Ponedjeljak, 18 studenoga, 2024

Mladenka, oprosti nam!

Vrlo
- Advertisement -

“…Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao” (Kur’an, El-Maide, 32)

Nažalost, to kobnog 9. septembra 1993. godine, nije bilo nikog da sačuva život male Mladenke Zadro, četverogodišnje djevojčice koja je ubijena u naručju majke Ljubice na današnji dan prije 26 godina u hercegovačkom selu Grabovica, mjestu čije ostatke danas možete vidjeti na putu za Mostar, na desnoj strani rijeke Neretve.

_________________piše: Faruk Vele I RadioSarajevo.ba

To su danas nijemi svjedoci velike sramote za časnu borbu Armije Republike Bosne i Hercegovine, borbe protiv agresora, za slobodu i opstojnost jedine nam domovine.

To su bili fini ljudi

Mladenka je bila vesela plava djevojčica, zelenih očiju, prisjećala su se kasnije njezina braća Goran i Zoran, dječaci koji su preživjeli masakr tih kobnih septembarskih dana.

Da su joj ubice dozvolile, Mladenka bi danas slavila svoj 30 rođendan. Bila bi zasigurno divna mlada žena i ponos roditelja i braće.

Nisu joj dozvolili. Mladenki su pucali u lice! Njezinoj majci u prsa!

Zašto? To pitanje više od četvrt stoljeća kasnije lebdi nad zelenom Neretvom i Hercegovinom. Nažalost, i danas je bez iskrenog odgovara, kao što pravda nije potpuna.

Osim Mladenke i njezine majke Ljubice, ubijeni su njezin, Goranov i Zoranov otac i Ljubicin muž, Mladen (37), te djed Ivan (71), baka Matija (71) i brojne komšije.

U mjestu Grabovica, 8. i 9. septembra 1993. ubijen je veći broj civila. Prema navodima Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica 93” u tih nekoliko dana septembra 1993. stradale su 33 osobe, a veći dio posmrtnih ostataka ubijenih ni do danas nije pronađen. Prema sudskim presudama, civili su ubijeni na posebno brutalan način, a leševi bacani u obližnje akumulacijsko jezero.

Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena. Nesretna žena je po dolasku u Mostar počinila samoubistvo…

Preživjela Mladenkina braća, Goran, tada 11 godišnjak i dvije godine stariji Zoran, danas odrasli ljudi.

Godinama su dostojanstveno govorili istinu o ovom užasnom zločinu. Nikada nisu pozivali na mržnju.

Njihove živote sačuvali su pripadnici Armije RBiH koji su bili dostojni njezina imena.

Ratnom reporteru Šefki Hodžiću dječaci su nekoliko dana poslije masakra ispričali:

“Ujutro, oko 11 sati, ušla su u kuću trojica boraca, mladića, visoko podašišanih. Mi smo svi bili u kući. Pitali su nas koje smo nacionalnosti. Rekli smo Hrvati. Tražili su da vide šta imamo od stoke, pa su dedo, baka i tata s njima pošli u štalu. Pucali su im u leđa, kod kocaka. Nas dvojica smo pobjegli u šumu. Vidjeli smo kako izlaze majka i sestra vani. Onda su pucali i u njih, pred štalom. Pucali su i dalje po selu. Mi smo bili u šumi sve do pred veče. Ništa nismo jeli i bili smo gladni. Onda su nas ugledala trojica boraca i pozvala nas. Rekli su da se ništa ne plašimo. Mi smo došli i oni su nas odveli u kasarnu i dali da jedemo. Onda su nas odveli kući da uzmemo neke stvari. U kući je bilo sve ispreturano, vrata odvaljena… Majka i sestra su ležale pred štalom, prekirvene čaršafom. Borci su ih otkrili. Majka je bila izrešetana po prsima, a sestri su puca li u lice!”.

“To su bi li fini ljudi”, govorio je kolegi Hodžiću očajni načelnik policije u Jablanici Emin Zebić.

“Kad je Grabovica oslobođena, i oni su htjeli da se isele. Mi smo ih ubjeđivali da ostanu, garantovali im bezbjednost. Bili su to skromni ljudi. Svakog su lijepo primili. Borcima su davali šta god su tražili. I nikad im se ništa ne bi dogodilo da nisu došli borci iz Sarajeva. Nikad im to ne bi učinili jablanički borci”, tvrdio je Zebić.

Zločinci pred sudom

Pored domaćim sudovima su za ove zločine osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH.

Enesa Šakraka je Kantonalni sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubistva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Kantonalni sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubistva troje članova porodice Zadro i to Ivana, Matije i Mladena.

Suđenje “Vlahovljaku i ostalima” imao je priliku pratiti i autor ovih redaka. Stid jablaničkih policajaca koji su među prvima pokušali ući u selo, ali im to nije dozvoljeno, možda ponajbolje opisuje osjećaje svih čestitih ljudi zbog počinjenog užasa.

Zato to zlo mora biti jasno i nedvosmisleno osuđeno. Bez uvijanja, objašnjenja. Jer, zlo je zlo!

