Tretirati Adisa Pokvića iz Gornjeg Vakufa budalom značilo bi osloboditi ga odgovornosti za ono što je uradio.
Tačka nacionalno-nacionalističkog ključanja u Bosni i Hercegovini je prilično nisko. Poredeći s vodom koja ključa na 100 stepeni, mi ključamo, a kazaljka na ovom mjernom instrumentu, ako takav možemo zamisliti, nije dosegla ni do pola.
Nacionalistički, šovinistički, fašistički i kako god ih sa sufiksom „čki“ nazvali, grafiti, ispisani prije nekoliko dana na imovini Bošnjaka u Gornjem Vakufu/Uskoplju primjer su da smo ovu vrstu raspaljivanja strasti doveli gotovo do savršenstva.
Ovo ključanje je ozbiljan izazov za istraživače u oblasti fenomenološke psihologije. Da bi bilo jasnije, oni bi trebali opisivati iskustva koja nije lako naučno objasniti.
Eto, kako logično poredati činjenice, ustanoviti razloge, motive i ciljeve koje je na umu, ako ga uopće ima nakon ovoga što je učinio, imao mladić Adis Pokvić ispisujući na svojoj, i imovini svojih komšija Bošnjaka, uvredljive i opasne grafite – „bit će još Srebrenice“, „Uskoplje, balije“, „neće balija ostat“, sve dekorisano kukastim križem i potpisom „ustaše“.
‘Budale i kriva drva’
Objavljena je početkom sedmice vijest da su u Gornjem Vakufu, na kućama i imovini Bošnjaka ispisani grafiti, novinari požurili put Vakufa/Uskoplja da sve to zabilježe. Zatekli tamo i Adisa Pokvića koji, prema vlastitoj izjavi, radi u Austriji, da je tek stigao i da je zatečen onim što je vidio ocijenivši potez kukavičkim i katastrofalnim.
„Do sada nije bilo nikakvih problema i ne znam zašto se to dogodilo“, izgovorio je Adis u mikrofon državne televizije.
„Komšije Hrvati nam ne mogu pogledati u oči“, prva je reakcija jednog mještanina Bošnjaka nakon što se za grafite saznalo.
Iako na društvenim mrežama ima tvrdnji da se povremeno događaju incidenti sličnog karatkera, mještani su listom, bili Bošnjaci ili Hrvati, izjavljivali kako u zajedničkom življenju na ovom prostoru nema velikih problema, da se slažu, pomažu, posjećuju i životare. Sličnu ocjenu izrekao je i načelnik općine Sead Čaušević.
A onda je, nakon nekoliko dana, objavljeno ko je počinitelj, da je priznao kako je sam počinio krivično djelo. Načelnik se, potom, zahvalio policiji na uspješnom otkrivanju počinitelja i dodao da „budala i krivih drva nikad neće nestati“. Od krivih drva se ništa dobro ne može napraviti, izgleda da nam u mnogim bh. sredinama niču kriva drva.
Relativizaciju obima zločina nad Bošnjacima
Frustrirajuće je da se nacionalistički ispadi uglavnom dešavaju među mladim ljudima koji nisu doživjeli ratne strahote, nego su nahranjeni kompleksima i mržnjom nas starijih. Podsjećam da je tridesetogodišnjak Ermin Pavlica sam zapalio svoj automobil u Rogatici i sam sebi slao prijeteće poruke želeći dokazati da je ugrožen kao povratnik.
A Adis nije budala. Tretirati ga tako, znači osloboditi ga odgovornosti za ono što je uradio. A napravio je veliko zlo. Komšije Hrvate je natjerao da se osjećaju krivima i osuđuju incident u kojem nisu sudjelovali, utjerao je strah u kosti svojim komšijama Bošnjacima koji se još nisu oslobodili frustracija iz prošlog rata, svojim potezom prosuo je otrov među ljude na društvenim mrežama koji su, brže-bolje, potrčali da o onome o čemu ništa ne znaju iznesu svoje mišljenje, osude, upozore na mogućnosti novih zločina.
Uznemirio je tridesetak osoba koje su, ni krive ni dužne, saslušavane u procesu istrage počinjenog krivičnog djela, a bez potrebe uposlio i pripadnike federalnog i MUP-a Srednjobosanskog kantona, jer su se bavili njegovim bedastoćama, umjesto da rade druge policijske poslove. Uvrijedio je Adis žrtve genocida i sve žrtve proteklog rata najavljujući, ničim izazvan, nove zločine i pokolje.
