizirao napade na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji.
Mohammeda je u proljeće 1999. pozvao na sastanak u Kandahar, ponovno saslušao njegove prijedloge i obavijestio ga da njegovu ideja o napadu na SAD otetim putničkim avionima podržava Al Qaeda.
Mohammed je predložio da se 10 otetih aviona u SAD-u i 12 u jugoistočnoj Aziji usmjere na razne ciljeve, ali se odustalo od azijske komponente jer je takve operacije bilo teško koordinirati na dva kontinenta. Zato je akcija svedena na otmicu deset aviona u SAD-u koje se planiralo upotrijebiti za napade na ciljeve ne samo u New Yorku i Washingtonu nego i u Kaliforniji, a jedan od ciljeva trebala je biti i jedna nuklearna centrala.
U akciji je kanio sudjelovati i sam Mohammed. Trebao je biti u avionu koji ne bi bio usmjeren ni na kakav cilj nego bi otmičari poklali sve muškarce u avionu, spustili se na aerodrom, obznanili razloge svoje akcije i pustili žene i djecu. No i taj plan u SAD-u je reduciran na samo četiri aviona, koji su trebali biti usmjereni na New York i Washington.
U New Yorku za ciljeve su odabrani neboderi WTC-a kao simboli američke ekonomske moći, u Washingtonu je siguran cilj bio Pentagon, dok se sve do samog dana akcije raspravljalo kamo da se usmjeri drugi avion, u Bijelu kuću ili Kongres.
Pripreme su bile spore. Bin Laden je Mohammedu dao na raspolaganje četvoricu svojih najvjernijih i najgorljivijih mladih arapskih sljedbenika, dvojicu Saudijaca i dvojicu Jemenaca. Mohammed ih je u logoru Al Qaede u Afganistanu pripremao za akciju. Ondje ih je učio engleski i upoznavao ih sa životom na Zapadu.
Učio ih je kako da čitaju avionske redove letenja, kako da kupe avionske karte, kako da se služe Internetom i snađu u drugim svakodnevnim situacijama. Bili su poslani u SAD, ali su na kraju tamo otišli samo dvojica Saudijaca, Nawah al Hamzi i Khalid al Mihdhar, jer Jemenci nisu dobili vize.
Oni su preko Bangkoka 15. siječnja 2000. stigli u Los Angeles, kao prva dvojica od budućih 19 terorista. U Kaliforniji su se suočili s brojnim problemima. Nisu znali engleski pa su tražili pomoć arapskih useljenika. Jedva su našli smještaj u San Diegu. Upisali su se u pilotske škole, ali im je nedostajalo elementarnog tehničkog znanja.
Samo dvojica pokazala su se sposobnima pa je Mohammed shvatio da u otmici moraju sudjelovati obrazovani mladi ljudi koji poznaju Zapad. Četvorica takvih upravo su stigli u Afganistan, mladi Arapi koji su studirali u Hamburgu. Najstariji, Egipćanin Mohamed Atta, u Hamburg je stigao na studij 1992. diplomiravši u Kairu.
U Njemačkoj se sprijateljio s Marwanom al Shehijem, mladićem iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji je u Njemačku stigao 1995. s vojnom stipendijom. Tu se našao i bogati Libanonac Ziad Jarrah, koji je u Hamburg stigao 1996., te Jemenac Ramzi Binalshibh, koji je stigao u Hamburg godinu prije. Imali su slične vjerske i političke poglede, dijeleći snažne antiameričke stavove.
U drugoj polovici 90-ih odlučili su pomagati islamskim vjernicima koji se u svijetu bore za svoja prava. Odlučili su poći u Čečeniju, gdje je tada bjesnio rat, kako bi pomogli čečenskim pobunjenicima protiv ruske vojske. Netko im je rekao da je teško iz Europe otići u Čečeniju pa im je predložio da najprije pođu u Afganistan.
U studenom i prosincu 1999. onamo su stigli jedan po jedan i upoznali vodeće ljude Al Qaede, koji su utvrdili da im baš oni trebaju za ono što su planirali izvesti u SAD-u. Prisegnuli su na vjernosti Bin Ladenu i doznali da bi u akciji u kojoj pristaju sudjelovati trebali poginuti.