Zločin u Grabovici je veliki šamar borbi Armije RBiH za slobodu. I s tim se slažu čak i oni koji su učestvovali u famoznoj operaciji “Neretva 93”. Tim prije jer su ubijeni građani prepustili svoje živote legalnim organima Republike Bosne i Hercegovine, i iznevjereni su.

A morali su biti zaštićeni.

Zato su zločin u Grabovici mogli počiniti samo izdajnici i zlotvori koji su za to morali odgovarati – odmah, jednako kao i oni koji su im taj monstruozni čin naredili ili ga nisu na vrijeme i oštro sankcionirali.

Ovaj zločin je po svojoj brutalnosti jednak zlu kojeg su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) počinili u Ahmićima, Stupnom Dolu i drugim stratištima, ali on ne može, ne daj Bože, time biti objašnjavan.

Koji interes i koja akcija može opravdati smrt nevinog djeteta, ubijenog u naručju majke?

Zločin u Grabovici ne može biti “objašnjavan” time što su 30-tak kilometara dalje, u opkoljenom Mostaru građani terorizirani granatama i snajperima HVO-a i HV-a, mučeni glađu, da su zvjerski likvidirani, pa godinama skrivani zarobljenici iz zgrade Vranica…

Grabovica je šamar i njihovom herojstvu.

Ne, ne smije se Grabovica olako relativizirati time što su 13. jula 1993. godine, pred očima majke i maloljetnog brata, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) kod Stoca ubili djevojčicu Senidu Kaplan, ili zbog užasne činjenice da su 15. jula u zapadnom dijelu Mostara zlotvori ubili članove porodice Kajtaz, među kojima i jednu bebu.

Ili time da su u logorima Heliodromu i Vojnu, kao i nešto južnije, u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Koštanoj…., upravo te 1993. na hiljade hercegovačkih Bošnjaka zlostavljani i ubijani, ponekad i zbog kore hljeba!

Grabovica je uvreda i za njihovu žrtvu.

Ne može se učinjeno zlo gledati kroz prizmu istine da je Vojna policija Mostara 15. juna 1993. godine u jednom izvještaju zapisala: “Danas nije bilo krivičnih djela, samo etničko čišćenje Muslimana”…

Ne, svaki zločin je zločin i svaki zločinac je samo zločinac, a ne “naša nadrogirana budala”, pa makar to i bio.

Odajte počast u Grabovici

Zločin ne smije biti prešućivan i ignoriran. On mora biti dokumentiran, rasvijetljen i presuđen.

Kada je 2016. godine Bakir Izetbegović, bivši član Predsjedništva BiH i lider SDA, zajedno sa delegacijom svoje stranke, položio cvijeće i odao počast stradalim Srbima na Kazanima u Sarajevu, a u obraćanju medijima kazao je da je još ranije trebao doći, te izrazio nadu da će njegov potez potaći i druge na slične korake, bio je to istinski važan državnički čin.

Vrijeme je zato da se Izetbebegović, jednako kao i aktuelni član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, i svi oni koji znaju šta je zaista bila historijska uloga Armije RBiH i koji do toga drže, poklone nevinim dušama Mladenke Zadro i ostalih ubijenih Hrvata, građana Bosne i Hercegovine.

U Grabovici, ali i na drugim stratištima.

Kao što su to učinili sjećajući se žrtava u Stocu, na mostarskim Šehitlucima, u Blagaju, Čapljini, u Gornjem Vakufu, Novom Travniku, Vitezu, Mokronogama kod Tomislavgrada…

Kada god pomislite na nevine žrtve tih gradova, sjetite se i plave kosice Mladenke Zadro.

Da, ovo je mjesto i vrijeme da svako na svoj način pomoli za duše nevinih žrtava Grabovice i da, svako za sebe, tiho, ljudski kaže: “Mladenka, oprosti!”.

Oprosti, Mladenka, onima koji te nisu spasili, a mogli su. Morali su! Oprosti, molimo te, i onima koji nisu dovoljno znali o tebi, oprosti svima koji na tebe nisu mislili svakog 9. septembra, a bili su dužni… Oprosti…

Ovo je molitva je ujedno i nada da će doći dan kada će i oni koji bi trebali, a nisu, moliti za oprost zapaljene djeca Ahmića, Stupnog dola, ubijene Senide Kaplan, i one bebe iz porodice Kajtaz, ali i hiljada nevinih ubijenih u ime bezumnog zla. Jer, žrtva takvog zla je i Mladenka Zadro!

Molimo se danas za svaku nevinu žrtvu, svakog zločina u ovoj zemlji.

Sve žrtve vape za istinom i pravdom.

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

Poruke građana Srbije: ‘Nema riječi, samo sućut i vječno poštovanje za hrvatske civile’

Vukovarski vodotoranj, simbol izdržljivosti i otpora tijekom Domovinskog rata, nosi snažnu poruku hrabrosti, zajedništva i nade u pomirenje. Tijekom...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -