Pola milenija od puta Magellana oko svijeta

Španjolska – i osobito Sevilla na ovaj dan slave 500 godina od početka puta koje je po svojoj dužini i opasnostima daleko premašio i put Kristofora Kolumba niti tridesetak godina ranije. Od onda su praktično sve pomorske sile Starog kontinenta poslale brodove na zapad i brzo je postalo jasno kako je to posve drugi kontinent nego Azija, kako je još i Kolumbo mislio.

Oko 500 brodova u raznim ekspedicijama je nakon toga pokušalo zaobići i Ameriku i doista doći do Azije. Neki su pokušavali na sjever gdje su rukavci i jezera današnje Kanade stvarali dojam kako se tamo može proći. Neki su krenuli na jug i neko vrijeme se vjerovalo kako je golema rijeka Amazona već put na drugu stranu kontinenta. Ali nije, trebalo je još južnije.

Ferdinand Magellan se rodio 1480. kao potomak skromne plemićke obitelji sa sjevera Portugala i primjereno staležu, vojnom službom se želio uzdići u više krugove. Ambiciozni mladi plemić se rado odazvao i osiguravati portugalsku flotu na njenom putu u Indiju i još dalje, na Malajski poluotok, ali ratovao je i u portugalskim uporištima na području Afrike. 1512. je sa drugim pomorcima dospio do Molučkih otoka o kojima su svi pomorci maštali kao mjestu neprocjenjivih bogatstava. Jer začini kao što su muškatni oraščić i klinčići su se u Europi mjerili zlatom.

“Prije malog stasa i neugledan”, pišu suvremenici. Ali i neosporno velike tvrdoglavosti i karizme: Ferdinand Magellan po slici koja visi u Gradskom muzeju Seville

Okrenuo se radije Španjolskoj

Magellanu to nije bilo dosta: morao je shvatiti kako će u rodnom Portugalu neće prestati biti „sitan plemić” i kako je prava moć ipak u susjednoj Španjolskoj. „Španjolki teolog i pisac Bartolome de Las Casas opisuje Magellana kao sitnog rasta i prije neuglednog izgleda”, kaže nam povjesničar Christian Jostmann koji je nedavno objavio knjigu o njegovom glasovitom putovanju. Ali njegovi suvremenici pišu i kako je neosporno imao karizmu: „Kad je bilo potrebno, on je bio izuzetan prodavač koji je znao kako osvojiti pažnju publike i koji je bio sposoban i druge uvjeriti u svoje ideje i velike ciljeve.”

A cilj je bio velik: pod kumstvom i tadašnjeg pape, Portugal i Španjolska su već podijelili čitav svijet. Afrika i Istok je pripao Portugalu, Španjolskoj je pripao Zapad i novi kontinent, Amerika. Molučki otoci sa njegovim blagom nisu pripali nikome, ali sada pod zastavom Španjolske više nije bilo moguće oko Afrike – koja je pripala Portugalu – onda doći do njih. Jedini je način bio do njih doći preko zapada i konačno naći put zaobići Ameriku.

 

Zapovjedni brod je bio Trinidad, u pratnji su bili Sant Antonio, Concepcion, Santiago – i jedini brod koji je doista obišao svijet, Victoria.

Put u neizvjesnost

10. kolovoza 1519. je iz glavne ratne luke Španjolske krenula „Molučka flota” koju je španjolski kralj Karl I. povjerio Magellanu. To je bilo pet obnovljenih brodova naoružanih topovima koji su u Sanlucaru de Barramedi na španjolskoj obali Atlantika još ukrcali čitavu posadu, ukupno oko 240 ljudi. Nakon toga se krenulo na zapad, na daleki put. Njemački povjesničar nam sažima motive Magellana: „Postati bogat, osnovati kolonije za Španjolsku, pokrstiti domoroce i uspeti se na socijalnoj ljestvici: to su bili razlozi zašto se Magellan otisnuo na more”, kaže Christoph Jostmann. Izazov znanstvenog otkrića – o tome nije bilo riječi.

Isprva su još otprilike znali kamo plove: preko Kanarskog otočja niže dolje uz Afriku i na najužem mjestu Atlantika su dospjeli do današnjeg Brazila. Ali kad se došlo do Južne Amerike i  krenulo i dalje na jug, život na brodu je postajao sve teži: „Onda je pedesetak ljudi živjelo na površini broda koja je zajedno s potpalubljem mjerila tek oko 150 četvornih metara. I tako je trebalo živjeti mjesecima, spavajući u vreći, bez nužnika, uz skromne obroke, bez liječnika…” kaže Jostmann.

 

More koje dijeli Atlantik i Pacifik izaziva strahopoštovanje i današnjih pomoraca. Kako je tek bilo mornarima na prvom putu u njihovim krhkim brodićima – a nisu niti znali put?

More koje i danas plaši pomorce

Sve južnije je postajalo i sve neugodnije i hladnije. Zalihe su bile pri kraju, posada sve nezadovoljnija. Izbila je pobuna, ali Magellan je ostao uporan. Više od godine dana im je trebalo do Ognjene zemlje, vrška južnoameričkog kontinenta gdje je izgledalo kao da je doista tu put na zapad i do puta koji i danas nosi Magellanovo ime. Ali to je more koje pomorcima i na današnjim modernim brodovima ulijeva strahopoštovanje. Ono neprestance „kuha”, morske struje prijete navući brod na stijene, a trebao je i dobar vjetar koji će brodove provesti kroz tu čitavu seriju tjesnaca. A i vidljivost je često nikakva zbog magle, tako da se i jedan brod Magellanove flote tamo izgubio. Ili tek „izgubio” – jer se okrenuo i vratio u Španjolsku.

Šest tjedana su se ostali brodovi borili s morem dok konačno nisu došli do oceana koji im se, nakon tog pakla onda doista učinio Tihi. Krenuli su kursom sjeverozapada i nisu ni slutili kroz koje morsko prostranstvo treba još proći. Plovili su tri i pol mjeseca i već 19 članova posade umrlo od gladi i žeđi. Tek onda su na obzorju konačno vidjeli Marijanske otoke gdje su konačno našli svježu vodu i hranu.

 

Zapravo, u tim mjesecima koji su im bili potrebni preko Pacifika su “zamalo” promašili čitav niz otoka gdje su mogli naći vodu i hranu. Ali ništa se tada još nije znalo.

Kopljima protiv topova

Još samo 150 članova ekspedicije je 21. ožujka 1521. došlo do Filipina i bili su prvi Europljani koji su stigli do tamo. Magellan je područje odmah proglasio kolonijom Španjolske i nadao se kako svakako zavređuje da ga španjolski kralj tamo proglasi i guvernerom. No prije toga je trebalo te „divljake” navesti na pravu vjeru kršćanstva: „Kad je došao na Filipine, izveo je takvu nevjerojatnu predstavu da su mnogi stanovnici doista prihvatili kršćanstvo”, kaže nam povjesničar Jostmann. Ali nisu svi: neki nisu radosno dočekali Europljane i Magellan je krenuo vojnom silom ugušiti pobunu.

Španjolci su doduše imali topove, ali Filipinci su imali koplja i otrovne strelice. U toj borbi 21. travnja 1521. Magellan gubi život. Nije bio jedini koji je poginuo: ostali su procijenili kako je ipak najpametnije otići, ali je jedan brod morao biti potopljen jer više nije bilo dovoljno posade.

Tadašnje grafike slave “herojsku” borbu Magellana protiv “divljaka”. Zapravo, u tom besmislenom nasilju Španjolaca i nevjerojatnoj tvrdoglavosti nije bilo mnogo toga vrijedno divljenja i prije bismo rekli kako je kolonizator dobio – što je zaslužio.

Pod zapovjedništvom njegovog nasljednika, Juana Sebastiana Elcano su preostala dva broda s Filipina konačno dospjeli do Molučkih otoka. Nakrcali su teret, ali više nisu ni pomišljali vraćati se istim putem. Kršili sporazum s Portugalom ili ne, kreću prema zapadu, oko Afrike. Na tom putu je izgubljen još jedan brod tako da je još samo brod Victoria, 6. rujna 1522. konačno dospio do Španjolske. Sa samo još 20 mornara koji su od tamo krenuli na put prije više od tri godine.

Treba li slaviti Magellana?

Knjiga Christiana Jostmanna

U romantično doba se Magellan slavio kao veliki heroj i istraživač. „S tim je danas gotovo i on nije zasluživao da ga se takvim smatra”, misli povjesničar Christian Jostmann. Ta njegova upornost jedva da se može obrazložiti nekakvim višim ciljevima: sve se lako može svesti na osobno častohleplje, želju za osobnim bogatstvom i priznanjem kralja, a i ta želja pokrstiti urođenike je u prvom redu služila steći poslušne podanike kruni Španjolske.

Ali to nije bilo ništa novo: „Mora ga se shvatiti kao čovjeka svog vremena”, zaključuje njemački povjesničar. Bez sumnje su ga njegova ambicija i čvrsta volja dovele veoma daleko. Ali i Jostmann nije baš siguran da je zavrijedio ikome biti uzor.