Mohammed im je rekao da moraju naučiti pilotirati. Najstariji među njima, Egipćanin Atta, određen je da bude vođa (emir) grupe, ali i svima drugima koji će im se pridružiti. Oni su se u ožujku 2000. vratili iz Afganistana u Njemačku sa zadatkom da se upišu u pilotsku školu i svladaju umijeće letenja.
No ubrzo po povratku utvrdili su da to neće biti lako, jer u Njemačkoj postoje značajne restrikcije pri upisu u pilotske škole te da bi sve to bilo mnogo lakše obaviti u SAD-u, gdje bi istodobno mogli opservirati i ciljeve koje trebaju napasti i sve to tehnički pripremiti.
Zato su dobili odobrenje da se što prije presele u SAD. U kasno proljeće 2000. sva su četvorica zatražila američke vize, no uspjeli su ih dobiti samo trojica, Atta, Shehhi i Jarrah, dok Jemencu Binalshibhu američke vlasti nisu htjele dati vizu. Zato je odlučeno da u SAD otputuju samo ova trojica, dok je Binalshibh dobio zadatak da u Njemačkoj koordinira komunikacije među sudionicima buduće akcije i centrale Al Qaede u Afganistanu.
Njih su trojica stigli u SAD odvojeno potkraj svibnja i početkom lipnja 2000., smjestili su se u gradiću Venice na Floridi te sva trojica upisala u pilotske škole. Pohađali su nastavu svakodnevno i već za nekoliko tjedana stekli prve pilotske licence, Jarrah početkom kolovoza 2000. a Atta i Shahhi sredinom tog mjeseca.
No to su bile licence samo za letenje manjim avionima, nužne za upis na više tečajeve kako bi naučili pilotiranje većim avionima, pa i putničkima.
Budući da Binalshibh nije uspio dobiti američku vizu, da su se ona dvojica sudionika u akciji, koji su se smjestili na pacifičkoj obali u San Diegu, pokazali nesposobnima da svladaju pilotske vještine, za planiranu akciju s četiri aviona trebao im je još jedan pilot.
Problem je ponovno riješen igrom slučaja. Instruktori ‘Al Qaede’ u jednom logoru Afganistanu zamijetili su među novopridošlim islamistima u ljeto 2000. iznimno sposobnog mladića, Saudijca Hanija Hanjoura, koji je svakako želio sudjelovati u ratu protiv Amerike, zemlje koju je dobro poznavao, jer je od 1991. ondje studirao.
Štoviše, on je 90-ih u Arizoni nakon dugog tečaja uspio dobiti i licencu pilota putničkih aviona. Poslan je k Bin Ladenu koji mu je predložio da se uključi u planiranu akciju, a on je pristao. Nakon što je prošao obuku kod Mohammeda u Karachiju, Hanjour je u rujnu 2000. doputovao u Kaliforniju te stupio u kontakt s Attom. Tako su sva četvorica potrebnih pilota bili na mjestu gdje su trebali obaviti smrtonosni zadatak.
No trebali su za akciju i oni koji će oteti avion, svladati pilote i držati putnike pod kontrolom. ‘Mozgovima’ operacije trebalo je dodati ‘mišiće’. Odlučeno je da dvojica ‘mišića’ budu Hamzi i Mihdhar, koji su već bili u SAD-u, koji su prvo trebali biti piloti, ali u tome nisu uspjeli, pa su sada živjeli u Kaliforniji čekajući nove instrukcije.
Ocijenjeno je da za otmicu svakog aviona treba imati ekipu od najmanje pet članova, jednog čovjeka koji će biti pilot i vođa otmice i još četvoricu ljudi. Sada su u SAD-u imali šest osoba, to znači da im je trebalo još 14.
Bin Laden je među onima koji su se nalazili u njegovim logorima u Afganistanu izabrao tu četrnaestoricu koji će obaviti i te poslove. Budući da je saudijskim državljanima bilo najlakše dobiti američke vize, on je za ‘mišiće’ izabrao mahom Saudijce, fanatične i pouzdane 20-godišnjake, koji nisu baš imali neko osobito obrazovanje.
Od 14 izabranih trinaestorica su uspjeli dobiti vize i ući u SAD, dvanaestorica Saudijaca i jedan državljanin Ujedinjenih Arapskih Emirata. Oni su u SAD počeli stizati u travnju 2001. a posljednja dvojica stigla su lipnju, kad je cijela ekipa, raspoređena u četiri grupe, bila na licu mjesta, spremna za operaciju, koja će uslijediti tri mjeseca poslije.