Adis, kao i Ermin prije njega, i svi oni kojima se slične ideje motaju po glavi vjerovatno nisu svjesni opasnosti koja se iz njihovih činova može izroditi. Njihova nedjela bit će iskorištena za relativizaciju obima zločina počinjenih nad Bošnjacima tokom proteklog rata. Već su poznate teze o insceniranim zločinima na Markalama u Sarajevu, da su se Bošnjaci u genocidu počinjenom nad njima u Srebrenici ubijali međusobno, da je Sarajevo samo sebe držalo u blokadi…
Neophodno izvinjenje Hrvatima
Promotorima ovih teza ništa ne znače pravomoćne presude međunarodnih i domaćih sudova, njima trebaju Adisi i Ermini i njihova nedjela.
Da bi se sačuvao dobar duh komšijskih odnosa Bošnjaka i Hrvata u Gornjem Vakufu/Uskoplju neko bi se morao izviniti Hrvatima za objedu koju im je na teret stavio Adis Pokvić. Ako to nije učinio niko drugi, činim to kao autor ovog teksta, svjestan da to ne može oprati muku i opravdani jed nepravedno nabijeđenih.
Zbog svega ovoga Adis mora sudski biti najstrožije kažnjen. Neka se ovaj stav smatra i kao pritisak na sud koji će procesuirati ovo nedjelo, ali zbog načina na koji je sve učinjeno, iskazane drskosti u prijavljivanju, komentiranju i prikrivanju krivičnog djela, nikakve olakšavajuće okolnosti ne mogu biti uzete u obzir.
Pri tome, treba voditi računa da je počinitelj došao iz Austrije i ne smije mu biti dozvoljeno da, bar privremeno, bijegom odloži prihvatanje odgovornosti. Ako do sad nije, neka sada nauči da ima stvari u životu s kojima se ne može tek tako igrati. Adis kao okrivljeni mora imati sva prava i njegova porodica, niti on sam, ne smiju biti žrtve poziva na linč na društvenim mrežama.
Bosna i Hercegovina mora dokazati da u njoj bar neke institucije funkcioniraju. U ovom trenutku nije poznato da li je Pokvić djelovao sam ili je imao saučesnike ili možda mentore. Tada bi zadatak za državne sigurnosne institucije bio još ozbiljniji. Mjesto u kojem se sve desilo i vrijeme između obilježavanja godišnjice „Oluje“ i Kurban-bajrama, također, mogu biti indikativni.
Zaštita zajedničkog nacionalnog obraza
Da nacionalno-nacionalističko ključanje ne bi bilo kratkotrajno pobrinuli su se internetski portali, pa su pljušatali naslovi „Ustaška mladež obilježila Oluju“, dovodeći u kontekst obilježavanje godišnjice vojno-redarstvene akcije u Hrvatskoj 1995. godine, pa „Povampirile se ustaše u Gornjem Vakufu“, i drugi iz plejade bošnjačkih domoljubnih osuda još jednog napada na Bošnjake kao najveće žrtve proteklog rata.
Ishitrenost u ovakvim i sličnim situacijama dovodi do potrebe da se naknadno sklanjaju tekstovi, brišu statusi, mora pojašnjavati šta se to htjelo reći, a svima nam je poruka – potrčali ste, k’o pile u halu (ne znam zašto je ovo postalo izreka, ali je u ovoj situaciji zgodna ilustracija).
Okupljanje oko nacionalnih interesa i ponosa Bošnjaka, Srba, Hrvata nam je izuzetno drago, tuđa nedjela generaliziramo, a naša su počinili pojedinci. Istraživači fenomenološke psihologije, pomenuti na početku, lako bi utvrdili da ti pojedinci mobiliziraju dva stroja. U prvom one koji ih podržavaju otvoreno ili skriveno, i u drugom one koji ih napadaju, osuđuju, koji ih se gnušaju.
Ta mobilizacija je gora od vojne, vojska se vidljivo okuplja i zna se šta nakon toga slijedi. Ovo nacionalno-nacionalističko okupljanje je veliko bure baruta i dovoljan je samo jedan lakomislen koji sve to pretvara u eksploziju, ali se ne zna ni kada, ni gdje. Kazna Adisu bit će poruka mobilizatorima da njihove akcije imaju visoku cijenu. Svi zajedno moramo poraditi na discipliniranju i civiliziranju pojedinaca. Da nam se zajednički nacionalni obraz ne bi crvenio.
wpDiscuz