Bin Laden je navaljivao da se u akciju krene što prije, no Mohammed je bio protiv toga, uvjeravajući šefa da je nužno da se otmičari što bolje pripreme, da sve bude na svom mjestu, da Atta bude zadovoljan sa pripremama, siguran da će moći sve izvesti kako je planirano.
Bin Laden je prvo želio da se akcija izvede već početkom 2001, pa u svibnju 2001., sedam mjeseci nakon uspješnog napada na američki razarač “Cole” u luci Aden, potom je pristao da se to odgodi za lipanj 2001., kad je u SAD-u bio izraelski premijer Ariel Sharon. Sva ta požurivanja Mohammed je odbijao, tvrdeći da datum napada treba prepustiti Atti.
Na kraju je stvarno sam Atta izabrao za datum napada 11. rujna, jer je tog dana u Washingtonu zasjedao Kongres. Zanimljivo je da u vodstvu Al Qaede nisu svi bili za tu akciju, jer su neki procjenjivali da će ta akcija donijeti više nevolja od koristi.
Protiv akcije bio je i vođa talibana Mohammed Omar, i to, po njegovim riječima, iz vjerskih razloga. Tvrdio je da Amerikance ne smiju napasti, ali je rekao da bi odobrio takvu akciju protiv Izraela.
Nikom u vodstvu Al Qaede ni na kraju pameti nije bila mogućnost da bi SAD mogao zbog tog napada napasti Afganistan te da bi oni mogli izgubiti tu bazu za operiranje. Naprotiv, svi su bili uvjereni da će napad na SAD ojačati Al Qaedu dovesti nove dobrovoljce i financijere.
Za tri aviona točno se znalo što će im biti ciljevi, to su trebali biti tornjevi World Trade Centera u New Yorku i Pentagon u Washingtonu, a oko toga da li da se četvrtim avionom napadne Kongres ili Bijela kuća rasprava se vodila sve do posljednjeg trenutka.
Atta je bio protiv napada na Bijelu kuću, jer je tvrdio da je ona bolje branjena od Kongresa te da će avion, koji bude letio prema njoj, biti srušen. Na kraju je dogovoreno da otmičari sami odluče što će napasti, a što su odlučili, ako su uopće nešto i odlučili, nikad se neće doznati jer taj drugi avion, koji je letio prema Washingtonu nije uspio stići do grada, budući da su se oteti putnici pobunili te je avion pao u Pennsylvaniji.
Iako su se otmičari dobro pripremali, problema s organiziranjem akcije bilo je sve do kraja. Akcija je umalo morala biti odgođena kad je u posljednji trenutak jedan od pilota, bogati Libanonac Ziad al Jarrah – najavio da odustaje. On se 1999. u islamskoj ceremoniji oženio Turkinjom koja je živjela u Hamburgu.
Nakon što je stigao u SAD, pet se puta vraćao u Europu da bi bio s njom, a i ona je neko vrijeme boravila s njim u SAD-u. Kad je peti put napustio SAD, odlučio je odustati od akcije, ali ga je Binalshibh nakon dugog razgovora u Hamburgu ipak uspio nagovoriti da se vrati u SAD te da sudjeluje u akciji i pogine.
Na kraju napad je izveden mnogo lakše nego što se očekivalo, a jedini problem za otmičare bila je pobuna putnika u avionu koji je letio prema Bijeloj kući ili Kongresu, pa on i nije uspio stići do Washingtona, nego se srušio na polje u Pennsylvaniji. Ostala tri aviona pogodila su svoje ciljeve ubivši 3000 ljudi, čime je Bin Laden ostvario svoj politički cilj.
U izvještaju komisije tvrdi se da je to bilo i stoga što je američka vlast traljavo reagirala kad se otkrilo da je veliki napad u tijeku, nakon što se prvi avion već zabio u neboder WTC-a. Američki potpredsjednik Dick Cheney tada je naredio američkom ratnom zrakoplovstvu da ruši sumnjive putničke avione, no naredba je zbog kaosa u liniji zapovijedanja stigla do pilota tek nakon što je akcija već bila gotova.
wpDiscuz